Liturgija – ponekad tako daleka riječ koju čujemo u crkvi, ali ne znamo joj značenje. Mislimo kako znamo, ali ako bi ušli u dublje promatranje svega onoga što ona jest, vrlo brzo bi zastali pred velikim otajstvom ne znajući u kojem smjeru krenuti. Iz tih razloga mnogi danas kreću tim putem, želeći istražiti to otajstvo, ali završavaju upravo pred tim zidom i lupajući svojom glavom, ali često i tuđim glavama.
Liturgija – λειτουργία dolazi od dviju grčkih riječi: λεῖτοn (λαός – narod) + ἔργον(djelo) – „djelo(vanje) naroda“. Tako liturgija nije meditacija ili nešto tome slično nego je ona djelatno udioništvo. Djelovanje čovjeka s jedne strane, ali jednako tako i Božje djelovanje koje se događa tijekom liturgije. Nikada ne možemo odvojiti Boga i čovjeka kada je u pitanju liturgija. Ono što Bog čini u liturgiji, možemo to nazvati „silaženje“ pomaže čovjeku pri njegovom uzdizanju prema Bogu. Kako naglašava Sacrosanctum Concilium liturgija se slavi radi nas i radi našeg spasenja. To ne isključuje onu obrednost koja je potrebna, ali ne stavlja na prvo mjesto to, nego ono što Bog čini radi nas i radi našeg spasenja. Tako liturgija nije prvenstveno ljudsko djelovanje kako bi možda mogli shvatiti iz naziva, nego je ona djelovanje Božje.
Kada pokušamo doći do toga kako mi nešto činimo za Boga onda nastaju veliki problemi. Nastaju razne „struje“ koje svojataju liturgiju želeći pokazati kako baš upravo oni proslavljaju Boga na ispravan način. Tako će se jedni svrstati na stranu tradicionalista, dok će drugi pobjeći u drugu krajnost nekog lažnog modernizma koji ima veze sa svime osim sa liturgijom i katolicizmom. Onoga trenutka kada čovjek sam sebe postavi mjerilom svih stvari onda nastaje problem. Jednako kao što je u prošlosti često liturgija služila za privatnu pobožnost, danas možemo vidjeti drugu krajnost u kojoj se svakome želi dodijeliti neka služba tijekom liturgije kako bi svi sudjelovali. U obje situacije vidimo potpuno nerazumijevanje liturgije. Ona ne teži tome kako bi svi nešto radili tijekom jedne liturgije, nego teži k tome kako bi svi imali udjela u toj istoj liturgiji.
“Tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći nego mi stječemo milost spasenja.” (Opće Predslovlje IV, Rimski misal). Ovo je meni jedna od najdražih rečenica koje mogu pronaći u misalu, ali isto tako otkriva jednu dubinu i istinu liturgije. Bogu uistinu nisu potrebne sve naše ceremonije, ali su potrebne nama. Potrebne su nama kako bi shvatili veličanstvo otajstva pred kojim se nalazimo. Iz te potrebe javlja se jedna krajnost koja teži za normiranjem svega, želeći tako iskazati sve ono što mi činimo za Boga kao najsavršenije te tako zapravo jako malo prostora ostavlja onome božanskom elementu u tome svemu. Načelno, sve se odvija zbog Boga, ali često puta se izostavi samoga čovjeka koji želi pristupiti tome otajstvu. Tada liturgija postaje privatna pobožnost svećenika ili nekolicine ljudi.
Druga krajnost daje na važnost također činjenju čovjeka, odbacujući sve norme i pravila te tako pokušava opet postaviti čovjeka normom svega, ali ovaj put izbacujući Boga iz liturgije. Želeći približiti ovo otajstvo liturgije zaboravlja se kako nismo mi jedini tvorci liturgije, odnosno kreiramo jedan dio, ali u velikom „milosrđu“ i želeći približiti liturgiju svima izbacujemo božanski element i postajemo vladari onoga što nam ne pripada, barem ne u potpunosti.
Zgodno je primijetiti kako obje skupine počinju u istome, žele približiti Boga čovjeku; zatim pronalaze oprečne putove kako to ostvariti; jedni u anarhiji dok drugi u skrupuloznoj normiranosti. Naposljetku obje skupine završavaju u istome, postali su vladari onoga što nije njihovo. Kada shvatite ovu stvarnost vidite kako čovjek može učiniti mnogo toga dobroga, a opet toliko toga lošega upravo iz želje približavanja Boga drugome čovjeku. Takvim djelovanjem liturgija postaje oružje sukoba ideologija unutar Crkve i svoju pripadnost izražavaš “voljenjem” jedne od dviju krajnosti. Koliko jadno razumijevanje liturgije i onoga što Bog čini za nas. Iskreno se divim Božjoj dobroti koja će se iz dana u dan darovati po svećenikovim rukama bez obzira kojoj „struji“ on pripadao ili kako se ponašao za vrijeme liturgije.
Liturgija uvijek teži spajanju božanskog i ljudskog elementa. Nikada ne možemo odvojiti to! Ljudske norme su nužne, ali ne možemo normirati svaku sitnicu, niti je to potrebno. Jednako tako ne možemo sve prepustiti anarhiji i ljudskom osjećaju; potrebno je pronaći konstruktivnu sredinu koja će uistinu voditi čovjeka k susretu s Bogom u liturgiji. Ukoliko se to ne događa, ukoliko čovjek u liturgiji ne pronalazi živoga Boga; ukoliko se ne susreće s njim u pričesti onda smo zasigurno promašili čitavu poruku evanđelja koju nam Krist šalje u toj istoj liturgiji.
Svaka krajnost ima definitivno ono nešto što ju čini privlačnom ljudima, ali to ne znači kako je u potpunosti ispravna. Sve navedeno odraz je susreta sa obje krajnosti s kojima sam imao doticaj. Obje krajnosti proizlaze iz nerazumijevanja liturgije, ali također jedna uzrokuje drugu. Dokle god će bježati jedna od druge, istovremeno će rađati jednu drugu i tome nema kraja. Svima nam je potrebno razumijevanje liturgije. Ona proizlazi iz Božje riječi koja nam je lako dostupna svakoga dana. Ta Riječ, rađa liturgiju i od nje treba polaziti. Kada se prestanemo baviti Božjom riječi, kada maknemo Boga malo sa strane kako bi pokazali što sve mi možemo onda nastaju devijacije. Takvo stanje nikome ne koristi i bilo bi itekako poželjno kada bi naučili živjeti s Bogom, a iz toga odnosa nastat će i ispravna liturgija. Crkva živi od euharistije i to je itekako dobro znao sv. Ivan Pavao II. koji je napisao encikliku istoga naziva. Kada zaboravimo kako Crkva živi od euharistije, Krista prisutnog u euharistiji; zaboravit ćemo sve obrednosti ili ćemo ih nagomilati, ali smo opet izostavili ono najvažnije; susret čovjeka i živoga Boga u euharistiji. O tome nam Krist progovara toliko puta u evanđelju, zašto onda to toliko puta zaboravljamo?
