Duhovni pisci nam govore da zli duh nastoji na svaki mogući način ometati sve dobro što može. Ako ne može potpuno odvratiti nekoga od odluke da se posveti Bogu, on će svim silama nastojati odgoditi taj trenutak što je duže moguće, znajući da je osoba u svijetu stalno izložena opasnosti od gubitka Božje milosti i “dragocjenog bisera”, svog zvanja. On zna da dok vrata samostana nisu zatvorena iza mladog Levita, još uvijek ima šanse oteti to blago. Postavit će zamke i jame, poticati sumnje i strahove; učinit će da privlačnosti života užitka izgledaju gotovo neodoljivo, uzrokujući da i najhrabrije srce posustane: „Nikada nisam shvatio koliko mi je svijet drag, dok ga nisam morao napustiti,” bio je mučan vapaj mnogih.
Pod raznim izgovorima potiče ih da odgode svoju plemenitu odluku iz dana u dan. „O Gospodine,” uzvikuje sveti Augustin, „Rekao sam da ću odmah doći; pričekaj trenutak, ali taj trenutak nikada nije došao, i taj trenutak nikada nije završio. Uvijek sam odlučivao posvetiti se Tebi sutra, ali nikada odmah.” Kako pogubna može biti ta odgoda u odgovaranju na Božji poziv, najbolje će reći oni koje je starost ili promijenjene okolnosti spriječile da ispune svoju prvotnu namjeru.
Ako je zvanje neizvjesno, potrebno je ozbiljno razmatranje, jer brzopleto djelovanje i nedostatak razmišljanja bili bi neoprostivi u takvoj stvari; ali budući da su prednosti koje proizlaze iz života posvećenog Božjoj službi ogromne, bila bi daleko veća nesreća propustiti zvanje zbog prekomjerne opreznosti nego pomiješati prolaznu misao s pozivom Gospodara.
Dobro je zapamtiti da osoba koja osjeća da nema zvanja ne bi sagriješila ako prihvati redovnički život, pod uvjetom da ima namjeru ispuniti sve njegove obveze i služiti Bogu prema svojim mogućnostima. Jer, prema mišljenju Anđeoskog Doktora, Bog neće uskratiti posebne milosti, potrebne za takav život, onome tko iskreno želi promicati Njegovu slavu.
Naš Gospodin nam govori da naučimo lekciju od „djece ovog svijeta, koja su mudrija u svojoj generaciji”; nema oklijevanja u prihvaćanju primamljive ponude za brak, koja možda obvezuje osobu na neprimjerenog partnera za cijeli život; to je svjetska mudrost ne odgađati takav korak kad postoji šansa da se dobro smjestiš; ipak sveti Ignacije podučava da postoji veća potreba za razmatranjem u vezi s ostajanjem u svijetu nego za napuštanjem svijeta. On kaže: „Ako netko razmišlja o tome da prihvati svjetovni život, trebao bi tražiti i željeti jasnije znakove da ga Bog poziva na svjetovni život nego što bi to učinio ako bi bilo riječ o prihvaćanju Evanđelskih savjeta. Naš Gospodin nas je sam pozvao da prihvatimo Njegove savjete, a s druge strane, postavio je pred nas velike opasnosti svjetovnog života; tako da, ako pravilno zaključimo, otkrivenja i izvanredni znakovi Njegove volje nužniji su za čovjeka koji ulazi u život u svijetu nego za onoga koji ulazi u redovnički život.”
Neizmjerno zlo učinjeno je od strane dobrih ljudi koji, pod izlikom “iskušavanja zvanja”, sprječavaju svoju djecu da uđu u redovničku kuću godinama. Oni tvrde da će “poznavanje svijeta” razviti njihove sposobnosti i omogućiti im da bolje razumiju vlastiti um; da će takav proces proširiti njihove poglede i pomoći im da pravilno vrednuju stvari; na kraju, da zvanje koje ne može izdržati takvu kušnju, udarce opasnih kušnji i zavodljive privlačnosti svjetovnih užitaka na koje je bilo nepotrebno izloženo, nije zvanje i bilo bi bolje da se napusti.
“Je li svijet mjesto za kušanje zvanja?” pita sveti Vincencije Paulski. “Neka duša što brže požuri u sigurni azil.” Crkva, koja vrlo dobro razumije nužnost takve kušnje, propisuje najmanje godinu dana kušnje u svakom novicijatu prije nego što primi kandidate u redovničku profesiju. Tamo, zaštićeni od zaražene atmosfere pokvarenog svijeta, s obiljem vremena za molitvu i razmišljanje, s slobodom da ostanu ili odu po želji, svatko može testirati iskrenost želje koju je osjetio da napusti sve i slijedi Krista, prije nego što se nepovratno obveže svojim zavjetima. “Nitko ne bi mogao dati štetniji savjet od ovoga” piše otac Lessius “Što je to zapravo osim želje da se ugasi unutarnji duh, pod izlikom kušnje, i izloži olujama kušnje onoga tko se pripremao doći do luke sigurnosti? Ako bi vrtlar posadio dragocjeno sjeme, koje zahtijeva veliku pažnju, u kamenito tlo, prekriveno trnjem; ako bi ga izložio sunčevim zrakama i svakoj promjeni klime kako bi testirao hoće li rasti na tom nepovoljnom mjestu, tko ga ne bi smatrao budalom? Oni koji savjetuju ljude pozvane na redovnički život da ostanu neko vrijeme u svijetu, još manje imaju razumijevanja. Zvanje je božanska inspiracija; to je sjeme palo na zemlju da bi donijelo plodove za vječni život. Zasađeno je u ljudskom srcu, tlu koje nije pogodno za njegovu prirodu, i zahtijeva veliku pažnju i brigu. Treba paziti da ptice ne odnesu, da ga trnje, požude i brige svijeta ne uguše; da ljudi sa svojim lažima ne zgaze to pod nogama. Tko god želi sačuvati i vidjeti da raste u svom srcu sjeme koje je Božanski Sijač bacio tamo, trebao bi bježati od svijeta i što prije doći do sigurnog utočišta.”
Zvanje, William Doyle, S.J.