»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«
Mt 25, 31-46
Kao kršćani često nailazimo na nerazumijevanje svoje okoline. Čini se kao da živimo u nekome drugom svijetu i vremenu. Mnogi nam spotiču da naš nauk koliko god bio lijep, plemenit i smislen ipak ne odgovara današnjem vremenu. Slično je i sa svetkovinom Krista Kralja koja pada na današnju trideset i četvrtu nedjelju kroz godinu. Izgleda jako neakutalno. Osobito začuđuje što je novijeg datuma. Uspostavljena je u vrijeme kada su padala kraljevstva i nestajale monarhije, a svijet je težio demokraciji. Uveo ju je papa Pio XI. 1925. godine u povodu 1600. obljetnice Nicejskog sabora koji je proglasio 325. godine dogmu o cjelovitom Kristovu božanstvu i čovještvu. Dalo bi se tako pomisliti kako je i ustanova ove svetkovine još jedna od potvrda zaostajanja Crkve za vremenom.
Sam naziv svetkovine Krista Kralja, u suzvučju s današnjim evanđelje, može nas uplašiti i udaljiti od Krista, ukoliko ga doživimo kao strogoga kralja i nemilosrdnoga gospodara koji će nas staviti na lijevu ili na desnu stranu. Uočimo ipak da Isus nastupa poput pastira. Do posljednjeg Suda svi smo ovce Dobroga pastira, i onda ako zalutamo: Isus će doći za nama i potražiti nas.
Ali današnje evanđelje suca posljednjega Suda naziva i kraljem: “Nakon toga će kralj reći…” Zato važnost ovog blagdana možemo shvatiti sami onda ako se udubimo u duševno stanje današnjeg čovjeka.
Današnjeg čovjeka karakterizira mnogoslojna podčinjenost i manipulacija. Bezbrojne reklame bombardiraju nas, tako da na kraju više nije lako odvojiti prave vrijednosti od lažnih. Točno u ovom položaju imamo potrebu za neprolazne, sigurne oslonce, koji bi nas usmjerili na vijugavim putovima života. Taj oslonac pruža i jamči blagdan Krista Kralja.
Zamislimo da smo u nepoznatoj okolici, oko nas su šume, rijeke i planine. Sve to međutim ništa nam ne govori, sve dok ne znamo gdje smo i kamo trebamo krenuti dalje. Ako, međutim, raspolažemo s jednom dobrom kartom, onda ove šume, rijeke i planine postaju jako važni orijentiri. To je položaj današnjeg čovjeka. Agresivan prodor prirodnih znanosti zajedno s psihologijom, pokazali su da nije čovjek centar svemira. Galileo nas je naučio da Zemlja i čovjek nisu centar svijeta, već je samo jedno maleno zrno prašine u svemiru. Freud i psihoanaliza još više su snizili ljudsko dostojanstvo, kada je dokazano da čovjek ne vlada ni u svojoj kući, već je izložen nepoznatim silama. U ovom stanju izgubljenosti postajemo svjesni da nam je potrebna jedna karta koja će nas orijentirati u prašumi života. Od kuda ćemo dobiti ovakvu kartu? Odgovor nam daje blagdan Krista Kralja!
Ovaj svijet, bez obzira koliko je velik (danas već astronomi govore o više milijardi svjetlosnih godina) ima jednu središnju točku gdje se sve silnice susreću. Ova središnja točka je Isus Krist koji nam je donio novu kartu svijeta. Poslije iskonskog grijeha, čovjek je doista bio izgubljen i bespomoćan jer svojom snagom nije bio u stanju naći put do Boga. Ali Bog nam se požurio ususret i dao nam je u ruke novu kartu. Bog nije prepustio sebi zalutalog čovjeka, već je u punini vremena poslao jedinorođenog Sina da nam pokaže put i učvrsti temelje našeg ljudskog dostojanstva, tj. svijest da smo ljubljena djeca Božja.
Ove misli nisu samo jeftine utjehe za obeshrabrene vjernike. Istina, nije lako u današnjem svijetu biti pravovjernim kršćaninom, ali se ova avantura može prihvatiti ako vjerujemo u Isusa Krista. Biti kršćanin znači da smo došli u osobni doticaj s Isusom. Tada on postaje Kralj našeg života. To je pak uvijek dinamična pojava koja nas neprestano preoblikuje. Ako je dvanaest jednostavnih apostola bilo u stanju promijeniti tijek svijeta, onda ćemo i mi, današnji kršćani biti u stanju učiniti značajnom našu prisutnost u današnjem svijetu.
Kristovom identifikacijom s ugroženim čovjekom, o čemu govori evanđelje, kršćansko je vjerovanje postalo jednostavno, ali je zato kršćanska praksa postala zahtjevna. I upravo je to temeljna poruka ili zahtjev novo utemeljenog Svjetskog dana siromaha što ga je prošle nedjelje proglasio papa Franjo. Stavljanjem međuljudskih odnosa na razinu s Bogom, Krist uzvisuje čovjeka na kraljevsko dostojanstvo, te čini da ovo nije blagdan nekoga dalekog Krista Kralja, nego Svetkovina svih nas koji smo dio njegova tijela, kojima je on glava i učitelj. U Kristu Kralju otkrivamo svoje kraljevsko dostojanstvo, svoju veličinu, ali i veličinu i dostojanstvo svake osobe. Ističe to i današnji ulomak iz Knjige proroka Ezekiela. Uspoređujući nas sa stadom Božjim, prorok naglašava da smo mi Božje blago i bogatstvo njegova Kraljevstva te označava zajedničarsku dimenziju vjere i neispravnost stava da je moja vjera stvar samo mene i moga Boga.
Boga nećemo naći i prepoznati dok njegovu sliku ne prepoznamo u svojim bližnjima!
