Kršćanin koji je upoznao Krista ubrzo upoznaje naprvu gorku sliku svijeta izvan Krista. Vidi nekad ugodne ljude, događaje, ponašanja, stvari, zabave, koje su mu donedavno ispunjavale život, sad se čine toliko nepoželjnim koliko su prije bile primamljive. Plod obraćenja je, između ostalog, i veća osjetljivost na istinito dobro, lijepu istinu i dobru ljepotu i protivnost i odbojnost svega što je u suprotnosti s tim. Što kršćanska duša više raste u kreposti i poznavanju Krista, ovo postaje izraženije i duša odbacuje svijet sve više i više.
Sveti Alfons Ligouri nam po ovom pitanju kaže ovako:
“Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a dušu svoju izgubi?” (Mt 16, 26)
Jedan drevni filozof, po imenu Aristip, doživio je brodolom tijekom jednog putovanja i izgubio sve svoje imanje, ali je uspio doplivati do obale. Budući da je bio poznat po svojoj učenosti, stanovnici toga kraja nadoknadili su mu sve što je izgubio. Stoga je napisao svojim prijateljima u domovini da, slijedeći njegov primjer, nastoje pribaviti samo ono što ne može propasti u brodolomu.
Upravo tako nam govore naši roditelji i prijatelji koji su već u vječnosti, potičući nas da u životu težimo samo za onim dobrima koja smrt ne može uništiti. Dan smrti naziva se “danom propasti” (Pnz 32, 35), jer će toga dana sva zemaljska dobra, počasti, bogatstva i užici – sve biti uništeno. Sveti Ambrozije kaže: “Nisu naša prava dobra ona koja ne možemo ponijeti sa sobom; samo nas krepost prati.” Što nam onda koristi, kaže Isus Krist, zadobiti sav svijet ako izgubimo dušu – izgubili smo sve. “Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a dušu svoju izgubi?”
Ah, ta silna istina! Koliko je mladih ljudi potaknula da potraže samostan; koliko pustinjaka da žive u osami; koliko mučenika da daju život za Isusa Krista! Sveti Ignacije Lojolski je ovom istinom priveo mnoge duše Bogu, osobito predivnu dušu svetog Franje Ksaverskog koji je, dok je živio u Parizu, bio predan svjetovnim užicima. Jednog mu je dana sveti Ignacije rekao: “Sjeti se, svijet je varalica; obećava, ali ne ispunjava. Ako bi i ispunio što obećava, ne može ti ispuniti srce. A i kad bi ga ispunio, koliko bi ta sreća trajala? Može li trajati dulje od tvog života? I što ćeš ponijeti sa sobom u vječnost? Ima li ijedan bogataš koji je ondje ponio ijedan novčić ili slugu za udobnost? Ima li ijedan kralj koji je iz ljubavi prema purpuru ponio makar jedan njegov konac?” Pošto je čuo te riječi, sveti Franjo Ksaverski je ostavio svijet, pošao za svetim Ignacijem i postao svetac.
“Ispraznost nad ispraznošću”, tako je sve zemaljsko nazvao Salomon, iako sam priznaje da si nije uskratio ni jedno zadovoljstvo ovoga svijeta:
“Što god su moje oči poželjele, nisam im uskratio, i nisam zabranio svome srcu nijednu radost.” (Prop 2, 10)Sestra Margareta od svete Ane, bosonoga karmelićanka i kći cara Rudolfa II., rekla je: “Što vrijede kraljevstva u času smrti?”
Kako čudesno! Sveci dršću kada razmišljaju o svom vječnom spasenju.
Otac Segneri drhtao je u velikom strahu, pitajući svoga ispovjednika: “Što vi mislite, oče, hoću li se spasiti?”
Sveti Andrija Avellino drhtao je i plakao govoreći: “Tko zna hoću li se spasiti?”
Sveti Ljudevit Bertrand bio je toliko uznemiren tim pitanjem da bi, prestravljen, noću skočio iz kreveta i rekao: “A tko zna, možda ću biti proklet?”.
A grešnici žive kao osuđeni, spavaju, šale se i smiju.
Molitva
O Isuse, moj Otkupitelju, zahvaljujem Ti što si mi dao spoznati moju ludost i grijeh koji sam počinio odvraćajući se od Tebe, koji si za mene prolio svoju Krv i svoj život. Ne, Ti nisi zaslužio da Te ja tako postupam prema Tebi, kako sam to učinio. Evo, ako bi smrt sada došla po mene, što bih u sebi našao osim grijeha i grižnje savjesti, koja bi me natjerala da umrem u velikoj tjeskobi?
Priznajem, moj Spasitelju, sagriješio sam, zalutao sam napuštajući Tebe, moje Najviše Dobro, radi bijednih užitaka ovoga svijeta; kajem se iz svega srca. Ah, po onoj boli koja Te je ubila na križu, udijeli mi takvu žalost za moje grijehe, da plačem za njima do kraja svoga života, zbog uvreda koje sam Ti nanio.
Moj Isuse, moj Isuse, oprosti mi, i obećavam da Te više nikada neću uvrijediti i da ću Te uvijek ljubiti. Više nisam dostojan Tvoje ljubavi jer sam je u prošlosti tako prezreo, ali Ti si rekao: “Ljubim one koji mene ljube.” (Izr 8, 17) Ljubim Te, ljubi i Ti mene; ne želim više živjeti u nemilosti prema Tebi.
Ako ćeš me ljubiti, odričem se svih ispraznosti i užitaka svijeta. Čuj me, Gospodine moj, po ljubavi Isusa Krista. Molim Te, ne progoni me iz svoga Srca. Posve se Tebi posvećujem: svoj život, svoje sklonosti, svoja osjetila, svoj um, svoje tijelo, svoju volju i svoju slobodu. Primi me; ne odbaci me, kao što zaslužujem, jer sam toliko puta odbacio Tvoje prijateljstvo. “Ne odbaci me od lica svojega.” (Ps 51, 11)
– Alfons Ligoury, Priprema za smrt