Gdje je smrti pobjeda tvoja? Gdje je smrti uspjeh tvoj? (1 Kor 15, 55) Pitanja koja se toliko puta susreću. Iako bi trebali odgovori biti pozitivni, oni to najčešće nisu. Zašto je tako? Prvi mogući odgovor na ovo pitanje bi glasio: “Jer su vremena takva. Mračna, beznadna.” Je li ovakav odgovor prikladan odgovor za kršćanina, za čovjeka koji u sebi nosi svjetlo nade? Vjernik je onaj koji je svoj život položio i stavio u Božji život, život koji nikada ne prestaje. Sama riječ “vjernik” pokazuje da je vjera obilježje onoga koji se tako naziva, da je on onaj koji prihvaća ono što Bog daje i objavljuje tom pojedincu.[i] Stojimo li iza toga da smo prihvatili ono što nam Bog obećava? Zar nam vjera nije prva stepenica, prvo sjeme, a tako i prvi korijen vječnog života koji raste i koji se razvija u nama samima? Kada ju promatramo [vjeru] ne vidimo li u njoj uvjet koji trebamo prihvatiti/učiniti (prikladnije, prihvatiti/činiti[ii]) da bi imali život vječni? Stavljajući ova pitanja pred sâme sebe, neizbježno pred nas dolazi pojava groba, pojava smrti, pojava kraja. S ovom pojavom povezujemo spomendan Svih vjernih pokojnih (Dušni dan). No, taj dan je i poruka za nas. Poruka nade, poruka ohrabrenja. Oni koji su usnuli, oni koji su se uputili, oni nisu nestali. Spavaju, a jednom će se ponovno probuditi. Govor o pokojnim, govor o Dušnom danu i molitvi za pokojne usko je povezan s Čistilištem (ili Konačnim čišćenjem).
Vjerni pokojni kada umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, ali se nisu potpuno očistili dolaze u stanje gdje se čiste (KKC 1030). Potrebno je da budu čisti (sveti) u onoj mjeri koja je potrebna za vječni život. Iako su duše pokojnih u Čistilištu to ne znači da neće nikada doći u Nebo, to je samo privremeno stanje koje će doći kraju. Ovo se razlikuje od onih koji su osuđeni na Pakao jer njihova osuda nije privremena već trajna, vječna. Važno je znati da nisu svi grijesi isti pred Bogom. Ovdje za primjer uzmimo jedan teški grijeh. Taj grijeh je učinjen slobodno i svjesno i zbog toga se jedino može razriješiti sakramentom pomirenja odnosno svetom ispovijedi. Imamo i lake grijehe koji zahvaćaju čovjeka u slabosti njegove naravi, a koje nije namjerno i potpuno slobodno učinio. Kada se čovjek kaje zbog grijeha Bog mu oprašta krivnju, no posljedice grijeha ostaju i duša i nakon smrti osjeća trpljenje zbog grijeha ne zato što je Bog osvetoljubiv već zbog same naravi (ili prirode) grijeha. I za to nam svjedoči Sveto pismo kroz primjer Mojsija koji je sagriješio protiv Boga i zbog toga nije ušao u obećanu zemlju (Br 20, 12), Davidu je umrlo dijete zbog njegova grijeha s Bat-Šebom (2 Sam 12, 13-18), itd. Crkveni nauk u vezi Čistilišta je jasan i pozitivan te je potvrđen na crkvenim saborima (KKC 1031). Nauk o Čistilištu ima i svoje biblijske korijene (2 Mak 12, 38-45).
Zašto smo govorili o Čistilištu? Jer nam govor o Čistilištu daje pravi smisao naših obilazaka grobova pokojnih, naših molitvi za pokojne, naših žrtava za njih. U određenim dijelovima Hrvatske (uzmimo npr. Slavoniju) postoji običaj da svećenik u pratnji obitelji pokojnika obilazi grobove njihovih najmilijih i tamo zajedno mole za njihove preminule. To je vrlo plemenit i pobožan čin kako prema pokojnima tako i za obitelj i svećenika. Molitvom se pomaže dušama u Čistilištu jer im se umanjuju kazne i skraćuje čišćenje koje prolaze (KKC 1472) te također se živima učvršćuje nada da njihovi pokojni žive i da idu prema Nebu (ako već nisu tamo stigli). Osim molitava može se prinositi sveta Misa za oproštenje za grijehe pokojnika (poput one što ju je prinio Juda Makabejac za poginule vojnike), postiti, davati milostinju, činiti pokoru, vršiti dobra djela.
Neka ova razmišljanja o smrti, grobu, Čistilištu, pokojnima budu poticaj da nikada ne prestanemo razmišljati, moliti i žrtvovati se za onime koji su nas napustili. Ovo neka bude uporište za nadu u vječni život, nadu da ćemo se ponovno susresti s našim dragim pokojnima i neka nas učvršćuje u dobrom i svetom životu da možemo s pjesnikom reći:
“Vratit ću se, majko, u pjesmi. Pjevat ću na krilima anđela i gledati sunce beskrajno.
Bit ću slobodan i lagan. Ne više sam i u tami.
To je, majko, pjesma nebeska. To je, majko, moj povratak Tebi.
Hodit ćemo beskrajno, ali ne besciljno.
Jer pjesma je naša kuća, a sloboda postelja srca naših.”[iii]
fra Ivan Rozić
Izvori:
Albin Škrinjar, Teologija sv. Ivana.
Edward Hanna, Purgatory, u: The Catholic Encyclopedia (https://www.newadvent.org/cathen/12575a.htm – pogledano 9. studenog 2020.).
[i] Pod tim obećanjima ulazi i promjena sadašnjeg stanja čovjekova, obećanje spasenja, a to jest život vječni. Ta obećanja su odgovor na ozbiljna pitanja koja čovjek postavlja u svom životu dok ga živi i doživljava.
[ii] Uzmimo ovdje “činiti” kao nešto što neprestano traje. “Učiniti” bi nas upućivalo da se nešto dogodilo i da je napravljeno (dakle, završeno). No, proces vjerovanja je proces koji traje iz dana u dan (poput svijeće koja neprestano gori).
[iii] George Rowier, To You.