U zadnjih sto godina način života se značajno promijenio. Promijenili su se poslovi koje radimo, način na koji se školujemo, kako komuniciramo, kako se družimo i kako provodimo slobodno vrijeme tj. kako se zabavljamo. Razvoj tehnologije u naše živote unio je jednu značajnu promjenu, izmjestio nas je iz uvriježene društveno-obiteljske rutine okupljanja oko zajedničkog ognjišta. Umjesto ognjišta i vatre najčešće u našim domovima nalazimo televizor postavljen u središte „tele-centričnog“ dnevnog boravka. Provođenje slobodnog vremena i odmora se do te mjere promijenilo da je razonoda uz filmove i serije postala svakodnevna stvar. Početak toga vidimo u prvoj polovici 20. stoljeća kada su kina postala toliko popularna da su se redom otvarala u srcu gradova. Razlog velike popularnosti papa Pio XI. promatra u samoj naravi filma koji od čovjeka ne traži pretjerani napor niti apstraktno razmišljanje kako bi razumio ono što se prikazuje na platnu. Svjesna ovih promjena i novog načina razonode i zabave koji se pojavio izumom filma Crkva, a posebno Pio XI. krenula se oglašavati o filmu analizirajući njegovu umjetničku vrijednost, odgojnu moć i utjecaj na moralni život čovjeka.
Kako je priča o odnosu filma i katolika prilično opširna zasad ćemo se zadržati samo na izlaganju ključnih razmišljanja i zaključaka o moralnoj prosudbi filmova iznesenih u enciklici pape Pia XI., Vigilanti cura, iz 1936. godine.
Moć filma
Na početku enciklike papa naglašava kako se u filmu prepoznaje moćan medij kojim se mnogim ljudima odjednom mogu komunicirati razne vrijednosti, ideje i načela. Iz dotadašnjeg iskustva rasuđuje kako su filmovi odličan način učenja i obrazovanja te formiranja u zdravim načelima. Nažalost, ne teže uvijek svi za time da film koriste u plemenite svrhe pa je papa već tada ustvrdio kako se često susreću filmovi koji su u sukobu s kršćanskim ili pak općeljudskim moralom utemeljenim na prirodnom zakonu. Nadalje papa objašnjava u čemu leži snaga filma: Moć filma sastoji se u tome, da govori sredstvima žive i konkretne slike koje razum uzima s uživanjem i bez napora. Čak i najsiroviji i najprimitivniji um koji nema ni kapacitet ni želju učiniti napore nužne za apstrakciju ili deduktivno zaključivanje, biva očaran kinom. Umjesto napora koji zahtijevaju čitanje ili slušanje, postoji neprestano uživanje u nizu konkretnih, da tako kažemo, živih slika.[1]
Također kako se filmovi često gledaju iz razonode čovjek je pred filmom u jednom stavu otvorenosti, „spuštenog garda“ prema onome što gleda. Kad u enciklici papa govori o ovom fenomenu on se usredotočuje na kina kao mjesta posebne atmosfere koja su pogodna pobuditi u čovjeku poseban entuzijazam za ono što prati na platnu. Kultura odlaska u kino kod nas je jako opala pogotovo s aktualnom pandemijom, ali mi ionako živimo u vremenu kad je kino našlo mjesto u našim domovima, a filmovi su nam dostupni na klik mišem. Poseban naglasak stavlja se na moć filma u formaciji mladeži: Tako u ranom dobu kada se moral počinje formirati i kada se pojmovi i osjećaji pravde i čestitosti, dužnosti i obveza te životnih ideala, razvijaju, film sa svojom izravnom propagandom preuzima poziciju zapovijedajućega utjecaja.
Odlike dobrog filma
Na više mjesta spominju se orijentacijski kriteriji za prosudbu dobrog filma. Tri opće odlike određuju da film mora biti: moralan, utjecati na izgradnju dobrog morala, poučan.
Konkretnije, osim što donose zabavu, sposobni su pobuditi plemenite ideale života, posredovati dragocjene vrijednosti, dati bolje poznavanje povijesti i ljepota domovine i ostalih zemalja, predstaviti istinu i vrline u primamljivim formama, stvoriti, ili barem poticati razumijevanje među narodima, društvenim slojevima i rasama, boriti se za pravdu i udahnuti novi život zahtjevima vrline; te pozitivno doprinijeti nastanku pravednoga društvenog poretka u svijetu. Iz ovoga slijedi i imperativ koji papa stavlja pred umjetnike, da svoju vještinu podvrgnu moralnim vrednotama i da teže uzvišenom umjetničkom izričaju.
Odlike lošeg filma
Nasuprot gore rečenom, postoje i oni koji teže iskoristiti ovaj moćan medij za stjecanje prihoda u osobnu korist pa film spuštaju na razine niskih strasti kojima pokušavaju navesti što veću publiku da pogledaju njihovo „umjetničko djelo“. Zato kaže papa: Svi znaju koja je šteta učinjena dušama preko loših filmova. Oni su prigode za grijeh; zavode mlade ljude na put zla glorificirajući strasti; pokazuju život pod lažnim svjetlom; zamračuju ideale; uništavaju čistu ljubav, bračno uvažavanje i ljubav za obitelj. Sposobni su također stvoriti predrasude među pojedincima i nerazumijevanje među narodima, društvenim slojevima pa i cijelim rasama. U tekstu enciklike posebno se naglašava da su filmovi, prema ondašnjem stanju stvari, ali očevidno i sadašnjem, često sablazan za najmanje te papa podsjeća na strašne riječi Gospodinove koje su izrečene za one koji sablažnjavaju najmanje među nama (Mt 18,6).
Kako djelovati?
Ova enciklika nastala je u vremenu kad se u SAD-u pojavio katolički odgovor na potpuno nekontroliranu proizvodnju filmskih sadržaja bez ikakvog moralnog imperativa. Inicijativa pod nazivom „Legion of decency“ imala je za cilj lobirati, kod onih koji imaju utjecaj, i zahtijevati da filmovi budu moralnog i kreposnog karaktera. Takvom pokretu pridružili su se mnogi protestanti i Židovi kako bi zajedno postigli uspjeh. Na osobnoj razini vjernici su se često na župama zavjetovali kako neće odlaziti u kino gledati filmove koji nisu u skladu s kršćanskim ili općeljudskim moralnim vrijednostima. U tu svrhu se razvila i agencija za vrednovanje filmova po ćudorednim kriterijima.
Sličnu metodu djelovanja papa je u enciklici predložio i ostalim biskupima svijeta, a ne tako davno HBK je u dokumentu Crkva i mediji potaknula da se i kod nas formira neka vrsta tijela koje će kritički obraditi filmsku ponudu kako bi vjernicima preporučila samo ono najbolje u estetskom i moralno-pedagoškom vidu. Pio XI. reći će to ovako: Stoga je jedan od vrhovnih zahtjeva našega vremena promatrati i raditi da u konačnici film ne bude više škola zavodljivosti nego bude preobražen u učinkovit instrument obrazovanja i unaprjeđenja čovječanstva. Potaknuto svime ovime i našom trenutnom situacijom, postavlja se pitanje kako u moru filmova i serija razabrati ono što će nas izgraditi u krepostima i kako izbjeći ono što nema nikakve koristi ili bi bilo štetno za našu izgradnju?
Što gledati, a što izbjegavati?
Najkonkretniji prijedlog koji mogu odmah dati je da se naučite koristiti IMDb[2] servisom koji za svaki pojedini film u informacijama pod kategorijom Parents guide[3] nudi kritički osvrt korisnika na moralnost filma u četiri različita aspekta. Tom metodom možete provjeriti je li neki film vrijedan vašeg vremena prije nego ga krenete gledati. Također neke liste „dobrih“, „čistih“ filmova, koje sastavljaju korisnici, mogu se naći na IMDb-u, pretražujući ga ključnim riječima poput „wholesome movies“, „family-friendly movies“, „clean movies“ i sl.
Istina je da ovakav pristup onome što gledamo često zahtijeva herojske kreposti u odricanju od onih filmova ili serija koji su često nevjerojatno jako privlačni, ali u isto vrijeme ne nude nam kreposti i vrline, nego se suprotstavljaju vrednotama koje njegujemo kao kršćani. Iako smo utopljeni u moru filmova i serija koji većinom ne odgovaraju zahtjevima onoga tko se trudi beskompromisno živjeti svoju vjeru, ipak se kvalitetni filmovi mogu pronaći uz malo truda. Slično kako se u trenutnoj kulturi zdrave prehrane kaže da nije svejedno s čim se hranimo tako i u pogledu filmova i serija nije svejedno što gledamo.
fra Branimir Jurjević
P.S. Toplo preporučujem čitanje cijele enciklike u neslužbenom hrvatskom prijevodu (link) ili na nekom od jezika koji su dostupni na vatikanskim web stranicama (link).
[1] Svi citati na hrvatskom uzeti su od neslužbenog hrvatskog prijevoda, Josipa Vajdnera (17. 12. 2016.) sa: https://www.nedjelja.ba/hr/o-nama/dokumenti/vigilanti-cura-budnim-oprezom/183
[2] Internet Movie Database: https://www.imdb.com/
[3] https://www.imdb.com/title/tt0120737/parentalguide?ref_=tt_stry_pg