Ako ste ikada bili član nekog dijela franjevačke obitelji mogli ste čuti o susretu sv. Franje i sultana, ali ste mogli to pročitati i iz nekih novina, zapravo dosta popularna tema u zadnje vrijeme. Ono na što ste mogli naići jest jedna verzija susreta sv. Franje i sultana u kojem su oni najbolji prijatelji. Sreli su se nakon nekoliko godina, odlučili provesti koji dan skupa te nakon toga nastaviti svatko svojim putem. Zašto kažem jedna verzija? Jedna verzija, zato što je to jako moderni pogled na taj susret. Ako otvorimo franjevačke izvore vidjet ćemo kako to nije bio susret dva prijatelja, barem to nije bio cilj toga susreta.
Prije nego krenem na problematiku ovoga teksta samo nekoliko povijesnih činjenica koje su nam dostupne. Sv. Franjo se prema izvorima susreo sa sultanom Melek el Kamelom 1219. godine kod Damiette. To je razdoblje petog križarskog rata u kojem je sreća za obje strane bila promjenjiva te su se u vrijeme Franjinog pohoda sultanu vodili mirovni pregovori između Saracena i križara koji su započeli negdje početkom rujna, a završeni 26. rujna 1219.. U tom razdoblju sv. Franjo dolazi pred sultana.
Čitajući franjevačke izvore, ponajprije životopise Tome Čelanskog i sv. Bonaventure možemo naići na svjedočanstvo Franjine želje za mučeništvom. Više puta je pokušao doći među Saracene, ali tek mu je 1219. to uspjelo. Kako svjedoči sv. Bonaventura u svom životopisu, Franjo je izgarao od želje za mučeništvom te je s tom namjerom odlučio doći među Saracene uz spoznaju kako Bog to od njega traži. Nisu ga dočekali s cvijećem i pohvalama nego s batinama, ali je uspio to preživjeti te doći pred sultana. Pred sultanom je odvažno propovijedao Trojedinog Boga te kako je jedini spasitelj Isus Krist. Bio je toliko odvažan, želio je ući u vatru kako bi dokazao koja je vjera ispravna. Sultan mu se divio, ali nije želio prihvatiti Franjinu ponudu iz straha od pobune naroda, međutim želio ga je nagraditi mnogim darovima, što je svetac odlučno odbio te se naposljetku vratio u Italiju. Zbog takvog načina propovijedanja i odlučnosti u neprihvaćanju darova sultan ga je izrazito cijenio. Postoji još jedan životopis pod nazivom „Zgode bl. Franje i njegovih drugova“ u kojem nam je opisan ovaj susret, s dodatkom kako je Franjo na rastanku obećao poslati dvojicu braće koja će krstiti sultana. Nemamo dokaza o ovome, ali nam daje drugačiju sliku ovoga susreta od one koja nam se danas predstavlja.
Nakon ovoga presjeka mogu krenuti na problematiku. Danas se želi prikazati sv. Franju kao zaštitnika ekologije, ljubitelja životinja te čovjeka koji je išao okolo i propovijedao ljubav i mir. Zvuči idilično, ali itekako pogrešno. Franjo je volio životinje i prirodu, ali samo zato što su bili dar od Boga te je znao kako se služiti njima, a ne im služiti. Jednako tako, išao je po svijetu propovijedajući mir koji daje samo Krist; propovijedao je Ljubav, ne ljubav s TV ekrana, nego Boga koji jest ljubav.
Jednaka stvar se dogodila u susretu sa sultanom. On je želio obratiti sultana, želio mu je navijestiti Krista koji je jedini spasitelj. Nije došao k njemu kako bi razmijenili recepte za kolače ili kako bi pričali o klimatskim promjenama. Ovaj susret je bio čista evangelizacija, navještaj Isusa Krista kao živoga Boga koji jedini može spasiti čovjeka.
Čudno je kako je Franjo sačuvao glavu jer znamo kako je završio sv. Nikola Tavelić kada je pokušao istu stvar. Ipak, Franjo je preživio, vratio se u Italiju i doživio još 7 godina života. Njegova propovijed je zasigurno utjecala na sultana, želim vjerovati u to jednako kao što želim vjerovati kako se krstio i spasio. Isto tako vjerujem kako je sv. Franjo sačuvao glavu upravo zato što je bio gorljiv, jer je želio uči u vatru te tako dokazati kako je Krist živ, kako je on pravi Bog.
Što zapravo znači za nas danas ovaj susret? Vjerujem kako ovaj susret omogućava dijalog između muslimana i kršćana, ali ne na način da mi zaboravimo tko smo i što smo. Zadaća Crkve i svakog kršćanina jest navještaj Isusa Krista drugim ljudima pa tako i muslimanima. To ne znači kako smo svi spremni ići poput Franje ili Nikole naviještati, ali moramo biti svjedoci u današnjem svijetu kako to traži od nas sv. Pavao VI. u Evangelii nuntiandi. Nitko nas neće cijeniti ako mi ne naučimo cijeniti ono što imamo, ono što je naša vjera. Ako iz dana u dan zaboravljam kome sam povjerovao, u čije ime sam kršten, kako mogu očekivati da će netko drugi poštivati moju vjeru? Krist je jasan u evanđelju po tom pitanju. Kršćanin je dužan priznati se pred drugima njegovim, ali jednako tako ići i naviještati evanđelje do kraja zemlje. Nemamo drugoga izbora kao Crkva.
Naš navještaj se ne vrši mačem, nego najprije vlastitim svjedočanstvom, a potom riječju baš kao što je to sv. Franjo činio. Nažalost, kada vidim neke katoličke umjetnike, novinare i druge, kako danas prikazuju susret sv. Franje i sultana, to izaziva u meni žalost. Takav prikaz dokazuje kako nemaju pojma o sv. Franji, a tako ni o ovome susretu. U ime tolerancije spremni su pogaziti svoju vjeru, a tu onda nema tolerancije. Istinski dijalog dolazi samo onda kada smo spremni prihvatiti činjenice, kada smo spremni prihvatiti istinu. Iz ljubavi prema drugome čovjeku ući ću u dijalog s njime kako bi mu pokazao divna djela koja je Bog meni učinio, ne s ciljem da ga ponizim, nego da mu pokažem Boga koji je ljubav, koji želi njegovo spasenje. Kada drugi vidi moju želju i ljubav za spasenjem prema njemu cijenit će me više nego kada mu podilazim.
Poruka sv. Franje je jasna: beskompromisni navještaj evanđelja svemu stvorenju (Mk 16,15). Taj Franjin žar dolazi iz ljubavi prema Kristu i njegovoj riječi. Dobro je znao što Bog od njega želi te je to činio do posljednjeg trenutka. Znao je što Bog želi jer ga je ljubio, ljubio je Crkvu koja mu je dala poslanje i on ga je revno vršio dajući nam najizvrsniji primjer svetosti i ljubavi prema Bogu. Iz ljubavi prema Bogu mogao je ljubiti čovjeka i sve stvoreno. Taj primjer moramo i mi slijediti jer jedino tako možemo doći do istinskog dijaloga koji će uroditi nekim plodom, u suprotnom neće se puno toga promijeniti. Učimo se dijalogu i životu od sv. Franje jer čovjek je 1219. preživio susret sa sultanom, mnogi nisu.
Budimo spremni naviještati Krista u svakome trenutku, samo tako možemo pokazati put spasenja drugome čovjeku. Na tome je čovjeku hoće li ga prihvatiti ili ne, ali nemojmo nikada odustati od navještaja, to poslanje dolazi direktno od Krista. Sv. Franjo nam je dao primjer, na katolicima je hoće li ga slijediti ili ne. Ako nećemo slijediti Krista po primjeru sv. Franje, onda nemojmo ni uzimati sv. Franju za uzora nekih izvrnutih pogleda i kategorija koji nas ne vode nigdje. Ovaj svijet treba istinske svjedoke koji će ga izgrađivati i voditi ljude k spasenju, sve drugo je sporedno!
Sv. Franjo, moli za nas!
