“Na Posljednjoj večeri Krist je ustanovio vazmenu žrtvu i gozbu kojom se žrtva križa u Crkvi neprestano ponazočuje. To biva kad svećenik kao predstavnik Krista Gospodina čini u obredu ono isto što je Krist činio i učenicima predao da čine njemu na spomen.”
(OURM 48.)
U slavlju Euharistije hranimo se sa dva stola: sa stola Božje riječi i stola Kristova tijela. U prijašnjim člancima promišljali smo o uvodnim obredima i stolu na kojem se hranimo Božjoj riječju. Sada prelazimo na drugi stol, stol sa kojeg se blaguje Kristovo tijelo. U ovom dijelu misnog slavlja glavni naglasak je na Božjoj riječi. Kristove riječi ustanove Euharistije na Posljednjoj večeri zauzimaju središnje mjesto.
- Prinos darova
Nastanak ovog dijela misnog slavlja je usko vezan uz vjernike koji sudjeluje na tom istom slavlju. Kroz prvih 13. stoljeća života Crkve, iskristalizirao se sadašnji oblik prinosa darova koji nam je svima dobro poznat. U početku on je bio prinos darova za zajednicu, ujedno i za Euharistiju. S vremenom postaje svojstven samo svećeniku, ali s reformom liturgije, kroz 20.stoljeće ponovno mu se vraća izvorni smisao.
Pa koji bi to bio smisao prinosa darova, njihova pripravljanja na oltaru, popratnih molitava i zaključne darovne molitve? Prinošenje darova ima dvojako značenje. Kao prvo to je prinos darova zajednice vjernika u liku kruha i vina, koji za trenutak postaju Kristovo Tijelo i Krv. Potom, ono treba biti prinos darova zajednice za sve potrebite članove te iste zajednice. Kod nas je uvriježen način davanja novca, milostinje, u svrhu pomaganja potrebitima. Uz ovo dvojako značenje prinosa darova, ova gesta bi trebala ispunjati one riječi koje ju opisuju, prinos. Danas je to običaj samo u određenim svečanim slavljima, iako bi trebao biti sastavni dio svakog Misnog slavlja. Sve ove navedene darove bi trebala prinositi, darovati, zajednica okupljenih vjernika. Simbolika je to darivanja od sebe za drugoga. Ujedno dar kruha i vina što se prinosi, svojevrsna je žrtva zajednice. Kako? Kad svećenik na oltaru uzima kruh u ruke govori: „ ovaj plod zemlje i rada ruku čovječjih postat će nam kruhom života“ ili kod kaleža: „ ovaj plod trsa i rada ruku čovječjih postat će nam piće duhovno“. Stoga već u tom darivanju za koje je potrebna određena žrtva, očituje se onaj žrtveni karakter ovoga liturgijskog slavlja. Sadržaj i priprava darova na oltaru na oltaru mislim da nam je svima poznata i da je ne treba pojašnjavati. Dok traje prinos darova, može zbor svirati pjevati prikladnu pjesmu. Kad se polože darovi i kad završe popratni obredi, poziv na zajedničko moljenje sa svećenikom i darovna molitva zaključuju pripravu darova i pripremaju euharistijsku molitvu.
- Euharistijska molitva
Sada počinje središnja točka i vrhunac čitavoga slavlja: euharistijska molitva, čiji je smisao da se sav zbor vjernika sjedini s Kristom u ispovijedanju divnih Božjih djela i u prinosu žrtve. Sastavni dijelovi euharistijske molitve su:
- Zahvala – ona je kao svojevrsni himan koji izgovara predslavitelj. U njemu se slavi i zahvaljuje Bogu za njegovo spasenjsko djelovanje kroz povijest, a osobito u životu Isusa Krista.
- Poklik – očituje zajedništvo vjernika i predslavitelja u moljenju ili pjevanju pjesme Svet. Tim poklikom Crkva koja je još na svome putu pridružuje se nebeskoj Crkvi.
- Epikleza – je zaziv Duha Svetoga na prinešene darove tj. da postanu Tijelo i Krv Kristova. Ujedno je to i molitva da svi koji budu blagovali od tih darova postanu Bogu ugodna žrtva, sjedinjena s Kristovom žrtvom. (Npr. Tebe, zato, molimo: rosom Duha svoga posveti ove darove, da nam postanu Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista. (II. euharistijska molitva))
- Izvještaj o ustanovljenju – Kristovim riječima i radnjama izvršuje se žrtva koju je sam Krist ustanovio na Posljednjoj večeri, kad je žrtvovao svoje tijelo i krv pod prilikama kruha i vina, dao apostolima da jedu i piju i predao im zapovijed da to otajstvo trajno nastavljaju.
- Anamneza – ili sjećanje. Sjećanje je to na Posljednju večeru i nalog koji je dao sam Krist Gospodin da se to otajstvo trajno nastavlja. (Npr. Slaveći, dakle, spomen smrti i uskrsnuća tvoga Sina, prinosimo ti, Gospodine, kruh života i kalež spasenja, i zahvaljujemo ti što si nas pozvao da stojimo pred tobom i tebi služimo. (II. euharistijska molitva)
- Prikazanje – je to žrtve Ocu ali prikazanje i same Crkve. Crkva hoće da vjernici ne samo prikazuju neokaljanu žrtvu nego da se nauče prinositi sami sebe i tako iz dana u dan po Kristu usavršuju u jednstvu s Bogom i među sobom. (Npr. Smjerno te molimo da nas, pričesnike Tijela i Krvi Kristove, Duh Sveti sabere u jedno. (II. euharistijska molitva)).
- Zagovori – izražavaju osjećaj zajedništva cijele Crkve. Zemaljske i one na nebu. Prikazanje je to žrtve za sve ljude jer, Kristova žrtva predviđena je za sve, zato Crkva sada u nju uključuje sav svijet, sav svemir – ona moli za sve potrebe svijeta, za sve ljude – za žive i mrtve. (Npr. Spomeni se Gospodine Crkve svoje širom svijeta: usavrši je u ljubavi zajedno s papom našim I. i biskupom našim I. i sveukupnim svećenstvom..(II. euharistijska molitva)).
- Završna doksologija – uz podizanje Kristova Tijela i Krvi daje se slava Bogu Ocu po Kristu u Duhu Svetom. (Po Kristu, i s Kristom i u Kristu tebi Bogu Ocu svemogućemu….)
Rimski misal donosi četiri euharistijske molitve koje se razlikuju u tekstovima, ali je struktura kod svake euharistijske molitve identična, kako je doneseno prethodno u tekstu.
Ovime završava Euharistijska molitva iza koje slijedi sam obred pričesti. Sve dijelove Euharistijske molitve kako predslavitelj tako i okupljena zajednica trebaju popratiti doličnim poklicima ili odgovorima i gestama. Ovdje bih naglasio da ne bi trebalo ići za formalnošću u određenim stavovima i gestama, nego da se treba voditi načelo dostojanstvenosti. Imati svijest da je ovo središnji čin u kojem darovi kruha i vina po svećenikovim rukama i molitvom uz djelovanje Duha Svetoga postaju Kristovi Tijelo i Krv. Sama ta spoznaja nuka nas na dolično i poštovanja vrijedno ponašanje. Ovo je samo u kratko sažeto i obrazloženo, iako uvijek iznova treba nastojati u Euharistiji težiti za zajedništvom s Bogom koji nam dolazi u susret. Naravno dimenzija zajednice okupljenih vjernika se nikako ne smije isključiti.
