Jedna vertikalna i jedna horizontalna daska

Toliko puta smo već čuli riječ križ pa izgovarajući je više ne doživljavamo zaista nikakvu posebnost, a to što ta riječ predstavlja postala nam je kršćanska svakodnevica na koju se nevoljko osvrćeno. Razumljivo je kako je do toga došlo jer se često pretjerivalo govoreći da je život kršćanina križ, patnja, smrt, trapljenje i slično, a sve što je suprotno od toga nije kršćanski. Danas slavimo blagdan Uzvišenja svetog križa. On naravno kao i velika većina drugih blagdana ima svoju povijesnu podlogu koju vuče još iz ranog 7. stoljeća od bizantskog cara Heraklija, no trenutno se nećemo oslanjati na te podatke. Slaveći današnji blagdan, slaveći Kristov križ koji je postao drvo spasenja, drvo moje i tvoje radosti razmislit ćemo o Njegovoj simbolici.

Za početak ću ispričati jednu poučnu priču. Molim da nitko ne ostane sablažnjen, što se posebno odnosi na one koji još nisu prihvatili Drugi vatikanski koncil i činjenicu da je Isus svojim križem omogućio spasenje i nekatolicima. Priča kaže da je jedan izuzetno svet čovjek nakon svoje smrti došao u raj i ondje ga je Isus za nagradu proveo po tim svetim prostorijama. Prolazili su kraj jedne livade i vidjeli budiste kako uživaju u trajnom miru duše, iza toga su vidjeli muslimane kako se raduju u društvu svojih bližnjih, a nakon što je uslijedila još jedna prostorija u kojoj su pravoslavni monasi uživali u koralnim napjevima svoje liturgije došli su Isus i sveti čovjek do ljestava koje vode na jedan tavan. Kada je čovjek začuđen pitao Isusa što je na tavanu, ovaj mu je odgovorio: “Ma tu su katolici, pustio sam ih da misle kako su oni jedini u raju!”, uslijedilo je potom još pitanje čovjeka: “Dobro, a zašto su svi do sada uživali i zabavljali se, a od tamo se čuju samo suze i jauk”, na to je Isus odgovorio: “Koliko sam uspio do sada shvatiti katolici to tako vole, a zašto tako vole, to ne znam ni ja!”

Mislim da su poruke ove priče izuzetno jasne. Prva je svakako univerzalnost spasenja kako stoji u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium br. 16 Drugog vatikanskog sabora, a drugu poruku ćemo razjasniti tako što ću odgovoriti na pitanje što za mene znači križ? Križ je znak Isusove muke za nas, ali on je i kanal Božje ljubavi koji meni kao čovjeku donosi najveću radost, sreću i veselje! To je križ. Jasno mi je da se sada može dogoditi zbrka u glavama jer su patnja i radost logički suprotstavljeni, no je li tome tako? Vidite ja kao čovjek zaslužio sam smrt svojim grijehom. I to ne samo onu zemaljsku smrt, već i vječnu, trajnu smrt! Zamislite kako ta spoznaja može frustrirati čovjeka. Čemu išta raditi ako ću jednog dana propasti u vječnu muku, čemu išta u životu započinjati kad me čeka trajno stanje smrti? Zaista čovjek tu ne bi imao razloga živjeti. No takvo stanje je posljedica mog grijeha i takvo što sam ja kao čovjek zaslužio. Međutim, postoji jedan koji me voli i prije nego sam ja postojao na ovoj Zemlji. Jedan koji ovo sve drži, onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve, kako lijepo stoji u poslanici Hebrejima. I taj je odlučio uništiti tu smrt i darovati mi život tako što je umro na križu! Dakle, dragi čovječe kada se osjećaš usamljeno, kada ti se čini da nitko ništa ne radi za tebe, da te nitko ne voli ni toliko da bi prstom mrdnuo kako bi tebi bilo bolje i lakše, sjeti se da je Jedan koji nije to morao, došao na svijet za tebe i umro za tebe. Bolje bi bilo reći – umro umjesto tebe. Ti si zaslužio smrt, ali je tvoj Bog tebe toliko volio da je on umro umjesto tebe, i to ne nekom običnom smrću, već smrću na križu! Umro je tako što je dopustio da bude prikovan na jednu poprečnu i na jednu horizontalnu dasku i to zato što te voli! A nakon što je on umro ti ne moraš platiti kaznu za svoj grijeh i možeš ići u Kraljevstvo Nebesko.

Možda nisam dovoljno dobro predočio to, oprostite, ne znam baš lijepo umjetnički opisivati događaje, no iz te činjenice se sada nameće jedno vrlo dobro pitanje: “Zašto tugovati i biti nesretan pri spomen na križ?” Naravno nećemo sada odlaziti u krajnost toga da nikada ne suosjećamo s Kristom i njegovom patnjom. Za našu duhovnost i za našu pobožnost dobro je pokušati se suživjeti s Isusovom boli na križu radi čega i postoji pobožnost križnog puta, no nećemo taj stav dogmatizirati i misliti da se ja sada uvijek moram trapiti kako bih bio bliži Bogu. Ne, naprotiv, trebam biti zaista radostan! Znate ona radost koja mi govori da je moja budućnost osigurana? Ona radost koja mi govori da me netko voli, da me netko pazi? Nemojmo to brkati s običnim kratkotrajnim veseljem za kojega mi ne treba Bog jer ga mogu osjetiti i nakon četvrtog bambusa. Ovdje govorimo o radosti koja nam dopušta da možda i zaplačemo, ili da budemo i trenutno tužni, neraspoloženi, ali trajno radosni. Radosni jer nas ne čeka smrt, nego život, radosni jer znamo da naš život ima smisla, jer znamo da na kraju našeg životnog puta stoji Bog kod kojeg ćemo živjeti vječno. Tu radost donosi križ koji je kanal Božje ljubavi prema nama.

Zato dragi kršćanine, kada se sjetiš križa ne moraš uzdisati i plakati, ne očekuje tvoj Bog od tebe život pun suza i boli i trapljenja. Ponavljam, to ne znači da se ne trebaš sažaliti nad patnjom koju je tvoj Spasitelj podnio umjesto tebe, ali ako i zaplačeš, zaplači od sreće jer  se na te dvije grube daske pokazala ljubav kojom tvoj Bog gori za tebe! Sveti Franjo je častio posebno križ Isusov pa tako čak i naš habit kada se malo bolje pogleda ima oblik križa. Toliko ga je častio da je na kraju života dobio na svom tijelu urezane rane Isusove. Franjo je častio Kristovu ljubav, žalio je nad boli svog Otkupitelja, ali je osjećao i doživljavao milinu svog otkupljenja. Dragi kršćanine, molim te pogledaj u raspelo koje imaš u svojoj sobi, na vratu ili na svom radnom stolu i nasmiješi se, nasmiješi se i budi radostan jer te netko voli toliko da je dao svoj život umjesto tebe kako bi ti imao život vječni. To mi je najdraža poruka današnjeg blagdana Uzvišenja svetih dasaka, jedne vertikalne i jedne horizontalne, koje su kanal Božje ljubavi prema nama!