Razmišljajući o Bezgrješnoj, možemo promotriti njezinu ulogu u Božjem djelu stvaranja, a osobito događaje vezane uz Navještenje, te iz toga pokušati prepoznati Mariju kao Majku naše vjere i učiteljicu života. Zašto častiti Mariju i nastojati se naći na putu na kojem je ona-pitanja su koja stoje pred nama.
Bog ima svoje stvaralačko djelo, a u njemu je Marija sasvim izvanserijski “proizvod”. Neizrecivi Bog izabrao je i odredio svome Jedinorođenom Sinu Majku iz koje se, u punini vremena, on imao roditi. Između svih stvorova, upravo je nju obdario tolikom ljubavlju i drugim darovima da se upravo ona, slobodna od svake ljage grijeha, pojavila u takvoj punini nevinosti i svetosti, kakve jedino Bog može zamisliti i ostvariti.
Bezgrješna je u vječnoj Božjoj zamisli prije nego što je svijet stvoren, prije nego što je počela povijest. A kad se navršila punina vremena, kada je došao čas da Bog pošalje svoga Sina, Marija izlazi iz svoje anonimnosti i postaje graditeljicom povijesti. U tom trenutku navještenja anđeo je pozdravlja riječima: “Zdravo milosti puna. Gospodin s tobom.” To njezino novo ime, Milosti puna, najbolje izražava Marijino otajstvo. Naime, bez milosti nema Marije. Ali što zapravo znači milost? Biblija nam govori da je to svojstvo Boga koji je svoj narod izveo iz egipatskog ropstva i babilonsko-asirskog sužanjstva, i koji ga, pošto se odmetnuo, zove na obraćenje, te mu milosrdno oprašta prijestupe i uvijek ostaje uz njega. Dakle, naći milost u Božjim očima znači uživati Božju blizinu. A kada anđeo kaže “Zdravo milosti puna”, tada nam zapravo Bog objavljuje da Marija od prvog trenutka svog postojanja uživa neograničenu Božju naklonost i prijateljstvo.
Marija bez grijeha začeta, odnosno milosti puna, urešena je svim milosnim darovima zato što će u njezinu tijelu Sin Božji postati čovjekom. Evo, začet ćeš i roditi Sina…, govori joj anđeo. Marija ne razumije što sve to znači; ona i pita kako će se to dogoditi. Međutim, potpuno prihvaća Božji plan i svoje mjesto u njemu. Marija vjeruje! Postaje sudionica i suradnica u djelu Božjem. Njezin pristanak omogućuje najveće čudo u povijesti svijeta: utjelovljenje Riječi, Boga.
U Starom zavjetu Mojsije je prema Božjim uputama uredio bogoštovni prostor, odnosno Šator, kojeg je prekrio oblak i u kojemu se nastanila slava Jahvina; taj šator je mjesto sastanka Boga s Mojsijem, a oblak je znak da je Bog sišao u to svoje prebivalište. Tako i Marija, prihvativši anđelovu riječ, postaje Šator ispunjen Bogom jer ju je ispunio Duh Sveti. U ovoj usporedbi postoji i jedna bitna razlika; dok su u Starom zavjetu Šator i Oblak samo znak nevidljivoga Boga, u Mariji pak, osjenjenoj Duhom Svetim, nevidljivi Bog postaje vidljiv; Sin Božji u njoj prebiva na vidljivi, ljudski način. Starokršćanski himan o ovome zadivljeno pjeva: U svome si krilu nosila onoga koga nebesa ne mogu obuhvatiti.
Iz okolnosti Navještenja odražava se Marijina vjernička duša. Mariju vidimo kao vjernicu, i još više: kao Majku naše vjere, kao Majku svih vjernika. Susret s anđelom za nju je zbunjujući, obećanje da će roditi sina za nju je posve nevjerojatno. Anđelova riječ: Ta Bogu ništa nije nemoguće, nije ključ za razumijevanje otajstva, ali je sasvim dostatna za Marijino povjerenje. Ona je tada na putu vjere, ali je na tom istom putu vjere i tijekom cijelog svog života: od Navještenja, preko bijega u Egipat, svadbe u Kani, Velikog petka, pa do Uskrsnog jutra. Na tom putu vjere Marija kraljuje.
Što znači vjerovati? Učili su stari na vjeronauku: “Vjerovati znači držati za istinu što nam je Bog objavio”. Abraham, međutim, kada je izašao iz zemlje svoje, iz zavičaja i roda očinskog(Post 12,1), i pristao na nesigurnost nomadskog života, imao je samo obećanje. Tako i Marija; kada se podložila Božjem planu, nije to učinila kao protuuslugu za darovanu joj istinu, već je vjerovala u obećanje. Oba obećanja su nevjerojatna, ali jamac za njih je sam Bog. Bog i Mariji, i Abrahamu ostaje jedina sigurnost. Upravo kod Abrahama i Marije vidimo važnost nade u sklopu vjere, odnosno čvrsto pouzdanje da Bog svoja obećanja izvršava. Oni toliko vjeruju u Božja obećanja da Bogu uzvraćaju bezuvjetnom ljubavi. Abraham je bio spreman žrtvovati sina jedinca-Izaka, a Marija je uz svoje tiho i dosljedno zvanje službenice, uz sudjelovanje u Muci, također i stvarno prinijela Žrtvu svoga Sina. Jer, kao što kaže biskup Fulton Sheen, premda nije bila svećenik, s pravom je na Kalvarijskom brežuljku mogla reći: Ovo je moje tijelo; ovo je moja Krv.
Marija je i naša učiteljica, i to ponajprije prve i najvažnije zapovijedi svoga Sina: zapovijedi ljubavi. Navještenjem Marija ulazi u najbliži krug Božjih prijatelja i suradnika; uz nju je tu jedino još sv. Josip. Unatoč toj činjenici ona ne mijenja način života u smislu promjene prebivališta, biranja posluge, oslovljavanja i sličnih stvarnosti koje se redovito događaju u slučaju uspinjanja po društvenoj ljestvici, već hiti u Gorje i ide priteći u pomoć trudnoj Elizabeti. Zašto to čini? Jer se ljubav prema Bogu ostvaruje ljubavlju prema bližnjemu. Naime, tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti, kaže nam sveti Ivan. Iz svega ovoga možemo zaključiti i odgovoriti na pitanje s početka: Zašto biti na putu na kojem je Marija? Zato jer je Marijin put siguran put. To je put vjere, ufanja i ljubavi. Sretnih li nas ako hodimo putem kojim hodi Marija jer tada nalazimo život i primamo spas od Gospodina.[1]
[1] Tekst sastavljen prema: Biršić, fra Gracijan, Marija – početak boljega svijeta : mala pučka mariologija, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 2005.