Tisuću je barem razmišljanja o svetkovini srca Isusovog. Rekao bih da je to možda najraznovrsnije tumačena svetkovina, a opet nikada do kraja jasna. Ali, ako dvije glave misle bolje od jedne, možda onda tisuću glava misli bolje od dvije. To nam je onda i dužnost: ne relativizirati, nego razmišljati, zalaziti dublje u Otajstvo koje je pred nama, Otajstvo srca koje nas ljubi. Mnogi svojataju ovu svetkovinu kao da je to njihova karakteristična pobožnost: isusovci, dominikanci, franjevci i svatko je primjenjuje na svoj način. Volio bih da neki od onih koji mašu „zastavicom“ velikog našeg blaženika Alojzija Stepinca pročitaju njegove propovijedi na litanijske zazive srca Isusovog pa bi možda i promijenili neka svoja mišljenja. Iz tradicije štovanja Presvetog srca primjećujemo nekoliko različitih tendencija. Kad se počela širiti ta pobožnost krajem 17. stoljeća poprimila je vrlo pietistička obilježja zbog čega je jednima odbojna, drugima privlačna, a treći pokušavaju na neke druge načine odgonetnuti što se slavi na današnji dan.
U ovom našem pokušaju tumačenja ishodište će nam biti samo Sveto pismo, to neiscrpno vrelo naše vjere. Tako nam stari zavjet donosi prekrasno Božje obećanje u knjizi proroka Jeremije (31, 31): „Evo dolaze dani kad ću s domom Izraelovim sklopiti novi savez“ i dva retka dalje: „Ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim […] zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.“ Napravit ćemo odmah mali skok na Prvu poslanicu Korinčanima u kojoj sv. Pavao prenosi Kristove riječi s posljednje večere: „Ova čaša novi je savez u mojoj krvi“ (1 Kor 11, 25). Iste riječi nam donosi i Lukino evanđelje u 22, 20, a vrlo slične nalazimo u Markovom i Matejevom evanđelju: „Ovo je krv moja novoga saveza“ (Mt 26, 28; Mk 14, 14).
Iako su to tekstovi koje Crkva u liturgiji ne veže uz svetkovinu srca Isusovog, već se naglasak stavlja na mesijanski poziv (Mt 11, 25 – 30), prispodobu o ovci (Lk 15, 3 – 7) ili pak na izvješće o krvi i vodi koji su potekli iz Isusova boka na križu (Iv 19, 34), možemo uočiti vezu u tekstovima koje smo prethodno naveli sa današnjom svetkovinom. Naime, preko proroka Jeremije Bog obećava novi savez sa svojim narodom koji će biti upisan u njihova srca, a Isus se na posljednjoj večeri poziva na taj redak znajući da će on u svojoj krvi stvoriti taj novi savez Boga i čovjeka. Novi savez bio je neophodan jer se čovjek od Boga udaljio, Njemu se nije mogao zbog svog grijeha približiti. Taj jaz između Boga i čovjeka premostio je Božji sin izvršivši žrtvu pomirnicu (usp. npr. Lev 16, 15; Mk 10, 45). Na taj način je Kristo stvorio novi, vječni savez koji je navješten preko proroka Jeremije. Pomirnicu prekrasno predočuje evanđelist Ivan kada Isus nakon uskrsnuća dva puta svojim učenicima kaže „Mir Vama“ (Iv 20, 19 – 23). Taj mir koji su sada apostoli dobili označava da je čovjek sada nanovo s Bogom pomiren, slavna žrtva se izvršila u Isusovom srcu, savez je sklopljen u njegovoj krvi i tako, otkupljeni čovjek, ima opet mogućnost pristupiti k Bogu živomu.
Svetkovinom srca Isusova dakle slavimo oltar na kojem smo mi izmireni s Bogom, oltar kojega treba častiti, diviti mu se, ali i nasljedovati ga. Na tom oltaru, Isusovom srcu, novi savez je sklopljen između mene i Boga, ostvarena je mogućnost za moj spas. Tu mogućnost kršćanin ne bi imao bez Isusovog srca u kojem je sklopljen novi savez. I njega stoga, dragi brate u Kristu vjerom prihvati, životom ispovijedaj, usnama slavi, i na današnju svetkovinu ga se posebno prisjećaj.
