Te noći, s 27. na 28. studenog braća su bdjela uz krevet fra Vitomira, moleći Službu čitanja. Malo iza ponoći oglasilo se samostansko zvono nakon čega su se svi u tišini okupili oko fra Vite koji je upravo prešao u vječnost. Bilo je to nešto iza ponoći, na spomendan sv. Jakova Markijskog.
Nekada se vrijedno osvrnuti oko sebe, pogledati s kim živimo, koji ljudi prolaze kroz naš život te koji su ti isti ljudi ostavili trag na nama. Razmišljajući u tom smjeru, prisjećajući se svojih bližnjih, svoje braće u samostanu ili svojih prijatelja koji su s nama dijelili dobro i zlo, otvaramo jednu škrinjicu u svome srcu koja je puna uspomena i anegdota, lijepih i onih manje lijepih stvari, ali bez obzira na to, svaki nas trenutak veže i obogaćuje. U ovih nekoliko redaka želimo se prisjetiti našega brata koji je blago u Gospodinu preminuo prije godinu dana. Njegovo je ime Slavko Alasić, a poznat je pod redovničkim imenom fra Vitomir. Rodom je iz Cernika, kao mali dječak gledao je franjevce kako djeluju u njegovom rodnom mjestu. U našem je redu bio časni brat. Fra Vitomir je bio pobožan i vrlo marljiv redovnik. Imao je službu kuhara, u tome se smjeru obučavao i školovao. Kada je postao časni brat, djelovao je u Virovitici, Krapini, Sigetu i na zagrebačkome Kaptolu. Njegova je obaveza bila pripremanje obroka za ostalu braću, povijesne okolnosti i teška vremena nisu nikoga ostavile ravnodušnim, no Fra Vito, kako su ga braća zvali, marljivo je i predano davao svoj doprinos zajednici, čak i kada su bile godine gladi i oskudice hrane. Mnogi ga se sjećaju, prepričavaju njegove anegdote, viceve i zanimacije kojima se bavio u slobodno vrijeme. Kada bi imao slobodnog vremena, odlazio bi u samostanski vrt, tamo bi sadio razne biljke i cvijeće. Vrtovi su bili bogati cvijećem, biljkama, maslinama i mnogim drugim stvarima bez kojih se vrt ne može zamisliti. Volio je životinje i prirodu, u tome mu je uzor vjerojatno bio naš sveti Franjo. Imao je puno ptica i kanarinaca, kolekcije satova, goblena i raznih umjetničkih slika i pejzaža. Bio je marljiv sakupljač brojnih ukrasa i dekorativnih stvari. Nedjeljom bi odlazio na Trešnjevku te na placu razgledavao životinje. Bio je čovjek rada i molitve. Pobožan i vrijedan redovnik koji je uz posao stigao raditi mnoge stvari koje voli. Redovito bi pričao viceve, čak i više puta jedne te iste, ali braća bi se ipak nasmijali. Kada bi došla braća iz inozemstva ili iz nekog drugog samostana u posjet, Vito bi rekao: “Moje ptice vole jesti…“, svi bi znali što ta rečenica znači. Tim je riječima molio braću koja su bili gosti da ga novčano, ali skromno nagrade kako bi kupio hranu koju njegove ptice vole jesti. Nakon djelovanja u kuhinji, postaje bolničar i uređuje gostinjske sobe na Kaptolu. Tada na Kaptol dolaze časne sestre, Kćeri Božje ljubavi. Njegov je balkon bio šarolik i bogat cvijećem, ono što je volio, to je i živio. Slagao se s braćom i svojim je radom doprinosio zajednici. Proživio je dva rata, gledao kako se formiraju brojne generacije, ukrašavao je vrtove i dvorište samostana te se po tome isticao, to je bilo nešto što ga opisuje. Svatko je od nas po nečemu poseban, baš kao i naš fra Vito, zbog toga vrijedi uzrečica da smo u različitosti ujedinjeni.
fra Josip Lulić
Hvala, fra Josipe! Jako lijep osvrt i sjećanje na fra Vitomira!