Spremajući se napisati izvještaj s Ultre nisam bio siguran kako početi, što napisati. Mnogo se toga dogodilo počevši od formacijskog vikenda u Blaškovcu kod Marijinih sestara pa sve do posljednjeg dana Ultre. Svi ti susreti i nova poznanstva su ostavili jedan trag u mome životu, a taj doživljaj nije lako prenijeti na papir. Pitanje kome dati „prednost“ volonterima ili ljudima koje sam susretao samo se od sebe nametnulo i odlučio sam da su obje skupine jednako važne jer jedna bez druge ne bi postojale, bar ne način na koji sam ih ja doživio i zato ovo neće biti klasični izvještaj nego osvrt na ono što je meni Ultra podarila ove godine.
Kada smo se skupili na formacijskom vikendu u Blaškovcu, bilo je tu različitih ljudi iz različitih zajednica, od salezijanskih i franjevačkih bogoslova, salezijanske mladeži, članova Božje pobjede i članova zajednice Srce Isusovo te SKAC-a. Da nas je netko pokušao na neki drugačiji način skupiti mislim da ne bi uspio, ali ovaj projekt je vodio sam Duh Sveti, tako da je ovo šaroliko društvo uspjelo. Došavši u Split krug volontera se udvostručio tako da nas je na koncu bilo pedesetak iz različitih dijelova Hrvatske, ali i BiH. Ljudi različitih karaktera, osobina, životnih priča i tko zna čega sve ne, ali sa samo jednim ciljem: izaći među svoje vršnjake, pokazati im da ih ne osuđuju, pružiti im čašu hladne vode i ako se ukaže prilika i prozboriti koju o Riječi, Životu, Putu i Istini. Nitko nije došao u Split s mišlju da proslavi sebe jer ovo nismo učinili kao pojedinci ili zajednice nego kao Crkva. Živa Crkva koja ne strahuje izaći na ulicu, ali pritom i dijelom ostati pred Izvorom svega, pred Onim koji nam je sve darovao pa čak i to da možemo biti ondje. Dogodila bi se i Ultra bez nas i bez nekih pojedinaca od nas, ali ne bi bila ista, ne bi to bila Ultra kakvom sam je ja doživio. Prošla bi i evangelizacija, ali opet ne bi bila ista, možda bi bila bolja, možda i gora, ali ne bi bila ovakva kakva je bila ove godine. Svatko ima pravo na svoje viđenje situacije, može kritizirati ili pohvaliti pojedine dijelove ili cjelokupan događaj, ali nitko ne može reći da nije bila Ultra evangelizacija uspješna. Jer svatko od nas je sam nešto primio ili dao tih dana što će mu koristiti u ostatku života, ako ništa drugo, naučili smo komunicirati jedni s drugima.
Ta komunikacija između nas samih je bila nužna da bi mogli komunicirati s ljudima kojima smo išli. Komunikacija između nas koja se cijelo vrijeme odvijala u molitvenom ozračju, pa čak i u šalama, ručkovima i svim drugim aktivnostima, bila je nužna kao preduvjet za izlazak na ulicu. Bez toga, bez komunikacije (molitve) sama evangelizacija ne bi bila uspješna. To sam najbolje osjetio već onoga trenutka kada sam stigao u Split jer sam osjetio baš potpuni mir. Mislio sam da će se brige i tjeskobe pojaviti pred izlazak u petak, ali čak i kada sam stupio na ulicu ti osjećaji su izostali. Hodajući dvoje po dvoje baš onako kako je Isus slao svoje učenike (usp. Mk 6,7) doživio sam istinsku radost susreta s drugim ljudima. Nakon početnog šoka kad su saznali da sam pravi fratar, u očima tih ljudi se očitovalo poštovanje i radost jer smo došli ondje da budemo s njima, a ne da ih osuđujemo. Previše je susreta bilo da bi ih mogao svaki pojedinačno opisati, ali neke najzanimljivije ću izdvojiti. Susreo sam se prvu večer s jednom skupinom Brazilaca katolika koji su bili oduševljeni našom prisutnošću jer oni također imaju nekog doticaja s franjevcima u svome gradu. Malo samo razgovarali o tome kako im je u Hrvatskoj i kako se ovdje osjećaju. Kroz razgovor sam uvidio da oni nisu ovdje radi alkohola ili droge nego jednostavno jer vole tu vrstu glazbe. Na kraju našeg razgovora odlučili smo se zajednički pomoliti, i nakon molitve oni su ostali oduševljeni. Mogao sam vidjeti radost na njihovim licima što je meni dalo snagu za daljnji hod oko Poljuda. Zanimljivo je da smo se susretali svaku večer i svaku večer njihova radost je bila sve veća. Takvi susreti su mi promijenili mišljenje o ljudima koji dolaze na Ultru jer do tada sam svoje mišljenje gradio na izvještajima iz medija. Ne želim idealizirati sam događaj Ultre kao nešto savršeno. Tamo su ljudi koji prodaju drogu, koji je konzumiraju, oni koji pretjeruju u alkoholu, ali kad bi uzeli u postotcima nema ih ništa više nego u nekom noćnom klubu u Hrvatskoj gdje se mladi okupljaju za vikend. Ne želim Ultru idealizirati, ali niti demonizirati do te mjere da je sve tamo zlo i pod vlašću Zloga. Možemo zahvaliti na neki način i organizatorima, jer cijene nisu za svačiji budžet (pola litre vode košta 50 kuna) pa si mnogi ne mogu priuštiti da išta konzumiraju na stadionu, što doprinosi tome da su trijezni kada se vraćaju doma ujutro. Također sam se susretao svaku večer s dvije sestre iz Španjolske koje su došle na Ultru nakon što su riješile sve ispite na faksu. One spadaju u tu skupinu ljudi koji imaju dovoljno novaca da kupe kartu, ali nemaju dovoljno novaca da bi se opijale unutar stadiona, tako da im je dobro došlo to što su mogli od naših volontera dobiti besplatno vodu da ne dehidriraju dok su unutar stadiona. I nekako posljednje što bih želio istaknuti kod susreta s ljudima je taj osjećaj poštovanja prema onome što ja predstavljam, a to je Crkva, to je franjevački red. Nisam imao niti jedan neugodan susret ili „napad“ jer sam u habitu ili zato što sam član Crkve. Iako sam razgovarao s različitim ljudima različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti, pa čak su prilazili i ljudi koji tvrde da su ateisti i svi su redom bili oduševljeni jer smo mi u ime Crkve ondje. Neki su se željeli pomoliti s nama iako su drugih vjeroispovijesti ili su samo slušali kako se mi molimo, ali nitko nas nije odbacivao. Jedine ružne riječi koje sam ja čuo upućene nama bile su od strane jako malog broja Hrvata. Ali ne treba im zamjeriti, pokušali smo i s njima razgovarati, s nekima je išlo, s nekima i ne, ali svatko sam bira kako će sebe predstaviti.
Ovo iskustvo Ultra evangelizacije, pomoglo mi je shvatiti važnost molitve za drugog, pa čak i na licu mjesta ako je nužno. Shvatio sam još više veličinu Crkve, koju ne čine građevine, nego živi ljudi koji stvarno žele živjeti ono Kristovo poslanje da ga naviještaju do kraja zemlje (usp. Mt 28,19-20). Sada vidim da sam ja više primio na Ultri nego što sam dao, jer preko svih tih volontera i ljudi koje sam susretao Bog je također meni progovarao i mene mijenjao. Jer Bog nekada na različite načine progovara čovjeku, samo je pitanje jesmo li mi spremni to prepoznati uvijek. I kroz tih pet dana u Splitu shvatio sam koliko nas Bog svakodnevno daruje, da bi mi mogli drugima darovati, a ne ljubomorno čuvati za sebe. To otkriće je ono što je meni Bog darovao preko Ultre i preko svih ljudi koje sam tamo upoznao tako da mogu zaključiti: „Bog je i na Ultri!“.
