Danas u vrijeme pretjeranog aktivizma i humanizma bez Boga često možemo čuti „bitno je biti dobar čovjek“. Pitam se je li to istina? Što znači to „dobar čovjek“ i tko i po kojim mjerilima mjeri dobrotu? Ako je čovjek stvoren na sliku Božju, a vjerujemo da jest, može li se biti dobar čovjek bez Boga?
Sigurno da je u današnje vrijeme teško biti dobar čovjek, ali za nas kršćane, a posebno za svećenike, redovnike i redovnice, to je nužan, ali ne i dovoljan uvjet. Potrebno je biti i dobar kršćanin i dobar redovnik. Nije lako, ali nije ni nemoguće. Ne smijemo se bojati izazova. Isus nam nije obećao brda i doline. On kaže „svojim učenicima da će ih svijet mrziti“ (usp. Iv 15,18). On poziva svoje učenike na „odricanje i na križ“ (usp. Mt 16,24). Bez križa nema pravog puta, da ima sigurno bi Isus izabrao taj drugi put.
Marija nam je najbolji primjer. Od nje možemo naučiti kako danas biti Isusov učenik. Ona je Krista primila, ona Ga je čuvala, ona Ga je nama dala. To je poziv i svakoga vjernika i u današnje vrijeme. Da vidimo Isusa, da Isusa primimo, da Isusa u srcu čuvamo, da Isusa drugima dajemo. Ako Krista ne primam gdje mi je život? Ako Isusa nemam kako ću ga dati? Ako ga ne dam zašto sam na svijet došao? Ako Isusa nemam u sebi što imam? Da mi i čitav svijet daš i tisuće automobila i tisuće dvoraca i milijune eura što imam od toga? Ništa od toga ne mogu u grob ponijeti. A ako mi daš Isusa, sve si mi dao.
Nemojmo otići iz susreta s Bogom praznog srca. Ako nam srce kaže da smo Boga uvrijedili ispovjedimo se! Primimo Božji blagoslov, primimo Isusa, i dajmo Isusa! Tako ćemo biti i dobar čovjek i dobar kršćanin i dobri Kristovi učenici.
