Krepost bogoštovlja

Uvod

Stožerne kreposti razboritost, jakost, pravednost i umjerenost, glavne su četiri kreposti u koje se mogu svrstati sve pojedinačne moralne kreposti. Na te se pojedinačne kreposti može gledati kao kćeri, dijelove ili djelovanja tih četiriju stožernih kreposti, ovisno o pojmovlju kojim pojedini autori pristupaju temi. Prema Rippergeru, na primjer, pravednost ima devetnaest integralnih dijelova.^[1] Jedan od tih dijelova je krepost bogoštovlja. Drugi autori te istu krepost nazivaju krepošću religije^[2] ili pobožnosti.^[3] S toga prvo valja nešto reći o stožernoj kreposti pravednosti kako bismo bolje razumjeli krepost bogoštovlja. Također treba razlikovati krepost bogoštovlja od dara Duha Svetoga „pobožnosti“ što je razlog zašto neki autori drugačije navode ovu krepost.

Krepost pravednosti

U Svetom Pismu riječi pravda i pravednost često se poistovjećuju sa svetošću. Isus kaže da su blaženi oni koji gladuju i žeđaju za pravednošću, odnosno svetošću (usp. Iv 3, 13-18). Definicija pravednosti po sv. Tomi jest: „habitus iz kojega proizlaze određena djelovanja pravednika, i pomoću kojega oni djeluju i žele pravedne stvari.“[4] Ovu definiciju preuzima i Katekizam Katoličke Crkve u broju 1807. Malo jasnija definicija je ona Adolphea Tanquereya koji kaže da je pravednost moralna nadnaravna krepost koja naginje volju da dâ drugome u sve vrijeme ono što strogo njima pripada.[5] Nadodaje kako pravednost prebiva u volji i regulira dužnosti koje su strogo određene prema bližnjemu. Razlikuje se od kreposti ljubavi po tome što nam ljubav pruža činiti usluge i djela prema drugima kao braći u Kristu, ona nas naginje činiti usluge koje pravednost ne traži.[6]

Kroz pravednost vlada red i mir među pojedincima i skupinama, a bez pravednosti zavladali bi sukobi, nepravda, anarhija, tlačenje slabijih te bi nastupio trijumf zla.[7] U odnosu na broj subjekata, pravednost možemo podijeliti ugrubo na dvoje: socijalnu pravednost koja uređuje odnose pojedinca prema zajednici i individualnu pravednost koja uređuje obveze i dužnosti pojedinca prema drugome. Pravednost uključuje sva prava, ne samo pravo privatnog vlasništva, nego i sva tjelesna i duhovna dobra, pravo na život, slobodu, čast i ugled.[8] Tanquerey drži da se vjernici trebaju vježbati u kreposti pravednosti više nego svjetovni ljudi. Ako ne bismo čeznuli prema savršenosti u kreposti pravednosti to bi uzrokovalo zapreku u duhovnom životu. Svepravedni Bog ne može imati intimna prijateljstva s ljudima koji krše njegove formalne zapovijedi koje se odnose na pravednost.[9]

No ipak, tradicionalno, pravednost dijelimo na drugi način, budući da osoba ostvaruje stožernu krepost pravednosti jedino kada uzvraća dugovanu obvezu nekom drugom. Svaka situacija koja zahtijeva čine kao što su raspodjela ili razmjena uključuje jedan dio pravednosti. Dijelovi kreposti pravednosti jesu istinske kreposti jer oblikuju i upravljaju čine ispravnog čovjeka. Tako kršćanska tradicija dijeli te potencijalne dijelove pravednosti u kreposti koje uređuju odnose u kojima postoji nejednakost položaja te kreposti koje uređuju ispravno ponašanje u situacijama u kojima postoji nejednakost. Prva kategorija uključuje kreposti vjere, milosrđa i poštovanja prema Bogu, roditeljima i zakonitim vlastima.[10]

Krepost bogoštovlja

Bogoštovlje je krepost povezana s kreposti pravednosti jer nas obvezuje prema Bogu u davanju štovanja koje mu pripada.[11] Ono spada u kategoriju gdje postoji nejednakost položaja. Štoviše, ovdje je riječ o najvećoj mogućoj nejednakosti, onoj između Boga kao nužnog, apsolutnog te čovjeka kao nenužnog, stvorenog od Boga. Motivi nejednakosti u bogoštovlju nalaze se u ontološkim kategorijama. Ova razlika proizlazi iz temeljnog načela uzročnosti.[12] Razlog obveze prema Bogu nalazi se u samom postojanju (actus essendi) i taj ontološki dug uzrokuje oblik pravednosti koji nadilazi odnos roditelj – dijete, radi se o odnosu Stvoritelj – stvorenje.[13]

Krepost bogoštovlja potiče razvoj čovjeka i olakšava razvoj drugih kreposti kao što su krepost poštovanja, poniznosti, podložnosti, strahopoštovanja i zahvalnosti.[14] Tanquerey definira krepost bogoštovlja (pobožnosti) kao „moralnu i nadnaravnu krepost koja naginje volju prema davanju štovanja Bogu koje mu pripada zbog njegove beskonačne savršenosti i zbog njegove suverene vlasti nad nama“[15]. Toma Akvinski definira krepost bogoštovlja, ako je ona prva među bogoštovnim krepostima, kao davanje dužne časti Bogu.[16] Toma nastavlja: „bilo da bogoštovlje (religio) proizlazi iz opetovanog iščitavanja (relectio), bilo iz uvijek novog izabiranja (reeligere), ili iz ponovnog povezivanja (religare), ova krepost na prikladan način iskazuje Bogu čast“[17]

Priroda kreposti bogoštovlja

Bogoštovlje kao krepost razlikuje se od teologalnih kreposti u tome što za objekt ima štovanje Boga, bilo vanjskim bilo unutarnjim činima, dok je teologalnim krepostima neposredan objekt sam Bog. Krepost bogoštovlja pretpostavlja teologalnu krepost vjere koja nas prosvjetljuje prema Božjim zakonima. Kada bogoštovlje dosegne savršenost, tada je oživotvorena ljubavlju i postaje iskazivanje i manifestacija tri teologalne kreposti (vjera, ufanje i ljubav).[18]

Njezin formalni objekt ili motiv je priznanje bezgranične Božje savršenosti, da je On prvi uzrok i zadnji cilj, savršeno Biće o kojemu sve ovisi i kojemu je sve usmjereno.[19] Djelovanje, odnosno čin na koji nas krepost bogoštovlja potiče može biti unutarnji ili vanjski. Unutarnji čini su: adoracija, zahvalnost, pokora i molitva.[20] Ovi nutarnji sentimenti manifestiraju se kroz vanjske čine i što više odgovaraju nutarnjim činima time vanjski čini postaju savršenijim. Vanjski čini su žrtva i javne molitve.[21] Žrtva je najvažniji vanjski čin kreposti bogoštovlja. Tanquerey žrtvu definira kao vanjski i društveni čin u kojem svećenik prikazuje Bogu u ime Crkve žrtvu kako bi obznanio Božju svemoć, vlast; kako bi dao zadovoljštinu za uvrede Njegovom veličanstvu te kako bi ušao u zajedništvo s Njim.[22] Javne molitve su vanjski čini prikazani u ime Crkve preko njezinih predstavnika.[23] U prvom redu to je Božanski časoslov, odnosno liturgija časova kao službena molitva Crkve kojom Crkva posvećuje vrijeme. Ovo je toliko važan vanjski čin Crkve da Crkva obvezuje pod teški grijeh klerike i redovnike koji ne izvršavaju svoju dužnost posvete vremena.[24] Također se ovdje ubrajaju blagoslovi s Presvetim oltarskim sakramentom, privatne usmene molitve, zavjeti i zakletve dane na Božju slavu prema propisima Crkve.[25] Prema svemu ovome Tanquerey zaključuje da je krepost religije najsavršenija među svim moralnim krepostima jer uzrokuje da damo Bogu čast, što nazivamo bogoštovlje, i približava nas Bogu više od ostalih kreposti.[26] Ono stvara habitus sposoban urediti čitav niz kreposnih čina u ime bogoštovlja.[27]

Činjenica je, nažalost, da zbog prezaposlenosti ili zbog odabira svjetovnih užitaka mali dio ljudi ulaže vrijeme u davanju časti Bogu. Zato je bilo nužno da iz mnoštva ljudi budu izabrani pojedinci koji će biti Bogu ugodni predstavnici pred narodom; koji će u ime zajednice i u svoje vlastito pred Bogom vršiti religijske obveze, davati Bogu čast koju on zaslužuje. Tako krepost bogoštovlja ponajprije obvezuje svećenike. Svećenik je naime izabran od Boga iz naroda kako bi bio posrednik između neba i zemlje, veličao Boga, davao Bogu čast, donosio na zemlju Božji blagoslov i milost. To je njegova staleška zadaća, prava zadaća pravednosti kako piše u Poslanici Hebrejima: „Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe.“ (Heb 5, 1)[28]. Zbog svega ovoga Tanquerey za svećenike kaže slijedeće: „Zbog tog razloga Crkva je povjerila svećeniku dva velika sredstva vježbanja kreposti bogoštovlja, Božanski časoslov i svetu Misu. Ovu dvostruku zadaću mora izvršavati s velikim žarom, kako bi podao slavu Bogu i istovremeno prikazao to dvoje Božanskom Visočanstvu kako bi bio sklon našim molbama. Tako svećenik dobiva na vlastitoj svetosti duše i duša koje su mu povjerene.“[29]

Vježbanje u kreposti bogoštovlja

Do sada smo spomenuli prirodu kreposti bogoštovlja i njezinu nužnost, no potrebno je navesti kako tu krepost vježbati. Potrebno je dakle gajiti pravu pobožnost (bogoštovlje) koja je habitualno raspoloženje volje te uzrokuje da se damo spremno i velikodušno za sve što pripada služenju Bogu. Ova dispozicija je u stvarnosti manifestacija ljubavi prema Bogu i na taj je način bogoštovlje povezano s kreposti ljubavi.[30] Početnici se vježbaju u ovoj kreposti:

(1) opslužujući Zakon Božji i zakon Crkve u vezi posvete dana Gospodnjeg, obveznih svetkovina i molitve.

(2) Izbjegavajući rastresenost i distrakcije u molitvi, bilo unutarnje, bilo vanjske.

(3) Unutarnjim rekolekcijama prije molitve radi postizanja veće pažnje i vježbanja bivanja u Božjoj prisutnosti.[31]

Napredni u ovoj kreposti trebaju čeznuti za duhom pobožnosti (bogoštovlja) u jedinstvu s Kristom, vrhovnim bogoslužnikom Oca, koji slavi Oca u svom životu i smrti na beskrajan način.[32] Taj duh pobožnosti sadrži u sebi dvije dispozicije – revnost i ljubav. Revnost je profinjen osjet poštovanja u kojem priznajemo Bogu da je naš stvoritelj i suvereni Gospodar i veselimo se u proslavljanju naše ovisnosti o njemu.[33] Osjet ljubavi nas usmjerava Bogu, najviše ljubljenom Ocu koji nas je osmislio i posvojio kao svoju djecu i okružuje nas roditeljskom nježnošću.[34] Iz ova dva osjeta proizlaze ostali: divljenje, zahvalnost i davanje hvale.[35] Tanquerey preporučuje da se zagledamo u Presveto Srce Isusovo koje je izvor svih navedenih sjetila.[36]

Gospodin od nas traži suradnju i to ne smijemo zaboraviti. On je došao da bismo dijelili s njim njegov život, muku i žrtvu. Trebamo biti poslušni nadahnuću milosti, a prikazujući žrtvu proglašujemo superiornost Božju nad našim ništavilom. Ovo konkretnije činimo u djelima bogoštovlja kao što je sudjelovanje na svetoj Misi ili recitiranjem liturgijskih molitava ili drugih molitvi. Savršene duše vježbaju ovu krepost pod nadahnućem dara pobožnosti. [37]

Razlika moralne kreposti bogoštovlja i dara pobožnosti

Kada se promatra samo naravni odnos Boga i stvorenja, dakle bez općeg poziva na spasenje koje se ostvaruje u božanskoj ljubavi, taj odnos nema u sebi oznaku prijateljstva. Radi se o odnosu nužnog i kontingentnog (nenužnog). To je razlog zašto bogoštovlje obvezuje i onoga koji je uveden u svete tajne, u božansku dobrohotnost, onoga koji ima prijateljski odnos s Bogom.[38] Milost osobnog prijateljstva s Bogom ne oslobađa nikoga duga kojeg ima prema Bogu. Krepost bogoštovlja dio je pravednosti, te stoga različit od milosnog dara pobožnosti i zadržava svoje specifičnosti.[39] Važno je naglasiti razliku između moralne kreposti bogoštovlja i teologalne kreposti. Teologalna krepost stavlja neku osobu u izravni i osobni odnos s Bogom. Vjera nas sjedinjuje s najvišom istinom, a nada i ljubav s najvišim dobrom, a sve tri zajedno čine nas istinskim poznavateljem i ljubiteljem Boga.[40] Ali moralne kreposti nisu takve, one upravljaju našim ponašanjem, ne stavljaju nas u osobni odnos s Bogom. Krepost bogoštovlja uređuje kult i molitve koje osoba ili zajednica upućuje Bogu. Ona se bavi ljudskim dužnostima te je sastavni dio moralne kreposti pravednosti. Ali svaka moralna krepost biva poduprta milostima, uživa posebnu pomoć Duha Svetoga te život božanske ljubavi uzdiže čovjeka preko granica puke vještine. Dar pobožnosti pomaže nam da postanemo sinovi Oca nebeskog.[41]

Problem bogoštovlja i bogoslužja

Bogoslužje je specifičan oblik bogoštovlja, ono je konkretna realizacija, akt, vanjski čin onoga što krepost bogoštovlja nalaže. Već smo rekli da moralne kreposti određuju naše ponašanje. Krepost pobožnosti ili bogoštovlja ima svoje čine i propise, a oni su sredstva za postizanje cilja, a ne sâm cilj.[42] Ova krepost duboko se urezuje u naš unutarnji život. Sveti Toma kaže: „Boga štujemo i častimo ne zbog njega samog, koji je u sebi tako pun slave, da mu nikakvo stvorenje ne može ništa pridodati, nego radi sebe: budući da se, kroz štovanje i čast koje dajemo Bogu, naš duh podvrgava njemu, postižući tako vlastito savršenstvo.“[43] Iako izvršenje zadataka koje nalaže krepost bogoštovlja je nužno, ono ipak doprinosi našem posvećenju, a duhovni pisci naučavaju da izvanjsko ponašanje, ispravno vođeno, ima ulogu u izgradnji religiozne duše.[44] Komentirajući Boetijevo djelo De Trinitate, sveti Toma sažima ono bitno u vezi vjere, bogoštovlja i kulta. Toma piše: „Bogoštovlje se sastoji u djelovanju po kojemu čovjek iskazuje štovanje Bogu podlažući se njemu; to djelovanje treba biti prikladno bilo onomu koji je štovan bilo onome koji iskazuje štovanje. Budući da je onaj, koji je štovan, duh, ne može biti dohvaćen tijelom, nego jedino dušom, zbog čega se štovanje prema njemu sastoji ponajprije u duhovnim činima preko kojih je duša upravljena Bogu. […] Ali, budući da mi, koji štujemo Boga, imamo tijelo i imamo spoznaju preko tjelesnih osjetila, trebamo, kako bismo Bogu iskazali čast, i neke tjelesne čine, ne samo zato što možemo iskazati štovanje Bogu čitavim našim bićem, nego jer tim tjelesnim činima također možemo potaknuti, u nama samima i u drugima, duhovne čine upravljene Bogu.“[45]

Naša djelovanja nisu neovisna o moralnosti osobe. Moralnost čina duboko je povezana s osobom i čin je taj koji se vrednuje, koji određuje je li nešto dobro ili zlo.[46] Zato je Crkva kodificirala bogoslužje jer je jako bitno kako se odaje hvala, čast i slava Bogu, odnosno na koji način se vrši prinos žrtve koja je vrhunac bogoslužja. Crkva je izdala kazne i zabrane za kršenje tog kodeksa, odnosno za prijestupe protiv kreposti pobožnosti, koji su u svojoj bîti prijestupi protiv pravednosti. Tako u kanonskom zakonu imamo kanone 837 i 846 koji naređuju strogo obdržavanje liturgijskih propisa i zabranjuju bilo kakvo mijenjanje, oduzimanje ili dodavanje. Svaka promjena je zapravo nepravda učinjena prema Bogu i narodu koji zaslužuje dobru, lijepu i pravednu liturgiju, odnosno bogoslužje. Svećenik koji čini velike zloporabe čini teški prijestup i krađu od Boga i naroda, jer liturgija nije svećenikova, ona je Božja i nije samo za svećenika nego i za narod Božji.

Danas je skromnost čest izgovor za nepoštivanje propisa ili običaja koji su u službi bogoštovlja. Izgovori poput „narod to ne razumije“ ili „bitno je što je u srcu“ te razni koncepti i teorije poput plemenite jednostavnosti i umjerenosti u ljubavi znaju biti nažalost pokrića za lijenost ili strah kod svećenika i za rezultat imaju jedino „krađu“ od svetinja što su dužni dati. Ovaj takozvani problem pompe svojedobno je komentirao i C.S. Lewis: „Iznad svega, moramo se osloboditi grozne ideje, ploda rasprostranjenog kompleksa inferiornosti da pompa, u odgovarajućim prilikama, ima ikakve veze s taštinom ili uobraženošću. Celebrant koji se približava oltaru, princeza koju kralj izvede da otpleše menuet, general na svečanoj paradi – svi oni nose neobičnu odjeću i kreću se proračunatom dostojanstvenošću. To ne znači da su tašti, nego da su poslušni; pokoravaju se zahtjevima svečanosti. Moderna navika da prostački obavljamo svečane prilike nije dokaz poniznosti nego je dokaz da se osoba nije u stanju izgubiti u ritualu, pokazuje da je osoba spremna svima pokvariti pravi užitak rituala.“[47]

fra Vedran Barbarić

[4] Toma AKVINSKI, Summa Theologiae, II-I, q. 58, a.1 (dalje ST)

[5] Usp. Adolphe TANQUEREY, The Spiritual Life. A treatise on Ascetical and Mystical Theology, 2015., 488.

[6] Usp. Isto., 489.

[7] Usp. Isto., 489.

[8] Usp. Isto., 490.

[9] Usp. Isto., 492.

[10] Romanus CESSARIO, Kreposti, Zagreb, 2007., 150.

[11] Adolphe TANQUEREY, The Spiritual Life. A treatise on Ascetical and Mystical Theology, 2015., 492.

[12] Usp. Romanus CESSARIO, Kreposti, Zagreb, 2007., 151.

[13] Usp. Isto., 155.

[14] Usp. Isto., 152.

[15] Adolphe TANQUEREY, The Spiritual Life. A treatise on Ascetical and Mystical Theology, 2015., 492.

[16] Usp. ST, II-II, q. 81, a. 1.

[17] ST, II-II, q. 81, a. 1.

[18] Usp. Adolphe TANQUEREY, The Spiritual Life. A treatise on Ascetical and Mystical Theology, 2015.,492.

[19] Usp. Isto., 492.

[20] Usp. Isto.,493.

[21] Isto., 493.

[22] Isto., 493.

[23] Isto., 493.

[24] CIC 276 §2 °3

[25] Adolphe TANQUEREY, The Spiritual Life. A treatise on Ascetical and Mystical Theology, 2015., 493.

[26] Isto., 493.

[27] Romanus CESSARIO, Kreposti, Zagreb, 2007., 156.

[28] Adolphe TANQUEREY, The Spiritual Life. A treatise on Ascetical and Mystical Theology, 2015., 495.

[29] Isto., 495.

[30] Usp. Isto., 495.

[31] Usp. Isto., 495.

[32] Isto., 496.

[33] Isto., 496.

[34] Isto., 496.

[35] Usp. Isto., 496.

[36] Usp. Isto., 496.

[37] Usp. Isto., 497.

[38] Usp. Romanus CESSARIO, Kreposti, Zagreb, 2007., 156.

[39] Usp. Isto., 156.

[40] Usp. Isto., 156.

[41] Usp. Isto., 162.

[42] Usp. Isto., 156.

[43] ST, II-II, q. 81, a. 7.

[44] Usp. Romanus CESSARIO, Kreposti, Zagreb, 2007., 157.

[45] Usp. Toma AKVINSKI, In Boehtii De Trinitate, q. 3, a. 2.

[46] Usp. Chad RIPPERGER, The Principle of Integral Good, Sensus Traditionis Press, 2018., 9.

[47] C.S. Lewis o taštini, pompi i svečanostima (11.2.2020.), u: http://katoliksdnakace.blogspot.com/2020/02/cs-lewis-o-tastini-pompi-i-svecanostima.html (15.1.2022.)