Prijevod odlomka iz knjige Razmišljanja o redovničkom životu prečasnog oca Lasanca, S.J.:
„Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim“ (Mt 22,37). Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu radi Boga, kako svi znamo, „najveća je zapovijed Zakona“. „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim“, i ostalo. To je, u biti, zapovijed čije je ispunjavanje (zajedno s pokajanjem za prošle grijehe, što je zapravo uključeno) nužno za spasenje.
S druge strane, najveća svetost ne može nadmašiti savršeno ostvarenje ideala izraženog u toj zapovijedi. I najobičniji kršćanin dužan je, u pravom smislu, ljubiti Boga „svim srcem svojim“, a najveći svetac koji je ikada živio ne može učiniti ništa više od toga da ljubi Boga „svim srcem svojim“.
Jasno je, dakle, da ljubav prema Bogu dopušta stupnjeve; i budući da se sav naš duhovni napredak može svesti na rast u ljubavi prema Bogu, korisno je nastojati oblikovati određene predodžbe o toj temi.
- „Ako me ljubite“, rekao je naš Gospodin svojim učenicima, „čuvajte moje zapovijedi.“ Ovu ljubav možemo nazvati „djelotvornom ljubavlju“, i ona je temelj svega. Vjera se ne sastoji prvenstveno i temeljno u riječima, osjećajima i vanjskim obredima (premda i oni imaju svoje mjesto i potrebni su kao pomoć), nego u unutarnjoj poslušnosti srca, u odlučnom podlaganju volje Božjem zakonu. „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine! nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima.“
Ta poslušnost mora biti potpuna. Nije dovoljno reći da ćemo se držati osam ili devet zapovijedi, a zadržati pravo da prekršimo jednu ili dvije; ili da ćemo poštovati zapovijedi Dekaloga, ali zanemariti zapovijedi Crkve. Nadalje, naša poslušnost, kao pravilo ili načelo ponašanja, mora biti vrhovna. Nije dovoljno reći da ćemo se pokoravati zapovijedima ako to ne boli previše, ili da ih nećemo kršiti osim ako nam se to jako isplati.
Mučenici su radije prihvatili smrt nego da uvrijede Boga; i time su samo postupali u skladu s načelom koje je naš Gospodin više puta i izričito iznio. Jasno je, dakle, da se čovjek koji stalno živi u raspoloženju da ni pod kojim uvjetom ne bi teško uvrijedio Boga, doista može nazvati onim koji ljubi Boga svim srcem svojim. A ta razina ili vrsta ljubavi nužna je za spasenje.
- No mi obično uz riječ „ljubav“ povezujemo određeni stupanj osjećaja i emocija. I premda osjećaji i emocije nisu bit same religije, te sami po sebi (isto kao ni puke riječi) ne bi bili dovoljni za naše spasenje, ipak je dobro da i naši osjećaji budu uključeni u službu Bogu. I ako nisu uključeni, barem donekle, naša poslušnost lako može posustati pod pritiskom i napastima.
Osim toga, očito je da Bog želi biti ljubljen ne samo djelotvornom ljubavlju volje, nego i „afektivnom ljubavlju“ srca. Već u Starome zavjetu nalazimo izraze koji ukazuju na tu afektivnu ljubav. „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin“, kliče Psalmist, i (da ne nabrajamo više primjera) izabrani narod Židova više se puta opisuje kao zaručnica ili nevjesta samoga Boga. Doista, možemo s pouzdanjem reći da je ta Božja želja za ljubavlju našeg srca jedan od razloga zašto se vječna Riječ ne samo utjelovila, nego odlučila živjeti takav život i umrijeti takvom smrću kakvu znamo da je proživjela i podnijela.
On je znao koliko nam je teško stvoriti predodžbu o Bogu kao Bogu i o Njegovim osobinama; koliko je gotovo nemoguće trajno zadržati takvu predodžbu u mislima; koliko je teško ljubiti afektivnom ljubavlju Biće o kojem možemo razmišljati samo pomoću apstraktnih pojmova. Taj je napor sličan pokušaju govora jezikom koji tek slabo poznajemo.
Ali Bog je u svojoj kondescendenciji, da tako kažemo, odlučio prevesti svoje osobine na jezik ljudskog života i djelovanja. Htio je biti rođen od ljudske Majke; i tko ne zna koliko nježne pobožnosti i odanosti među kršćanima dugujemo tom blagoslovljenom izboru? Uzeo je ljudsko Srce da nas njime ljubi. Nije se zadovoljio samo riječima o blaženstvu siromaha i žalosnih, nego se i sam svrstao među siromahe, i sam postao čovjek boli.
Htio je biti rođen u štali uz put, kako bi svi mogli lako doći do Njega. Htio je kao dijete ležati u jaslama, da bi ga djeca mogla naučiti ljubiti. A zatim, nakon svih potresnih događaja i trenutaka svoga zemaljskog života, umro je razapet na križu, kako bi privukao sva srca k sebi.
Doista, riječima biskupa Hedleyja, „Isus Krist čini klanjanje lakim“; a jedan od načina na koji to čini jest taj što pruža obilje goriva za raspaljivanje plamena afektivne ljubavi.
- No postoji viša vrsta ljubavi od te, i spoznaja da je ta viša ljubav moguća, čak i za nas, može imati izuzetno važan utjecaj na naš izbor životnog poziva. Križ Kristov nije tako ograničen u svojoj moći da može samo privući pažnju, izazvati pobožno i osjećajno suosjećanje ili probuditi kajanje.
Od jaslica do križa, Isus je bio zauzet velikim djelom: djelom koje se i danas nastavlja u svijetu. Naime, prijateljstvo ili ljubav, ako se uzdigne iznad prosječnosti, ne zadovoljava se samo izbjegavanjem uvreda prema onome koga ljubimo, niti samo nježnim i toplim osjećajima. Ono nas vodi da se zainteresiramo za pothvate naših prijatelja – i to ne na neki teoretski ili platonistički način, nego tako da zaista želimo, ako je moguće, sudjelovati u tim pothvatima i pomoći svom snagom u njihovu ostvarivanju.
I doista, naš Gospodin poziva ljude da sudjeluju u Njegovom velikom djelu, i učinio je da možemo u tome pomoći. „Ako me ljubiš“, u biti govori svetom Petru, „pasi ovce moje.“ I neovisno o dogmatskom značenju tih riječi, koje upućuju na jedinstvenu Petrovu ulogu u Crkvi, one izražavaju načelo koje se u određenoj mjeri odnosi na sve nas, a u posebnom smislu na odabrane pojedince. „Ako me ljubiš, pasi ovce moje.“ Mjera ljubavi, viših stupnjeva ljubavi, jest spremnost na suradnju u Njegovu velikom djelu spasenja čovječanstva.
Jesmo li spremni? Jesmo li voljni? Ovo je pitanje koje mnogi ljudi ne uzimaju ni približno dovoljno ozbiljno. No netko će možda reći: „Oh, to je u redu za one koji imaju duhovni poziv, ali ja ga nemam.“ Možda i nemaš; i bio bi vrlo nerazborit duhovni voditelj ili savjetnik koji bi pokušao navesti nekoga da preuzme tako veliku odgovornost kao što je svećeništvo ili redovnički život, ako za to nema poziv.
Ali što je, u konačnici, duhovni poziv? Iz Isusovih riječi čini se da Njegov poziv ima opći karakter: „Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima, pa dođi i slijedi me.“ I opet, kad govori o savjetu svete čistoće, kaže: „Tko može shvatiti, neka shvati.“ Ne smijemo čekati izravnog glasnika s neba niti neko posebno pozivanje koje ćemo čuti vlastitim ušima. Sposobnost za određeno djelo je ono najvažnije; a (pod uvjetom da ne postoje nepremostive prepreke) sposobnost za to djelo i iskrena želja da ga se preuzme, uobičajeno su dva glavna elementa poziva; a ta se želja može smatrati posebnim znakom djelovanja božanske milosti u duši, koja onome tko je inače prikladan, daje sigurnost da ga Bog osobno poziva.
Iz prethodno rečenog jasno je da poziv ne dolazi čovjeku uvijek „gotov“. Nije to kao zamotan paket s adresom, položen na naš stol. Prije će biti da je to kao nježna i osjetljiva biljčica koja, ako je brižno njegujemo, može izrasti u zrelost, ali ako je zanemarimo, uvenut će i umrijeti. Jasno je da onaj tko još nije prikladan, može to postati; kao što je također jasno da onaj tko ima sve naznake prikladnosti, može protratiti svoje vrijeme, prepustiti se lakomislenim navikama, ili popustiti težim napastima, te tako učinkovito pokvariti vlastiti karakter i posve se učiniti nedostojnim svećeničkog poziva.
Isto tako vrijedi i za želju da se služi Bogu u svećeništvu ili redovništvu. Ona se može zanemariti i pustiti da ugasne sve dok potpuno ne nestane; ili se pak može njegovati molitvom i razmatranjem dok ne sazrije u čvrstu odluku. A istim se sredstvima ta želja može steći čak i ondje gdje prije nije bilo ni njezina zametka. U praksi, kada promišljamo o svom životnom pozivu, trebamo najprije ozbiljno moliti i iskreno razmotriti pravi cilj i svrhu ljudskog života; zatim zapisati razloge za i protiv, te ih pažljivo razmotriti; potom donijeti odluku, barem privremeno, i opet je u molitvi preporučiti Bogu; i naposljetku, potražiti savjet.
Valja zapaziti da je faza u kojoj savjet najviše koristi, u pravilu, ona koja dolazi nakon što smo sami ozbiljno promislili o stvari; i neka se ponovi – u tom osobnom promišljanju ne bismo smjeli štedjeti ni na papiru ni na peru. „Pisanje,“ kaže Bacon, „čini čovjeka točnim“; i često ćemo uočiti da razlozi koji su nam se u mašti činili velikima, znatno izgube na značaju i izgledaju prilično slabi kada ih pokušamo svjesno zapisati.
Možda se čini da smo daleko od teme s kojom smo započeli, to jest – ljubavi prema Bogu. No nije tako, ako je točno, a nesumnjivo jest, da je vrhunski ispit ljubavi velikodušnost prema Onome koga ljubimo; i ako je najbolja vrsta velikodušnosti spremnost da se odreknemo svega, uključujući vlastitu slobodu, radi Njega, kako bismo ga mogli slijediti, ako nam to dopusti, čak i kroz težak rad, kroz mnoga odricanja i trpljenja, sve do smrti.
Jer možemo biti sigurni u ovo: želja za svećeništvom ili redovničkim životom nije posve iskrena – ili u najboljem slučaju nije posve zrela – ako ne uključuje odlučnost da se, radi Krista, prihvati i ono što je prirodi neugodno i protivno vlastitim sklonostima. Ali također možemo biti sigurni u ovo: unatoč svim teškoćama, razočaranjima i naporima povezanim s tim zvanjem, ne postoji veća sreća na ovom svijetu od one koju osjeća čovjek koji zna da je od jutra do večeri, iz dana u dan i iz godine u godinu, zaokupljen vršenjem, koliko god najbolje može, posla koji je Krist Gospodin došao izvršiti na zemlji.
Ali bila bi velika pogreška misliti da je ta viša vrsta ljubavi prema Bogu, koja se očituje u želji da se što više nalikuje Gospodinu i sudjeluje u Njegovom djelu, prisutna samo među svećenicima i redovnicima, ili da nije dostupna, barem u određenoj mjeri, svakome od nas.
Mnoge okolnosti mogu jasno pokazati da neka osoba nije pozvana u svećeništvo ili redovništvo. Možda ima dužnost uzdržavati ili pomagati roditeljima ili drugim članovima obitelji; možda fizički nije sposobna ili po naravi nepodesna za svećeničke dužnosti. No nijedna nesposobnost – bilo materijalna, fizička, intelektualna ili moralna – ne može ga spriječiti da ljubi Gospodina svim srcem svojim.
Ništa ga ne može spriječiti da kao životno pravilo uzme ne zakon štednje, ono načelo koje pita: „Koliko najmanje moram učiniti da bih spasio dušu?“, već zakon velikodušnosti, načelo čovjeka koji se uvijek pita: „Postoji li još nešto što mogu učiniti da više ugodim Gospodinu i bolje ga slijedim nego dosad?“
Za laike također ima mnogo posla u službi Bogu i Crkvi; a zakon velikodušnosti najbolje je izražen geslom našeg Stonyhurst kolegija: Quant je puis – „Koliko god mogu.“ Bili mi svećenici ili laici, u velikodušnosti prema Bogu, bez obzira na to što nas to može koštati, leži tajna istinske radosti i mira. Quant je puis – ne „koliko najmanje moram“, nego „koliko god mogu.“
– Preč. otac Lasance, S.J., Razmišljanja o redovničkom životu