U dvorani Posljednje večere,
Dao si mi svoje tijelo za hranu.
I oprao mi prljavu nogu
Da me što više približiš Bogu
A ja Te, moj Isuse, jedva prepoznajem
Na svome dlanu,
I svojom nevjerom zadajem ti
Šestu ranu.
Po svome franjevačkom čvoru,
Idem, Isuse, s Tobom na Maslinsku goru.
Ali zajedno s učenicima,
Ne dočekujem zoru
Zajedno s bratom Franjom,
Osluškujem serafske zvuke,
Te strašne trenutke
Tvoje smrtne muke
Isuse moj, bio je jedan poljubac,
Za kojim i danas plačem.
Nisam znao što ću,
Nego opravdati se mačem.
Ti, i tada činiš čudo,
Ozdravljenja vojnikova uha.
Ali moje srce, puno grijeha,
Ne prepoznaše i dalje Tvoga Svetog Duha.
I tada, moj Isuse,
Ne gledaš me pogleda ljuta.
Ali meni nije dosta,
Nego sam Te još i zatajio tri puta.
Kao maleno dijete,
ti me u naručje uze.
A ja sjedim kraj vatre
i prolijevam gorke suze.
S ljubavlju gledaš,
moju dušu slabu,
Kako silnim glasom viče:
„Barabu, Barabu“!
Sav ponosan želim biti prvi,
Tako često zaboravljajući lice puno krvi.
Tražim čast, tražim slavu,
A Tebi, Isuse, trnje bode glavu
Padaš tri puta pod križem,
A ja izdaleka vičem: „Evo me, Isuse, stižem!“
Nema Petra, nema stijene,
Za Te rame da – čovjek iz Cirene
U trenucima najvećeg bola,
Nemam srama, Isuse, nego Te skidam gola.
Tvoja ljubav me ni tada ne predaje strogom sudu,
Pred najvećim otajstvom života, ja sam se oteo bludu.
Stojim pod križem i sjećam se čuda u Kani,
A u ušima mi odzvanja: Eloi, Eloi, lama sabaktani.
Voda u vino, radost u danu,
Sad krv i suze teku u ranu.
O šestoj uri sav svijet zapade u tamu,
Unatoč tolikom mome sramu.
Ti me toliko ljubiš da ne ostavljaš moju dušu samu,
Nego mi daješ Mariju za mamu.
Trećega dana odvali s groba i moga srca kamen,
Isuse, nemam više riječi nego jedino – Amen.
– fra Loris Pilav
