Pod utjecajem egzaktnih znanosti novog vijeka, naročito od doba prosvjetiteljstva, vjeru se sve više smatra naivnom te je tako malo po malo stvoren sve veći jaz između znanosti i religije, odnosno između vjere i razuma, što je prisutno i danas. Često smo svjedoci kako se vjera želi svesti na privatnu razinu.
Vjera je više od intelektualnog čina. Ona je čovjekov susret s Bogom i odgovor na Božji poziv. Vjera obuhvaća čitava čovjeka, stoga ju ne možemo odvojiti od čovjekova života. Nemoguće je da čovjek u jedno vjeruje, a drugačije živi. Time bi činio zlo.
Svaki čovjek ima božansko pravo da svoju vjeru upozna, brani i svjedoči. Uskratiti čovjeku to temeljno pravo jest zlo jer, osim što mu je oduzeto pravo, uskraćena mu je mogućnost da se ostvari kao potpun čovjek. Danas su čovjekova prava da svoju vjeru provodi u praksu, na žalost, često ugrožena. Od čovjeka se traži da svoju vjeru živi u skrovitosti svoga doma. Zahtijevati takvo što također je zlo, jer se time čovjeku uskraćuje njegovo temeljno pravo da živi svoj odnos s Bogom. Čovjek kao slika Božja je bitno društveno biće, biće upućeno na drugoga. Nemoguće je, dakle, da čovjek svoju vjeru živi u svom domu i u crkvi, a kada izađe na ulicu ili ode na svoje radno mjesto ili u školske klupe da bude drugi čovjek.
Također uskratiti vjerniku da živi svoju vjeru u društvu je zlo. Čovjek kao slika Božja je bitno slobodno biće. Zabranom mu je uskraćena njegova sloboda te je ograničen i prisiljen živjeti na način koji nije u skladu s njegovom vjerom. Uskratiti vjerniku da svoju vjeru živi značilo bi uskratiti mu da bude potpun čovjek, lišili bismo ga njegova dostojanstva, njegove osobnosti.
Zaključio bih riječima velikog moralnog teologa Bernharda Häringa: „Reći da je vjera privatna stvar teška je hereza!“[1]
[1] Bernhard HÄRING, Kristov zakon 2, 56.