Tog hladnog dana, 14.2. u rano poslijepodne, pod palicom magistra fra Marina nas 9 postulanata Marko, Mato, Mateo, Silvio, Ervin, Antun, Benjamin, Dorian i Branimir (brat Vedran je bio odsutan zbog osobnih razloga, pripremao je obranu diplomskog rada) odvažilo se na ekspediciju u Krašić a potom i Jastrebarsko. Ugodni zavoji, dvije tri cigle na putu, prilagođena brzina i 3180 sekundi bili su presudni za naš uspješan dolazak u Krašić. U Krašiću nas je dočekao župnik vlč. Dragutin Kučan, koji nas je upoznao s poviješću crkve Presvetog Trojstva, ispričao nam nekoliko anegdota o blaženom (uskoro svetom) Alojziju kardinalu Stepincu, te nas proveo kroz odaje župnog dvora koji je služio kao tzv. „kućni pritvor“ našeg budućeg sveca. Mogli smo dodirnuti i vidjeti pregršt osobnih predmeta blaženog kardinala, od knjiga do nabožnih predmeta. Pred kraj posjete upisali smo se u povijest, upisavši se u knjigu posjetitelja. Pozdravili smo župnika, izmolili časoslov u crkvi, put pod noge, cestu pod gume i pravac Jaska. U Jaski nas je, ispred samostana, sumnjivim pogledom odmjerio jedinstveni primjerak hrvatskog ovčara i neizostavni dio samostanskog inventara, pogađate, riječ je o ljubimcu Athosu, čuvaru našeg fra Velimira koji nije krio radost i oduševljenje našim dolaskom, primivši nas otvorenih vrata, ruku i srca. Taj dan se slavio sv. Valentin kojega mještani iznimno štuju, tako da se na večernjoj misi okupio nemali broj vjernika. Fra Marin je predvodio misno slavlje i održao propovijed a fra Velimir je koncelebrirao, te nas je ukratko pozdravio i predstavio pred okupljenim pukom. Nakon mise naš brat Marko, mnoštvu je opisao kako izgleda jedan dan u postulaturi, dok je naš brat Ervin, narodu Božjem objasnio kako je „došo u fratre“. Potom smo, nakon Euharistije, razveselili prisutne s par duhovnih šansona te se uputili u blagovaonicu, gdje nam je fra Veljo pripremio večeru za pamćenje. Izvrsna hrana i birano vino bili su samo uvertira za nastavak večeri obilježen vicevima, životnim dogodovštinama i kolačima. Uz fra Velimira za nas su brinuli i trećoreci Vinko i gospođa. Kasni sati i umor primorali su nas na rastanak. Bio je to još jedan u nizu dana za pamćenje.
Antun Babić
