„Kad bi danas netko ustvrdio da ne postoji Presveto Trojsvo, u životu običnog vjernika ne bi se ništa promijenilo.“ Poznat je to vapaj koji je do mene došao preko knjige kardinala Kaspera, ali ne znam potječe li baš od njega. Tužna je to činjenica, ali istinita. Iako imamo svetkovinu Presvetog Trojstva (inače ušla u kalendar zaslugom franjevaca s kraja 13. stoljeća), nisam nikada susreo pobožnost prema tom veličanstvenom Otajstvu. Ne krivim pobožni puk za to, legitimitet na Trojstvo polažemo mi teolozi svojim kompliciranim rječnikom kojim smo ga maknuli od svijeta. Ali, ne zamjerite molim vas ni nama. Pokušavamo svojim spekulacijama doći što bliže, prodrijeti što je moguće dublje, a stalno nas s druge strane opterećuje činjenica da možemo tek mucati pomoću Svetoga Pisma i filozofije znajući da nikad nećemo otkriti sve.
„Boga možemo zamisliti kao jedan otok do kojeg mi pokušavamo graditi mostove da bismo mu se približili.“ Tu rečenicu napisao je Papa Emeritus u svojoj knjizi Uvod u kršćanstvo i vrlo dobro opisuje naše teološke pokušaje tumačenja Otajstva Boga. Gradnja mostova može ići na razne načine, brojni su načini konstrukcija, materijala, više ili manje točni i stabilni, različito prohodljivi, ali opet pomažu nam da se približimo. Tako jedan od mostova pomoću kojeg možemo shvatiti Presveto Trojstvo zove se ljubav. (Nije dakako izvorno moja ideja već je ovo trinitarna postavka velikog švicarskog teologa Hansa Ursa von Balthasara koja je za potrebe ovog teksta pojednostavljena, pa skoro i banalizirana.) Dijete kada odrasta susreće se u prvom redu s majčinom i očevom ljubavi, njihovom skrbi, pažnjom i brigom. U jednom trenutku ono shvati da njegovi roditelji nisu svemogući kakvo ih je ono kao malo percipiralo, nauči s vremenom da postoji jedno još uzvišenije biće koje ima sve dobre karakteristike njegovih roditelja, samo u radikaliziranom obliku.
Na taj način postoji netko tko voli kao mama, ali bez maminih mana, ili pak netko tko čuva kao tata, ali bez tatine pretjerane strogosti. Dakle dobre karakteristike se apsolutiziraju i pripisuju se savršenom biću. Bog, kao počelo i izvor svakog dobra, nama se ljudima objavio (Iv 1, 9), potvrdio nam je svoje postojanje i dopustio nam da tu svoju potrebu radikalizacije dobrih osobina svojih roditelja pripišemo njemu jer On je vrhovno, savršeno biće. Tom logikom, Bog mora biti i savršena ljubav (1 Iv 4, 16). Znate ono kada imate neki zlatni lančić i onda se govori od koliko je karata to zlato. Tako Bog, budući da je savršen, ne može u svojoj ljubavi imati neki nedostatak, nego mora biti sav ljubav, kako bi rekao naš sveti Franjo. U svom opsegu mora sav biti ispunjen ljubavlju.
Tu sada dolazimo do sljedeće pretpostavke: unutar takvog Boga mora također i cirkulirati ljubav. Ta ljubav morala je teći i prije postanka svijeta, i prije postanka čovjeka. Prema kome je tada išla? Ako je prema samom sebi, može li se savršenom Bogu dopustiti narcizam? Ako pak prema nekom drugom biću, znači li to da postoji neko biće koje je nastalu u isto vrijeme kad i Bog? Biblijski rečeno: kada se Bog objavio riječima: „Ja sam, koji jesam“ (Izl 3, 14), zašto je Bog izrekao za sebe zamjenicu Ja, ako ne postoji kraj toga Ja neki Ti? Jedini logični odgovor na ta pitanja, a što nam dopušta sveto pismo (Iv 10, 30) i zapovijeda tradicija Crkve jest otajstvo Presvetoga Trojstva. Unutar samog jednog Boga postoje tri osobe koje su snažno povezane vezom ljubavi, ali savršene ljubavi. U tom slučaju se vidi da postoji Ti ispred Očevog Ja, a vidi se i tko je (a ne što!) vez Oca i Sina. Tako smo razmišljajući o ljubavi došli do Boga koji je sam u sebi ljubav, trajna ljubav između Oca, Sina i Duha Svetoga.
Ta ljubav zaslužila je divljenje već samim time što postoji kao takva, ali zaslužila je još veću zahvalnost i poštovanje jer: po namjeri Očevoj, radi našega spasenja na zemlju je sišao Sin koji kad se vratio k Ocu nas nije ostavio siročadi nego nam je poslao Duha Svetoga da i mi budemo kao otkupljenici dio samog Presvetoga Trojstva. Teška i zahtjevna rečenica, znam… Ali, izjava je to koja je srž naše vjere, rečenica je to na kojoj moja i tvoja vjera stoji dragi otkupljeni Brate. Nadam se da ćemo se stoga barem malo i u pobožnosti obratiti veličanstvu Presvetoga Trojstva kako bismo se pokušali približiti Presvetom Trojstvu – počelu, svrsi i cilju našega života.
Prekrasno brate Vjerane.