Gledano s povijesnog motrišta brojne su zasluge Vendelina Vošnjaka za očuvanje i identitet franjevaca u kontinentalnoj Hrvatskoj te za očuvanje trsatskog svetišta u okviru Hrvatske države i hrvatske provincije franjevačke sv. Ćirila i Metoda. Tijekom 18. i 19. stoljeća franjevaštvo u Hrvatskoj našlo se pod udarom jozefinizma i njegovih ideja koje su zahvatile čitavu Crkvu na području Austro – Ugarske monarhije pa tako i redovništvo. Jozefinizam je doveo do udaljavanja od prvotne karizme i poslanja i prvotnih ideala brojnu braći i pripadnike Reda. Bilo je jasno da je potrebna obnova i preinake u Redu te ujedinjavanje brojnih ogranaka u jedan Red i stvaranje jedinstvenih konstitucija.
U ovome radu u prvom poglavlju biti će iznesena glavna problematika i stanje franjevaca u zemljama pod vlašću Austro – Ugarske monarhije. Drugo poglavlje govori o obnovi franjevačkog života početkom 19. stoljeća s posebnim osvrtom na izdavanje jedinstvenih konstitucija i obnove redovništva koju je započeo papa Lav XIII. Sve ovo je svojevrstan uvod u glavnu tematiku i problematiku rada, a to je redovnička reforma i obnova u provinciji sv. Ladislava čiji je glavni teret nosio o. Vendelin Vošnjak. Treće poglavlje govori o djelovanju o. Vendelina Vošnjaka kao provincijala provincije sv. Ladislava gdje je kao provincijal poticao osnivanje nove hrvatske provincije te vodio „borbu“ za samostan na Trsatu i Čakovcu. Na taj dio nadovezuje se četvrto poglavlje rada koje govori o osnivanju nove hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda te djelovanju o. Vendelina Vošnjaka kao prvog provincijala te provincije. Zadnje poglavlje rada posvećeno je trsatskom samostanu za koji se je o. Vendelin posebno zalagao da pripadne pod teritorij nove Hrvatske franjevačka provincije sv. Ćirila i Metoda na čijem je čelu kao gvardijan bio dva mandata. O. Vendelin Vošnjak posebno se zalagao da trsatsko svetište postane malom bazilikom što se i dogodilo 7. srpnja 1930. godine. Bio je to odgađaj koji je o. Vendelinu uvećao radost služenja u trsatskom svetištu u kojem je proveo posljednje dane svoga zemaljskog života kao gvardijan i čuvar svetišta.
- Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj u doba jozefinizma
U Europi krajem 18. stoljeća prijelomni događaj koji je izazvao brojne političke društvene i kulturne preobrazbe, a koji je postao baština čitave Europe svakako je Francuska revolucija koja je bila krajem 18. stoljeća točnije 1789. Nakon francuske revolucije nastao je niz novih nazora na svijet koje možemo jednim imenom nazvati prosvjetiteljstvo. U naše krajeve, Austro – Ugarske monarhije ovaj oblik prosvjetiteljstva je poznat pod jednim nazivom i došao je u obliku jozefinizma – državnog oblika prosvjetiteljstva obilježena centralizacijom, apsolutizmom i germanizacijom.[1] Car Josip II, austrijski car provodio je u Monarhiji niz reformi koje su obuhvatile gotovo sva područja života, a reforme su se odnosile i na crkveni život. Naredbom od 28. 2. 1782. Car Josip II dokida sve samostane koji se ne bave poučavanjem u školi ili njegom bolesnika.[2] Car je dao zatvoriti gotovo 700 samostana[3]. Od imetaka dokinutih samostana stvorene su vjerozakonske zaklade za podupiranje crkava i škola. Mnogi redovnici su se sekularizirali jer je car povećao broj župa i kapelanija. Drugi su potpali pod utjecaj države zato što su primali mirovinu iz spomenute zaklade. Da se tim mjerama crkveno – političke naravi dade znanstvena podloga i obrazloženje, zadire jozefinizam svojom reformom u studije i u preostale crkvene škole. One su morale uskladiti svoja rad prema odredbama i direktivama državnih vlasti.[4] O. Srećko Majstorović u svojoj knjizi ovako opisuje jozefinizam: „Polazna misao jozefinizma bila je, da pomoću Crkve centralizira tolike razjedinjene narode širom Monarhije, a prosvjetiteljskim apsolutizmom da nametne jedinstven nadzor na svijet. U svijetu prosvjetiteljskih ideja se nastojalo redovnički stalež proglastiti zastrajelom institucijom, preživjelom, nedostojnom ljudske slobode. Posebno se isticalo kako je nedostojno da jedan čovjek bude potpuno ovisan u materijalnom pogledu od svog poglavara. Zato je malo pomalo uveden tzv. „peculium“, tj. stanoviti kapital, s kojim pojedini redovnik može raspolagati.[5]
Redovnicima prosjačkih redova se nastojalo osigurati život ne samo time, što su mogli iskorištavati imanja, koja su stekli darovnicama i na druge načine, već i time što su mogli doći do namještenja kako državni katehete ili župnici. Njihova plaća bila je njihovo dobro. Posljedica toga bila je velika nejednakost među redovnicima u materijalnom pogledu . U istoj provinciji i u istom samostanu bilo je i bogatih i siromašnih, već prema tome kakvu je tko imao službu i kako je znao gospodariti. Imati uložen novac u banci to je za njih mnogo značilo.[6]
U kontinentalnoj Hrvatskoj jozefinizam je izmijenio ulogu klera i od njega pokušao učiniti državne službenike, zadužene za moralnu sređenost puka i za narodnu prosvjetu., ali ne i za odgoj vjere. Od svih redovničkih zajednica jozefinizmu je bio zadatak stvoriti samostanski pastoralni kler, subjekt spreman da preuzme zadaće župskoga pastorala. Službene veze s generalom Reda bile su zabranjene. Državna vlast pridržavala si je pravo određivanja načina izbora, broj, trajanje i sadržaj službi redovničkih poglavara u samostanima i provincijama. Provincijali su bili zaduženi za primanje državnih naloga , a gvardijan je postao njihovim izvršiteljem. Redovnički svećenici bili su namješteni kao državni katehete, kapelani, župnici, a dobivali su i državni mirovinu, a zaređenim novcem redovnici su mogli samostalno raspolagati, ulagati u banke i ostavljati u nasljeđe. Time se je uveo takozvani „peculium“ privatni kapital pojedinog redovnika.[7] Bile su također i ukidane redovničke škole za odgoj i obrazovanje vlastitog svećeničkog pomlatka. Došlo je i do odluke kojom se zabranilo i primanje novih članova i raspuštanja novicijata.[8] Mnogi su redovnici zbog ovakvih prilika prešli u redove svjetovnog svećenstva. Franjevci su se na početku opirali tim jozefinističkim reformama, ali je otpora brzo nestalo jer su mladi franjevci bili odgojeni u jozefinističkim centralnim sjemeništima gdje su izgubili osjećaj za franjevački identitet i karizmu. Ostala im je osjetljivost za opće društvene i nacionalne ideale, smisao za crkvenu efikasnost, ali je osobni i zajednički život bio uvelike pod utjecajem sekularizacije. Tako iza Josipa II. franjevci u našim krajevima živjeli su posebnim načinom života na temelju državnih uredaba i privilegija sv. Stolice koje su neispravno tumačili i samovoljno primjenjivali. Uz mnoge teške posljedice do kojih je odvela ova praksa bio je i poseban oblik nepotizma. Postajala je mogućnost da pojedinci dijele rodbini za život i da im ostavljaju imetak. Ta povezanost s rodbinom bila je jedan od velikih izvora zala u samostanskim zajednicama.[9] Samostani u kojima su živjeli franjevci bili su ruševni i zapušteni ne sami u materijalnom pogledi već i u moralnom. Oni su propadali, jer se kraj takvog uređenja, gdje pojedinac sticao sve jedva našlo sredstava za njihov popravak i uzdržavanje. Postepeno je i franjevački život odijevanja postao sve sličniji nošnji svjetovnog klera.[10] Možemo reći da su ovakvim načinom života franjevaca bile narušene dvije oznake reda i temelji njegove sigurnosti: dragovoljno siromaštvo i i nasljedovanje sv. Oca Franje u ostalim krepostima te zajednički život koji je bio uvelike narušen.
- Obnova franjevačkog reda krajem 19. stoljeća
Potkraj 19. stoljeća cijeli je franjevački red postao svjestan potrebe obnove. Priprave za obnovu počele su još 1853. godine. One su s jedne strane trebale biti znakom izvornoga franjevaštva, a s druge strane prilagođene novim prilikama. Osim toga nove promjene trebale su biti prihvatljive za sve ogranke Reda na koje se red tijekom 16. stoljeća razdijelio (opsrevanti, reformati diskalceati i rekolekti). Papa Leon XIII. prepoznao je upravo u franjevačkom redu osobitu pomoć u obnovi pojedinaca, staleža i čitavoga Božjega naroda – Crkve. Tako je 4. listopada 1897. godine izdao u Rimu apostolsku konstituciju „Felicitate quadam“ koja s jedne strane naglašuje što papa očekuje od franjevačkoga reda, a s druge strane u njemu su navedeni i razlozi papina očekivanja.[11] Leon XII. ističe kako će: „pučki red najbolje razumjeti ideje i život širokih narodnih krugova” koji u vrijeme toga „socijalnog pape” imaju presudan upliv na razvoj svjetskih događaja. “Red koji je rasprostranjen po čitavom svijetu, koji je oduvijek bio blizak malom čovjeku, koji je kroz stoljeća radio među najsiromašnijima taj će moći i sada najviše koristiti radničkom staležu.”[12] Tom konstitucijom papa je na neki način proglasio obnovu reda jer je istaknuo da red može najviše koristi ako bude obnovljen, to jest reorganiziran i ako bude ujedinjen. Četiri ogranka reda: opservanti, reformati, diskalceati i rekolekti na koje se je Red podijelio tijekom 16. stoljeća trebali su odbaciti svoja vlastita pravila i prihvatiti zajedničke konstitucije.[13] Papa Leon XII. odobrio je jedinstvene konstitucije, „Regula et constitutiones generales Fratrum minorum“, 18. svibnja 1897. godine, a objedinjavanje reda proglasio navedenom bulom Felicitate quadam, koju je proglasio 4. listopada 1897. godine. Opće uredbe obznanjene su 18. listopada 1897. godine.
Iako u jednom dijelu Europe nove promjene donijele radost i opće zadovoljstvo ugarsko – hrvatske provincije pružile su otpor u provođenju novih promjena. Na sastanku u Budimpešti provincijali iz Mađarske, Transilvanije i Austrije potpisali su memorandum koji uputili na generalnu kuriju u kojem su tražili da im se osigura dotadašnju način života, da se ne mijenja izgleda habita i da smiju raspolagati novcem i da samostani mogu zadržati nekretnine. Smatrali su da se njihove provincije neće moći izdržati bez posjeda i nekretnina.
2.1. Razvoj obnove na području Austro – Ugarske Monarhije
Generalna kurija nije odmah reagirala na postojeći memorandum već je u naše krajeve poslala na teren izaslanika koji je imao zadaću da izvidi situaciju na terenu i da o tome obavijesti sv. stolicu i vrhovnu upravu Reda. Ova misija bila je povjerena o. Davidu Flemingu generalnom definitoru i konzultoru kongregacije sv. Oficija. U proljeće 1898. proputovao je po provincijama u Monarhiji i nastojao je pridobiti braću za obnovu. O. Fleming proputovao je Hrvatskom i Slavonijom. Prigodom boravka u Zagrebu posjetio je tadašnjega zagrebačkoga nadbiskupa Juraja Posilovića i o. Vendelina Vošnjaka[14] koji je u to vrijeme obnašao funkciju gvardijana u samostana na Kaptolu. Ovaj posjet je bio presudan za o. Vendelina i za cijelu budućnost franjevaštva u Hrvatskoj jer je o. Vendelin time svesrdno prihvatio obnovu.[15] Na Petrovo iste godine u privatnoj audijenciji kod pape Leona XIII. podnio je o. Fleming izvještaj o tijeku stvari oko reforme u Monarhiji u kojoj je sveti Otac istaknuo da mu leži na srcu stvar i problem u Hrvatskoj te kako želi da se provede obnova i time je udijelio posebni blagoslov o. Vendelinu čime je naznačio da će upravo on imati veliki udio u obnovi franjevaštva u hrvatskim krajevima.
Kako bi provela reformu generalna kurija ustanovila je u jugoistočnoj Europi pet generalnih komisarijata kojima je postavila u dužnost da provode u djelo odredbe o obnovi. Jedan od tih komesarijata je bio i onaj u Zagrebu. Dekret od 14. srpnja 1898. godine sadrži odredbe za rad toga komisarijata, imenovanja poglavarstava i obrazloženje čitavog postupka kurije. Na temelju posebnih ovlaštenja od strane Kongregacije biskupa i redovnika ovdje se određuje:[16]
- Od Provincije sv. Ladislava[17] odjeljuju se samostani u Pečuhu i u Zagrebu i izuzimaju od jurisdikcije dosadašnjeg poglavara Provincije i podvrgavaju generalnom komisaru.
- Upravi tih dvaju samostana i drugih koji će s vremenom primiti nove Generalne Konstitucije predaje se o. Vendelinu Vošnjaku sa svim i pojedinim ovlastima i povlasticama, koje pripadaju kanonski izabranim porvincijalima. On sada nosi naslov: zagrebački generalni komisar.
- Određuju mu se četiri savjetnika
- Daje mu se ovlast, da može primati podmaldak i onu braću iz ostalog dijela Provincije koja budu željela pristupiti u Komisarijat daje mu se vlast da postavlja predstojnike samostana.
- Naređuje se Provinciji da mu ima pružati pomoć za odgoj mladeži. U dekretu se dalje nalaže braći da pod poslušnošću i pod kaznom izopćenja prime, časte i slušaju u o. Vendelinu svoga zakonitog poglavara.[18]
Istoga dana otac general je izdao i drugu odredbu u kojoj točno navodi koji redovnici potpadaju pod vlast komisara te koje može iz provincije primiti u svoj Komesarijat ili otpustiti.[19]
Prema dekretu braća koja nisu prihvatila Generalnih konstitucija mogu ostati u Redu, ali se zabranjuje da budu pomiješana s drugima u istim kućama. Oni se moraju smjestiti u posebne samostane kako to odrede poglavari.[20]
Tjedan dana nakon toga otkako je o. Vendelin imenovan generalnim komisarom odgovara on vrhovnom poglavaru Reda. Najprije spominje kako s jedne strane vidi da je počašćen tolikim povjerenjem s najvišeg mjesta u redu, a s druge strane zbog svijesti i odgovornosti bio je u tjeskobi i brizi kako će izvršiti povjerenu mu zadaću. Zbog toga je molio oca Generala da tu službu povjeri „snažnijim plećima jer sama dobra volja nije za to dostatna.“ Vrhovni poglavar nije uvažio molbu o. Vendelina i on prihvaća povjereni mu zadatak i nalog s izjavom da mu ne preostaje drugo nego da nastoji najsavjesnije poraditi oko njegova izvršenja te ubrzo obaviještava braću o odluci osnivanja Komisarijata i imenovanja komisara i njegovih savjetnika.[21]
Generalna kurija savjetovala je o. Vendelinu da uredi novicijat i bogoslovski sutudij u Zagrebu i da što prije pridruži Komisarijatu varaždinski samostan. Uz službu generalnog komisara o. Vendelin je vršio i službu zagrebačkoga gvardijana. Iz Rima su mu poslali uzorak redovničkog habita prema kojem ima od sada nabavljati materijal i krojiti odijelo za braću. Kurija upozorava o. Vendelina da mu je vlast u komisarijatu apsolutna te da nije dužan slušati savjetnike. Braću klerike ne smije slati u prošnju osim u rijetkim slučajevima.
2.2. Provođenje reforme pod vodstvom o. Vendelina Vošnjaka
Jedan od principa, kojih se o. Vendelin trajno držao bio je u tome da ne iznosi ono što bi moglo u braći ubijati polet i radost. Ako je ipak ponekad štogod spomenuo ili napisao u svojim okružnicama o svojim podvizima izveo je to tako da bolje istakne Božju dobrotu i promisao koja je sve vodila i okrenula na dobro. S kakvim je raspoloženjem započeo svoje djelo svjedoči prva njergova poglavarska okružnica koju je izdao na svetkovinu sv. Franje 4. 10. 1898. godine i to na godišnjicu papinske konstitucije „Felicitate quadam“ s namjerom da braći objavi nakane Rima i dade im smjernice za obnovu redovničkoga života.[22]
- Vendelin u okružnici iznosi braći plodove pravoga redovničkoga života. Ističe kako je najveće dobro samostana „pravi samostanski mir“. Prva garancija da će ga oni postići jest izvršavanje Pravila.[23] Mir o kojem o. Vendelin govori prije svega je mir koji svu energiju iskorištava za interese Božje i interese Reda, mir pokreta k onim ciljevima koji donose pravu sreću i samim redovnicima.[24] Okružnica o. Vendelina posvećena je prvenstveno redovničkom zvanju. Ciljevi koje je o. Vendelin izložio u okružnici bili su prije svega nadanaravni, ali je i pomoć na koju se oslanja nadnaravna. Ovom okružnicom htio je i pridobiti za obnovu braću koji su se deklarirali kao nepridobivi. Okružnica je poziv na pravi serafski život prije svega onima koji su se opredjelili za borbu protiv takova načina života.[25]
- Vendelin Vošnjak imao je jurisdikciju samo nad dva samostana provincije sv. Ladislava. Nad samostanima u Zagrebu i Pečuhu. Ostali samostani i dalje su spadali pod vlast provincijala o Norberta Nitha.[26] Generalni komisar je međutim imao i dužnosti i brinuti se za primanje i formaciju klerika za cijeli teritorij Provincije jer je to pravo bilo oduzeto provincijalima koji nisu prihvatili reformu. O. Vendelin imao je pravo primati iz Provincije u Komisarijat članove koji su tražili, ali je on svu braći i trebao usvajati i poticati na obnovuu i da se pridruže komisarijatu.
- Vendelin Vošnjak – provincijal provincije sv. Ladislava
Vrhovna uprava Reda s budnim oko pratila je kako se razvijaju stvari u provinciji sv. Ladislava. Početkom 1898. godine obavijestio je o. Nith generalnu kuriju da mu ističe trogodišnji rok njegove službe. Za nasljednika generalna kurija odlučila je postaviti o. Vendelina. Na redovitom sastanku generalnog definitorija 10. 07. 1889. izabrana je nova uprava provincije na čelu s o. Vendelinom. O. Vendelin bio je izbrana za provnicijala svih franjevaca provinicije sv. Ladislava i onih koji jesu i onih koji nisu prihvaćali reformu.[27] General reda posjetio je Hrvatsku i Mađarsku iste godine. Prema izvještaju Leonarda Novakovića, o. Vendelin ga je dočekao na Trsatu 29. kolovoza 1889. godine.[28] U Zagrebu je održano nekoliko sjednica, a zatim su se o. Vendelin i o. General uputili u Pećuh. Ondje je o. Vendelin službeno ustoličen i proglašen provincijalom provincije sv. Ladislava. Ujedno je i obavljena i primopredaja svih poslova od strane o. Nitha. Novi provincijal uputio je svoju prvu okružnicu 10. rujna 1899. koja nosi naslov Officium gravissimum (Prevažna dužnost). Latinskim jezikom piše o. Vendelin.: „Premda me niste izabrali, već me promatrate kao čovjeka kojega je postavila vrhovna uprava Reda, ipak se pojavljujem među vama kao osoba koja vam služi, ne kao tuđina već kao domaći sin iste drage provincije, koji nikada nisam prestao gajiti istu prvotnu ljubav prema svojoj braći kojom sam ih prije obuhvatao. Neću ovdje spomnjati koliko sam nedostojan pruhvatiti se te službe – svi doista moramo priznati da smo „beskorisne sluge“ – neću isticati ni svoju slabost, koja nije u stanju nositi toliki teret, koju i vječna Istina u Ivanovu evanđelju upućuje svima: „Bez mene ne možete učiniti ništa“, neću se tužiti ni na to što nemam dovoljno duševnih sposbnosti…“[29]
U jesen spomenute godine pošao je u naše krajeve pošao iz Rima o. David Fleming kao generalni izaslanik. U svom pismu od 10. 11. 1899. potiče o. Vendelina da odmah počne sa kanonskom vizitacijom podložnih mu samostana i neka nastoji pridobiti redovničku braću za obnovu, za opsluživanje. Posebice pak neka nastoji zadržati i uzdržati filozofski i bogoslovski studij ladislavske provincije. Novi provincijal se prihvatio toga poteza i odmah pošao u vizitaciju samostana imajući na umu složenost raspoloženja među redovnicima i brojne predrasude i prigovore u samostanima.[30] Vendelin je poslao izvješće o. Generalu nakon što je obavio vizitaciju ističući kako je kod braće prestalo žestoko protivljenje i onaj prvotni otpor. Utješno je i to što je opazio da se kod nekih može s pravom očekivati da će za kratko vrijeme svladati zapreke koje još stoje na putu da prihvate nov način života. Kod braće koja su ranije prihvatila obnovu bilo je drugačije. Kod njih je o. Vendelin opazio natjecanje u obdržavanju propisa, revnost i najveći spremnost da prihvate i teške zadatke samo da se ostvare teški zadaci obviteljskoga pokreta.[31]
3.1. Razgraničenje provincija po narodnostima
Iako su manja braća potojala u Hrvatskoj već od XIII. stoljeća, ipak su ona pripadala različitim pokrajinama, a svi su viši poglavari imali središta izvan naše domovine. Na kraju XIX. stoljeća imale su na području Hrvatke svoje samostane tri provincije: dvije mađarske i jedna slovenska. Takva podjela braće istoga jezika i istih običaja u različite provincije, s različitim jezicima i mentalitetima, s različitim običajima i životnom praksom veoma je ometala pravilan razvoj i na predak redovničkog života. Preopširne granice provincije i velike udaljenosti pojedinih samostana od kuće matice u ono doba sprečavale su mnoge dobre pothvate. Već je za svoje vizitacije o. Vendelin uočio da je uzrok brojnim nedostacima u provođenju reforme u provinciji u sastavu redovničke obitelji koje su sačinjavali članovi različitih nacija. „Heterogeni element je po njegovu nalazu bolest koju treba liječiti.[32] O. Vendelin u spomenutom pismu generalu predlaže lijek koji bi mogao ukoniti teškoće složenih problema u Monarhiji: „ Možda bi nam koristila nova podjela provincije kojom bi se spojili samostani iste narodsnosti (…) , takvom unijom bio bi barem uvelike olakšan i ojačan odgoj maldeži.”[33] [34]
Vrhovna uprava reda bila je sklona diobi Provincija jer se općenito mislilo da ustrojstvo redovničke pokrajine prema jeziku i podrijetlu članova pridonosi čvršćem zajedništvu. U područja u kojim se radilo slala je generalne vizitatore i definitore i savjetovala se s istaknutim ljudima. Prijedloge o diobama i novim ustrojstvima nije bilo lako uskladiti jer su se u dvojnoj monarhiji križali često veoma oprečni probitci pojedinih naroda i zajednica na golemom području Monarhije.
U poslovima oko uređenja nove hrvatske redovničke Provincije isticali su se svojom zauzetošću, radom i raspoloženjima franjevci većinom iz vrhovne uprave: o. David Fleming o. Krunoslav Bralić, o. Martin Lutz[35], generalni komisar u Beču i o. Alojzije Tomaš, generalni definitor.[36]
Zamisao o diobi i novom ustrojstvu franjevačkih provincija imala je i protivnika. U zamisli oko diobe provincija potaknuto je pitanje franjevaca koji nisu za obnovu zato vizitator o. A. Tamaš moli generala Reda da dopusti tim redovnicima da ostanu u samostanima. Generalna kurija je „ad intterim“ to dopustila.[37] Kako su u reformiranim samostanima bila namještena braća različitih narodnosti prijetila je opasnost da će razgraničenje naškoditi redovničkom životu u samostanima, a ako bi se reforma odmah provela nastala bi seoba reformirane braće u provniciji njihovih narodnosti pa bi pojedini samostani mogli i opustijeti. Zato je o. Tamaš predložio da se razgraničenje odgodi u našim krajevima do ljeta 1900. što je i usvojeno.
Nakon brojnih savjetovanja nacrt o diobi samostana bio je složen pa je 22. lipnja 1899. upućen iz generalne kurije svim višim franjevačkim poglavarima. General reda je u okružnici predložio neka se pojedinci posavjetuju s uglednijima i istaknutijim redovnicima i neka dva mjeseca nakom primitka nacrta upute kuriji svoje odgovore i primjedbe.[38] Odgovori i prijedlozi bili su različiti;
- Martin Lutz je predlagao da se dioba i razgraničenje odgovdi za dsest godina jer budu li se redovnici vraćali u svoje domovine pojedini samostani, primjerice bečki potpuno će opustijeti;
Iz Madžarske je predloženo da ostane status quo i da ne bude nikakva razgraničenja prema narodnoj pripadnosti jer bi se mogli povrijediti mađarski državni probici. Radilo se o samostanu u Čakovcu koji je bio hrvatski, ali su ga Mađari politički držali svojim;
Pojedinci iz Hrvatske u želji za očuvanjem svojih položaja i povlastica protivili su se također priključenju Čakovca budućoj novoj hrvatskoj provinciji, a bili su stranačke pristaše tuđih želja za Međimurjem;
Predstavka Slovenaca Generalnoj kuriji bila je želja da unatoč razgraničenja prema narodnom jeziku trsatski samostan ostane slovenskoj provinciji, među razlozima spomenute su zasluge slovenskih redovnika oko podiznja zidina , zatim je ondje bio novicijat za koji je teško naći prikladnije mjesto i konačnom onamo dolaze hodočasnici sa slovenskog područja pa je najlakše bilo da ih poslužuju svećenici njihova jezika. Kao hodočasničko mjesto Trsat je bio najzanimljiviji za dotadašnju provinciju Hrvatsko – kranjsku, ali ne spominjući gospodarske razloge o. Vendelin je upozorio da su samostani u Mariboru i Sv. Trojica na Slovenskih goricah veoma dobra naknada za trsatski samostan.
Treba napomenuti da je o. Vendelin na želju generala reda obrazložio prijedloge da samostani u Čakovcu i Trsatu budu u budućoj hrvatskoj provinciji. Za Čakovec je napisao da se nalazi u „granicama Hrvatske, sa svih strana ga okružuju stanovnici Hrvati, upravlja hrvatskom župom, koja kao i ostale u onom kraju pripada hrvatskoj biskupiji, i to zagrebačkoj, i kao oduvijek tako i sada – s njom upravljaju naši oci – Hrvati.“[39] Za samostan Trsat u pismu vrhovnom poglavaru franjevačkog reda Alojziju Laueru o. Vendelin piše 1899.: „misao o osnutku nove Hrvatske provincije svi su i crkveni i svjetovni krugovi do kojih je doprla vijest o tome, primili s velikim oduševljenjem. No, duhovi su se uzbudili, a neka su se braća ogorčila na naše susjede, kad se proširuje vijest da bi mogao otpasti glavni samostan onaj na Trsatu… i to stoga što Trsat i politički i crkveno pripada Hrvatskoj. Nalazi se na hrvatskom teritoriju, u hrvatskom narodu, u hrvatskoj biskupiji. Sa Zagrebom ima izravan saobraćaj željeznicom pet puta na dan. U čudotvornom trsatskom mjetu redovito se govori hrvatski; hrvatski se ondje propovjeda i nedjeljama i blagdanima. Taj je pak jezik našim članovima (Hrvatske provincije) materinski, a kruh se Božje riječi lakše dijeli i prihvaća na vlastitom jeziku nego na tuđem. Uostalom s naše strane neće ostati prikradeni ni drugi narodi, jer naši (članovi) znaju više jezika.“ Nabrojivši u svome pismu ove značajne razloge u prilog odluci da trsatski samostan pripadne novoj Hrvatskoj provinciji, Vendelin Vošnjak ne može zatomiti određenu mjeru gorčine što mora dokazivati ono što je jasno, pa nastavlja: „Kranjska (tj. slovenska) provincija daje nam bez protivljenja one hrvatske samostane koji su siromašni, štoviše zaduženi pa će biti više na teret našoj (Hrvatskoj provinciji), ako im ne priskoči u pomoć trsatski samostan. Stoga braća od kojih sam to čuo (buduće Hrvatske provincije) izražavaju želju da se ne osniva nova hrvatska provincija sv. Ćirirla i Metoda ako ne bi obuhvatila sve hrvatske samostane, tj i trsatski. U opravdanost ove naše upornosti lako je poniknuti. I sam provincijal i članovi kranjske provincije, ako stvar promotre objektivno, priznat će da Trsat spada u Hrvatsku pa stoga treba da se po pravu i po pravednosti ustupi Hrvatskoj provinciji.“. Svoje pismo Vošnjak zaključuje vrlo odlučno: „Stoga, snagom ove službe… koju ovaj čas obavljam, smatram da mi je dužnost… založiti se svim silama da u ime svoje subraće izborim Trsat za našu hrvatsko – slavonsku provinciju. Dok, dakle s posebnom radošću očekujem osnivanje nove Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, najponiznije molimo da nam se dade cijela, ne samo dio, komplentna, a ne krnja. Nadamo se stoga da prečasni generalni ministar – koji je po vlastitoj pobudi odlučio da u novom razgraničenju naših provincija dade svakomu svoje – neće ni Hrvatima zanijekati ono što je Hrvatsko.“[40]
Svi prijedlozi i mišljenja stigla su u generalnu kuriju pa je 17. veljače 1900. ustrojeno posebno povjereništvo koje se je sastojalo od tri genralna definitora: o. David Fleming, o. Krizostom Luft i o. Krunoslav Bralić. Oni su 28. veljače 1900. između ostaloga donjeli odluku da Čakovec i Trsat pripadnu budućoj hrvatskoj provinciji, a Maribor i Sv. trojica na slovenskih goricah pak slovenskoj (kranjskoj) provinciji. Prije službenog proglasa o diobama i razgarničenjima franjevački povincija pozvao je general reda o. Vendelina u Rim sa željom da onamo stigne što prije bude mogao. „Razlog tome što držim potrebnim da s Tobom govorim o mnogima stvarima ove Provincije prije nego što se priđe izboru poglavarstva ove Provincije.[41] Pri tom posjetu Rimu u osobnu audijenciju o. Vendelina oprimio je i papa Lav XIII.
- Osnivanje nove hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda
Formalni osnutak Hrvatske provincije, i proglašenje prve uprave na čelu s o. Vendelinom uslijedio je snagom dekreta Ordine nostro od 3. lipnja 1900. godine. Dekret je odredio novoj Provinciji naslov: Hrvatska franjevačka porvincija sv. Ćirila i Metoda. Taj je naslov odobrila sv. Kongregacija biskupa i redovnika 4. rujna iste godine.[42]
Konačna odluka o razgraničenju i osnutku provincija u dvojnoj monarhiji objelodanjena je 3. lipnja 1900. Osnovane su dvije nove provincije: Hrvatska provincija sv. Ćirila i Metoda i austrijska provincija sv. Bernardina.[43] Ukinute su pak salvatorijanska i ladislavska dok su druge razgarničene. Imenovanje o. Vendelina novim porvincijalom nove Provincije uslijedilo je onda kad je generalna kurija primila pismene prijedloge najuglednijih reformiranih franjevaca, otaca s našega područja o kandidatima za prvu upravu provincije. Na generalnu kuriju je stigla prema naredbi same kurije 21 glasovnica.[44]
Vendelin je obavijestio mjesne ordinarije o osnutku nove provincije. Među ostalima preporučuje svoju Provinciju i njezine članove naklonosti slavnog biskupa g. Jurja Strossmayera. U svom odgovoru dao je veliki biskup dokaze svoje radosti nad osnutkom hrvatske provincije. Popis osoblja Provincije izdan 9. 7. 1900. pouzdano je svjedočanstvo o tome iz koliko pokrajina i narodnosti je to osoblje sakupljeno. Od 123 člana bilo je 94 Hrvata. ostali su bili Slovenci, Slovaci, Mađari i Njemci. Bila je očita želja o. Vendelina da u ovu provinciju okupi svu braću koja su rođena na teritoriju Provincije, ali i da ti isti sudjeluju kod postavljanja temelja obnovljenog redovničkog života.[45]
Na prvom sastanku nove uprave novoosnovane provincije bio je prisutan i o. Genral; o. Alojzije Lauer. Lauer je stigao sa svojim tajnikom u Zagreb 6. kolovoza. Od 7. – 11. kolovoza održane su sjedince po točkama koje sadrži dekret Ordine nostro o osnutku provincije i o svim tekućim pitanjima. Na toj sjednici sastavljena je i prva obitelj zagrebačkoga samostana.[46]
Od teškoća na koje je o. Vendelin naišao na prvom mjestu mogu se spomenuti nedostatak osoblja, premalo svećenika i braće. 78 svećenika među kojima je bilo dosta staraca trebalo je vršiti dužnosti u 22 samostana, redovničke kuće. U oba najveća samostana bila su svega sedmorica svećenika. Od svih kuća bile su reformirane smao kuće u Zagrebu, Trsatu, Karlovcu, Sl. Požegi i Klanjcu. Poradi razgraničenja provincija nastala je među braćom „seoba naroda“. Prijetila je opasnost da tako mnogi samostani nove provincija opuste. Kao što su se Hrvati iz svojih nekadašnjih samostana spremali na odlazak u svoju Provinciju tako su jedanko i braća drugih narodnosti željeli otići što prije u svoju domovinu. Tako je npr. 14 članova trsatske redovničke obitelji potpisalo pismo o. Generalu da žele biti inkorporirani Provinciji sv. Križa u Sloveniji. U svojem pismu u kojem je o. Vendelin tražio za novu provinciju Trsat i Čakovec zamolio je o. Generala i za to da braća iz tih samostana kad dođe do razgraničenja ostanu neko vrijeme kod nas. Upozorio je o. Generala da postoji pogibao da neki samostani ostanu prazni, a to su osobito oni koje nastavaju braća druge narodnosti.[47]
Dana 19. 04. 1900 stigla je službena obavijest iz Rima u kojoj je donesena odluka vrhovne uprave o čalnovima pojedinih samostana da redovnici barem za sada pripadaju onoj provinciji kojo je dotični smaostan gdje se nalaze, dodijeljen po razgraničenju.
Drugi problem s kojim se je Vendelin susretao u prvim godinama svoje službe svakako je i onaj stari, a to je reforma života prema novim Konstitucijama. Svakako je bilo jasno da su se u novoj priovinciji nalazila braća i koja su prihvaćala reformu i koja ju nisu prihvaćala. O. Vendelin blago je postupao prema braći koja nisu htjela prihvatiti reformu dopustivši im da ostanu u Redu. Dao im je razumjeti kako ih poziva da prihvate novi način života u Redu. Nagovarao nije nikoga na to. Kada je koji zatražio da prihvaća obnovu on bi ga primio u zajednicu reformiranih, a koji bi pak zatražio povratak na raniji način života on bi mu dopustio bez posebnih procedura. Jedan od problema s kojima se je o. Vendelin susreo svakako su i običaji koji su u pojedinim djelovima provincija bili različiti, on je pak izarzio želju za jedinstvenosti. Na tom području jedinstvenost se je teže postizala. Nije se tu radilo o običajima pokraj zakona već i o takvim koji su propise sv. Pravila drugačije primjenjivali u životu nego je to odgovralao duhu i autentičnosti tumačenja priznatih autora. Mnogi su običaji stekli i karakter zakona.[48] U provincijama Austro – Ugarske monarhije učestale su promulgacije reformnog pokreta sekularizacije i apostazije redovnika tako da je u podunavskim porvincijam zaprijetila prava pustoš. U samoj Mađarskoj otišlo je iz reda oko 200 redovnika.[49] O. Alojzije Tamaš bivši vizitator pojednih provincija kojima su pripadali i Hrvati obavještava vrhovnu upravu reda ovako: „ A i u drugim provincijama se tako smanjio broj braće, da se s pravom treba bojati – ako još i drugi odu – da će provincije izgubiti neke samostane.“[50] Razlozi odlaska redovnika bili su različiti.
U ovoj bolnoj pojavi onih vremena utješna je bila činjenica da su na području jurisdikcije o. Vendelina bili gubici među redovnicima vrlo mali. Nijedan onaj koji je ostavio red nije naveo kao razlog svog odlaska iz reda postupke o. Vendelina. To su brojni problemi s kojima se je Vendelin Vošnjak susreo kao prvi provincijal hrvatske porvincije sv. Ćirila i Metoda, a ovu je provinciju vodio od 1900 – 1909. te od 1924 do 1927. godine.[51]
- Trsatsko svetište postaje „mala bazilika
Vendelin Vošnjak je u dva navrata vodio franjevačko bratstvo na Trsatu i istodobno bio čuvar trsatskog svetišta. Bilo je to od početka veljače 1923. do srpnja 1924. i zatim od sredine 1930. pa do kraja 1932. godine. U vrijeme dok je prvi puta bio trsatski gvardijan, ljetopisac ga tek ponekad spominje.[52] Jasno se ističe kako je gradio dobre odnose između trsatskih franjevaca i okolnog svećenstva,; svećenici na Sušaku i u bližim župama, naime, u to vrijeme gotovo redovito predvode mise i propovijedaju na Trsatu na veće marijanske blagdane.“
Kad je Vošnjak po drugi puta 1930. godine stupio na čelo trsatskih franjevaca, već je bio pokrenut postupak da trsatsko svetište dobije častan naslov manje bazilike, tj. bogoslužnog prostora višeg dostojanstva nego što ga Crkva redovito priznaje župnim, samostanskim i proštenišnim crkvama. Prvu je molbu na svetu Stolicu upravio 15. veljače 1930. provincijal o. Teofil Harapin, a podržali su je 17. veljače 1930. apostolski nuncij u Beograd Hermenegildo Pellegrinetti, se Senjsko – modruški biskup Josip Marušić te gradonačelnik Sušaka Veljko Smokvina.[53] Doista je trsatsko svetište odlukom pape Pija XI. proglašeno 7. srpnja 1930. manjom bazilikom. Time je još jednom potvrđen značaj trsatskoga svetišta u katoličkom svijetu. Papa je tim povodom napisao: „ pobožan je naime, priča da je nekoć Sv. kućica loretska posvetila svojim trogodišnjim boravkom trsatsko tlo. Stoga već od 13. vijeka vjernici iz Hrvatske u velikom broju ovamo hodočaste (…). Svetište je već mnogo stoljeća povjereno ocima Reda male braće, provincije Hrvatske sv. Ćirila i Metoda. Isti oci brižno, gorljivo te svečano i mjestu dolično obavljaju službu Božju (…). Krepošću ovoga pisma za vječna vremena crkvu ili svetište Bl. Djevice Marije, Majke milosti na Trsatu u biskupiji Senjsko – modruškoj, povjerenu ocima Reda manje braće, odlikujemo naslovom manje bazilike s pečatima i povlasticama prema ustanovama i običajima. Dano u Rimu kod sv. Petra pod pečatom pastira, dana 7. mjeseca srpnja, 1930. godine, a devete našeg papinskog vladanja.“[54]
ZAKLJUČAK
Vendelin Vošnjak postao je franjevcem u provinciji sv. Ladislava koja je imala samostane i Crkve u Hrvatskoj i Mađarskoj iako je svoju mladost i djetinjstvo proveo u Sloveniji, svoj život u provinciji započeo je kao pripravnik, a završio kao prva osoba, provincijal. Tu je Provinciju i zajednicu od prvih dana smatrao svojim životnim prostorom i radnim mjestom gdje je pozvan ostvariti ideal sv. Franje. Pripadati jednoj redovničkoj zajednici o .Vendelin je razumijevao da i u toj zajednici mora pronaći svoj doma, s članovima zajednice ostvariti čvrste ljudske veze koje pružaju sigurnost i i mir, ali to je za njega značilo i prihvatiti i poslove i brige kao i probleme te zajednice i smatrati ih svojima. Premda se je suživio sa svojom provincijom sv. Ladislava jasno je vidio da ona nema više u sebi snage za ispunjavanje osobnih i zajedničkih obaveza redovničkog života i služenja Crkvi jer su je razdirali sukobi hrvatskog i mađarskoga dijela. Površan i neodgovoran stav prema temeljnim vrednotama redovničkoga života: zavjetu siromaštva, zajedničkoj molitvi… Vošnjak je i dalje ostao uz takvu zajednicu iako se nije osobno slagao s takvim načinom života, nije se poistovjetio s načinom života u njoj i nije prihvatio uočene nedostatke u življenju ideala sv. Franje. Bilo je još braće u provinciji koji se nisu slagali s takvim načinom života. Kao odgajatelj mlade braće posebno je istaknuo da obnova života mora početi od najmlađe braće tj. od odgajanika. Usvojeni ideal franjevačkoga života kojeg je živio, a kojega je posebno stekao za vrijeme svoga školovanja u Innsbrucku središtu jedne od najzauzetijih pokrajina oko obnove franjevačkoga reda. Upravo zbog takvoga načina života odgovorni ljudi u redu prepoznali su njegove vrijednosti i ideale koje je živio te su ga imenovali nositeljem redovničke obnove u provinciji sv. Ladislava u kojoj je živio i radio. Samo je vrlo malen broj članova provincije sv. Ladislavava prihvatio njegov obnoviteljski program i slijediLo Vendelina Vošnjaka. Vendelin je bio mišljenja da će se reforma lakše provoditi budu li franjevci smješteni u provincije po narodnostima. Vrhovna je uprava to prihvatila, napravila raspodjelu provincija i imenovala novu provinciju sv. Ćirila i Metoda i o. Vendelina Vošnjaka za provincijala. Vendelin Vošnjak devet je godina bio na njezinom čelu i njegova je zadaća bila braću: i mladu i stariju oduševljavati za dosljedno življenje evanđeoskih savjeta. Svoje uspjehe i poštovanje kod braće stekao je svojom umjerenošću, blagošću i taktičnošću o čemu se može posebno iščitati kod njegovih životopisaca. Nije bio strog i oštar i žestoki propagator novoga kursa i beskompromisan provoditelj „direktiva odozgo“, ne skriva se iza crkvenih autoriteta. Poziv i poticaj uputio je svojoj braći prije svega više primjerom i cjelovitošću svoga redovničkog života nego samo riječju. Bez nagovaranja i uvjeravanja uspijevao je izazvati da drugi oko njega prihvate novi i stroži način života franjevačkoga ideala. Zbog toga je našao velikog poštovanja i povjerenja kod braće i zbog toga je imao uspjeha. Nisu ipak svi članovi nove provincije prihvatili taj nosiv stil redovničkog života. Nisu svi imali povjerenja u taj program veće stege, kontemplacije i odricanja u osobnom i zajedničkom životu. Neki su ostali zadržati dotadašnji način života, a crkvene i redovničke vlasti su im to odobrile. Oni su i dalje ostali u zajednici, a Vendelin je bio i jednima i drugima provincijal, okuplja
i poglavar i jednima i drugima. Uspješno je gradio razumijevanje među braćom tih različitih stilova franjevačkoga života i ideala. Upravo zbog toga: zbog uviđajnosti, tolerantnosti i poštovanja prema osobama s kojima su ga povezali život i uloga poglavara osvojio je sve članove nove provincije svojim duhom. Upravo u tome i jest veličina Vendelinove osobe i dijela i takvim je načinom života osvojio mnogu braću svoje provincije za revno opsluživanje evanđelja, a u drugima je našao ugled i poštovanja. Time je on zacrtao put braći svoje provincije kojim i danas hodimoi zadužio nas svojim životom i radom.
LITERATURA
HOŠKO, F., E,, Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj kroz stoljeća, KS, Zagreb, 2000.
HOŠKO, F., E., Trsatski franjevci, adamić, Rijeka 2004.
MAJSTOROVIĆ, S., Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, Plamen, Slavonski brod, 1967.
ŠIMIĆ, J., Pozivu vjeran. Sluga Božji Vendelin Vošnjak franjevac, Zagreb, 1983.
[1] Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj kroz stoljeća, Zagreb, 2000., 38
[2] Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, Slavonski brod 1967., 57
[3] Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj kroz stoljeća, 38
[4] Usp., Isto, 57
[5] Isto, 57
[6] Usp., Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 57
[7] Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj kroz stoljeća, 38
[8] Ova bi odredba da je ostala na snazi dovela do biološkog izumiranja franjevaštva u hrvatskim krajevima pod vlašću Habsburgovaca. Premda je već 1791. bila ukinuta zabrana o primanju novaka u Red trebalo je proteći nekoliko godina da opet prorade novicijati. Služben veza s generalom Reda ponovno je uspostavljena tek 1800. No država nije htjela jednom uspostavljen nadzor nad životom u pojedinim proivnicijama posve ispustiti iz ruku. Hrvatske franjevačke provincije su se time otuđile od cjeline Reda (Usp., Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj kroz stoljeća, 38 – 39)
[9] Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 58
[10] Crno odijelo – zato „crni fratri“ – posve neprimjetna kapuca, cipele, kaputi, polucilinder i štap.
[11] Usp., Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 60
[12] Isto, 60
[13] Tažnja za obnovom reda i za unijom pojedinih ogranaka na koje se je red razdijelio došla je do vidnog izaražaja na gaeneralnom kapitulu u Asizu 1895. godine gdje je od 108. glasača za uniju glasali njih 100. Od ljudi iz naših krajeva boravio je u Rimu kada se spremala unija i obnova i kada su se redigrirale nove konstitucije o. Euzebije Fermendžin, generalni eksdefinitor, analista i arhivar reda te dopisni član Jugoslavenske akademije zanaosti i umjetnosti u Zagrebu. On je bio osobno vrlo zainteresiran za obnovu reda pa je mnogo koristio u tom procesu obnove. Osobito je o. Vendelin Vošnjak od njega dobivao podršku u provođenju reforme. (Usp. Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 62 – 63)
[14] Vendelin Vošnjak rodio se 13. rujna 1861. godine u Konovu nedaleko Velenja u Sloveniji. Njegova je obitelj sudeći po obiteljskoj tradiciji, iz Bosne, izbjegla je u Sloveniju pred Turcima. Osnovnu je školu polazio u Velenju, a gimnaziju u Ptuju i Mariboru. Navršivši 17. godinu života i svladavši očevo protivljenje ušao je u Franjevački red 14. rujna 1878. obukavši redovničko odijelo u Zagrebu u provinciji sv. Ladislava i dobio ime Vendelin. Svečane zavjete je položio u Varaždinu 21. rujna 1882. . Nakon novicijata gimnaziju i filozofiju nastavio je u Pečuhu u Mađarskoj, a bogosloviju u Grazu. 26. ožujka 1884. zaređen je za svećenika. Zbog njegovih nadarenosti poglavari su ga poslali u Innsbruck da usavrši svoj studij i spremi se za predavača. Postigao je kvalifikacije profesora teologije i filozofije. Vrativši se u domovinu kroz 9 godina obavljao je službu magistra klerika, studenata filozofije u Zagrebu, zatim u Varaždinu. Godine 1893. imenovan je definitorom provincije, a dvije godine kasnije gvardijanom zagrebačkog samostana. 1898. godine postaje generalnim komisarom samostana u Zagrebu i Pečuhu, a 1899. godine i provincijal provincije sv. Ladislava. 13. lipnja 1900. postaje prvim provincijalom Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Novom provincijom upravljao je još tri godišta (1900. – 1909.) te od 1924. do 1927. Nekoliko puta bio je gvardijan samostana na Trsatu: 1909. – 1912., 1923. – 1924. i od 1930. – 1933. Od 1915. – 1921. bio je generalni definitor za provincije slavenskih jezika i mađarskog jezika. Umro je u Zagrebu 18. ožujka 1933. godine shrvan bolešću, na glasu svetosti
[15] Usp. Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 64
[16] Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 64
[17] Ta je provincija obuhvaćala samostane u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu, Kostajnici, Virovitici, Koprivnici, Kloštru, Ivaniću, Krapini i u Mađarskoj
[18] Dekret nosi naslov „Officii nostri debitum“, Rim 14. 07. 1898. (Usp., Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 296)
[19] Dekret „Pro nunc“ datiran od 14.07. 1898. (Usp., Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 296)
[20] Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 66
[21] Usp. Isto, 66
[22] Ta okružnica nosi naslov „Posebna briga“ ,a pisana je kao i sve ostale okružnice do 1909. godine latinskim jezikom (Usp. Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 69
[23] Isto, 73
[24] Usp., Isto, 73
[25] Važno je istaknuti da je tadašnji provinicijal provincije sv Ladislava o. Norbert Nith također izdao okružnicu i to 1. 11. 1898. pod naslovom „Ergo factum est“ – „Dakle gotovo je“. U spomenutoj okružnici o. Norbert Nith izražava rezigniranim bolom da je situacije koja je nastala u Provinciji uslijed zahvata generalne kurije bezizgledna. On u njoj nastupa kao poraženi borac koji se, iako je pobijeđen, ipak ne predaje te ostaje kod svojih stavova, bez obzira na primjene koje su nastale u redu. O. Nith snmatra da je došlo time, osnivanjem komisarijata do velikih podjela u provinciji te se opire reformi koju je započeo papa Leon XIII., a nastavila generalna kurija Reda zajedno s o. Vendelinom. Okružnice o. Vendelina i o. Nitha svjedoče nam o oteškom stanju u kojem se nalazila provnicija sv. Ladislava upravo što se tiče opsluživanja Pravila i svjedočenja redovničkoga života (više o tome: usp. Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 70 – 76)
[26] Za porvincijala provincije sv. Ladislava izabran je 29. 07. 1896.
[27] Generalni definitor za slavenske zemlje o. Krunoslav Bralić javio je o. Vendelinu izbor i čestitao mu na njemu. Bralić je bio redovnik provincije Bosne Srebrne, šesnasest godina bio je predavačem na franjevačkom učilištu u Rimu. Bio je generalnim vizitatorom provincije Presv. Otkupitelja, sv. Jeronima i dubrovačke sv. Kaje, zalagao se za obnovu i preinake u Redu, a o. Vendelin u njemu je imao savjetnika, pomagača i zagovornika u generalnoj kuriji. (Usp. Jakov ŠIMIĆ, Pozivu vjeran. Sluga Božji Vendelin Vošnjek franjevac, Zagreb, 1983., 74
[28] O tom susretu o. Leonardo Novaković pripovjeda kako se je kod poljupca ruke o. Vendelin predstavio kao zagrebački genralni komisar. O. General je uzvratio: „Ne više komisar, nego provincijal“. (usp. Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 75)
[29] Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 76 – 77
[30] Različiti su bili uzroci zbog kojih su su braća oklijevala da prihvate obnovu i novi način života. Jedni su se spoticali na boju habita, drugi na na nošenje sandala koje su propisivale nove konstitucije, drugi su se ustručavali da se odreknu novca jedne su od prihvaćanja reforme zadržavali lijepi dohotci i udobnost slobodnijega života. Bilo ih je koje su od toga koraka odvraćala sama braća lošim primjerom života a i dirketnim ogovranjam. (Usp. Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 81)
[31] Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 81 – 82
[32] Usp. Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 82
[33] Jakov ŠIMIĆ, Pozivu vjeran. Sluga Božji Vendelin Vošnjak franjevac, 79
[34] O. Vendelin je odavno pomišljao na osnutak hrvatske franjevačke provnicije. Tu temu je znao spomenuti svojim pitomcima dok je još bio magister klerika i lektor filozofije u Zagrebu. To nam svjedoči i Vendelinov učenik iz onog doba; o. Matija Matijašec: „O ujedinjenju samostana u Hrvatskoj i Slavoniji u jednu provinciju govorio je nama klericima još godine 1894,“ (Usp. Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 93
[35] Generalni komisar u Beču pod čijim vodstvom su Hrvati iz Kapistranske Provincije kroz dvije godine (1898 – 1900) provodili uzoran redovnički život. Osobno se poznavao s o. Venedelinom, ali nije s njim održavao posebnih veza. Važna je ličnost u povijesti obnove jer je mnogo naše braće pripadalo kapistranskoj provinciji koji su nakon osnutka hrvatske prrovincije došli u Hrvatsku. Među njima su: Rafael Rodić, prvi kustod Provincije, Jozo Kovačević, prvi tajnik i definitor Provincije, Leonardo Novaković, prvi učitelj novaka i dr.
[36] Generalni definitor i raniji provincijal Provincije sv. Ivana Kapistrana pod koju je onda spadalo 10 samostana sadašnje Hrvatske provincije. To su: Našice, Subotica, Beč, Zemun, Šarengrad, Ilok, Vukovar, Slavonski Brod, Cernik, Požega.
[37] Usp. Jakov ŠIMIĆ, Pozivu vjeran. sluga Božji Vendelin Vošnjek franjevac, 80 – 82
[38] Isto, 81
[39] Isto, 82
[40] Franjo Emanuel HOŠKO, Trsatski franjevci, Rijeka 2004., 260 – 261
[41] Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 83
[42] I u postavljanju zaštitnika Provincije iamo je o. Vendelin svoj udio. Njegov učenik o. Matija Matijašec svjedoči: „dobro se sjećam, kad je baš mene pitao : „ a koga biste postavili patronom Provincije, ako se zbude?“ Proslave u ono doba, učestale po Hrvatskoj na čast slavenskih apostola, kazivale su nam, da će to biti Ćiril i Metod. Nema dvojbe, da je o Vendelin bio upitan i da je „glas naroda“ slušao i tako predložio Rimu.“ (Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 92)
[43] Usp. Jakov ŠIMIĆ, Pozivu vjeran. Sluga Božji Vendelin Vošnjak franjevac, 84
[44] o. Vendelin je dao svoj glas o. Ivi Rodiću. Jedan je otac dao svoj glas o. Vendelinu za kustoda. Jedan listić je bio prazan. Jedan jedini nije među predloženima napisao ime o. Vendelina ni za jednu službu. Svi ostali predložili su o. Vendelina za porvincijala. (usp., Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak 92)
[45] Usp. Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 93
[46] Sačinjavali su je svega 4 svećenika uključivši o. Vendelina i o. gvardijana Rodića, zatim 11 klerika, 2 brata i dva samostanska trećoreca. (Usp. Isto, 95)
[47] Usp. Isto, 98
[48] Usp. Srećko MAJSTOROVIĆ, Sluga Božji otac Vendelin Vošnjak, 101 – 103
[49] Isto, 103
[50] Isto, 103
[51] Za vrijeme svojih mandata napisao je o. Vendelin svojoj braći 22 okružnice na latinskom jeziku i 17 na hrvatskom jeziku. (Usp. Jakov ŠIMIĆ, Pozivu vjeran. sluga Božji Vendelin Vošnjak franjevac, 91)
[52] Franjo Emanuel HOŠKO, Trsatski franjevci, Rijeka, 2004., 26
[53] Provincijal Harapin je zapravo prihvatio prijedlog dotadašnjeg trsatskog gvardijana fra Mihaela Trohe koji je za prijedlog pridobio mjesnog biskupa i gradonačelnika, ova dvojica su poslali svoje molbe u Rim prije samoga Provincijala. (usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Trsatski franjevci, 263)
[54] Usp., Isto, 264
fra Ivan Crnković