Vrijeme juniorata jest, najjednostavnije rečeno, razdoblje studija i formacije u trajanju od pet godina. Nastavljajući, manje-više, prethodnu formaciju započetu u postulaturi i novicijatu ovdje u jednoj većoj slobodi nastojimo pojedinačno i zajednički podvrgnuti (samo)kritici mogućnosti realnoga ostvarenja onih ciljeva zbog kojih smo došli. Ipak u svakodnevnom susretu sa vlastitim siromaštvom i siromaštvom zajednice ne sustajemo “stavljati svoju kartu” na Boga kojemu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1,37).
Nadalje, kroz svakodnevnu molitvu časoslova i euharistijsko slavlje želimo biti, koliko je to moguće, u što većem dosluhu s Božjom Riječju kako bismo otkrili i izvršili, pomoću Božjom, njegovu volju u tom danu, a ne samo u nadolazećoj budućnosti. Osim toga, u studiju proširujemo svoje postojeće poglede prema onim vidicima i granicama razumske spoznaje Boga. Tako, otkrivamo jasnoću, ljepotu i širinu vjere koja ipak izmiče istim tim okvirima. U svojim svakodnevnim obvezama (posluživanju, čišćenju, pranju…) trudimo se, živeći Isusovo čovještvo, sačuvati jednostavnost Njegova božanskog života skrivenog u neznatnim i banalnim radnjama koje naizgled i nisu privlačne, ali posvećuju jer ih je On sam posvetio svojim služenjem.
Također, život u zajednici (kao i u obitelji) nije lagan, ali je lijep. No, upravo ta težina zajedničkog života osvješćuje nas i podsjeća da smo Njegovi. Stoga, htjeli mi ili ne htjeli ona nas (zajednica) oblikuje u svakom pogledu i dimenziji naše osobe. Zato svaki brat jest ono što je primio od zajednice. Sve ovo jest priprema za skorašnje “lomljenje” vlastitih života za živote ljudi koji na nas čekaju da im donesemo iskustvo živoga Boga koji napuknutu trsku neće slomiti niti stijenja što tinja ugasiti (usp. Mt 12,20) već joj darovati život vječni (usp. Iv 10,10).