Sveti Bonaventura piše o svetom Franji: “A da bi ga sve poticalo na Božju ljubav, radovao se svim djelima Gospodinovih ruku i po promatranju se divnih prizora uzdizao do smisla i uzroka sviju stvari. Među lijepim je stvarima motrio Najljepšega i po stopama utisnutim u stvari posvuda je slijedio Ljubljenoga. Od svega je sebi pravio ljestve po kojima se uspinjao da zagrli onoga koji je sav poželjan”.
Kad bauštelac gleda brdo, vidi dobar kamen za izgradnju kuće; kad političari pred izbore gledaju brdo, vide dobru priliku za obećanjem nove autoceste kroz tunel koji bi se mogao probušiti kroz to brdo. Kad ekstremni sportaš gleda brdo, gleda kako bi se popeo na njega; kad onaj što skače bungee jumping gleda brdo, traži mjesto odakle će skočiti. Kad poslodavac gleda brdo, vidi mjesto gdje bi izgradio hotel i zaradio na turizmu jer će, valjda, preko zime snijeg pa eto skijaša, a s njima i prihoda. Kad onaj koji se želi povući u osamu gleda brdo, vidi zgodno mjesto za postavljanje šatora i posta na kruhu i vodi narednih pet dana.
Kad sveti Franjo gleda brdo, što vidi? Kad ja gledam brdo, što vidim? Kaže Bonaventura da se “uzdizao do smisla i uzroka sviju stvari”. Možemo slobodno reći da Franjo, dublje od svih ovih dosad navedenih, promatra brdo. On si postavlja pitanje – tko je stvorio ovo brdo? Odakle ono tu? Zašto je baš tu? Zašto baš brdo? Ova pitanja neminovno vode do nekoga tko nadilazi i nas i brdo – do Stvoritelja. Ovdje se srce polako otvara Bogu. Uzrok i smisao brda je Bog. I kad spoznamo da je to brdo tu samo zato što nas Bog ljubi i učinio bi nam boravak i ovdje na zemlji divnim, onda se rađa ljubav prema Bogu; iz toga dalje i radost, kako i piše Bonaventura.
Tu se on ne zaustavlja, već ide dalje: “Među lijepim je stvarima motrio Najljepšega i po stopama utisnutim u stvari posvuda je slijedio Ljubljenoga”. Vjerojatno ste nekad čuli onu “gleda mene, vidi smederevo” ili “nije ti tata staklar”. Franjo gleda brdo, vidi Boga. Njemu to brdo ne zaklanja pogled, ne priječi put do Boga, kroz njega vidi “Staklara”. Uočava utisnut trag Stvoritelja u svemu što je stvoreno. Ne gleda kako iz tog brda izvući korist, zaradu, profit, pusta obećanja. Ne divi se slijepo tome zaustavljajući se samo na vanjštini. Njegov unutarnji pogled dopire dalje, skroz do izvora. Tako promatrajući, ne samo brdo, već sve stvoreno, uključujući i čovjeka, on je sebi “pravio ljestve po kojima se uspinjao da zagrli onoga koji je sav poželjan”.
Kad ovo sve primijenimo na čovjeka, do čega dolazimo? Ako imam pogled na čovjeka kao što ga je sveti Franjo imao na brdo (a, naravno, i na čovjeka), neće mi pasti na pamet eliminirati ga. Neće mi pasti na pamet uvrijediti ga. Učiniti mu nešto loše. Zašto? Ako je Bog stavio jedno obično brdo da nam život ovdje bude lijep, kudikamo je više stavio sve te osobe koje su na mojem životnom putu također da mi život bude lijep. Ali ne samo one s kojima sam u najboljim odnosima, već uistinu sve osobe koje svakodnevno susrećem. Kako je to teško priznati i prihvatiti. Ponekad bismo se odselili na drugi kraj planeta da ne gledamo pojedine osobe jer su nam učinile nešto nažao, međutim tako lako zaboravimo da ih je Bog stavio kraj nas jer nas ljubi, a ne da nas preko njih mlati.
Zašto nam je tako teško u takvim situacijama uočiti priliku za ljubav? Kaže Isus: “Ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća?” (Mt 5,46). Uočavamo li ovo – kakva li vam plaća? Mogli bismo ostati gladni, kako kaže jedna ribarska: “u ribara mokre gaće, za večeru ne zna šta će”. Ponekad se i previše trudimo oko onih s kojima smo već dobri, međutim kaže Isus dalje: “Ako pozdravljate samo braću, što osobito činite?” Zar to isto ne čine i pogani?” (Mt 5,47). Ljubav prema svima, a ne nekima. U knjizi “Pjesma stvorova”, franjevac Eloi Leclerc piše: “Chesterton šaljivo kaže kako je Franji drvo skrivalo šumu. Nije vidio gomilu, niti čovječanstvo u cjelini, već pojedinca kao zasebno i jedinstveno biće koje posjeduje svoju vlastitu povijest i zvanje. Svaki je čovjek za njega bio jedinstvena stvarnost, predmet jedinstvene ljubavi. Za svakoga se zanimao kao da je jedini na svijetu.”
Pristupiti drugome i iskazati mu ljubav, kad bismo najradije otputovali na drugi kontinent da ga više ne gledamo, zahtijeva čin poniženja, prelaska preko vlastita ega, no ne zaboravimo da je jednom sam Bog to isto napravio, ponizio se do te mjere da je sišao na zemlju. On koji je stvorio zemlju i sve na njoj rodio se kao ranjivo, maleno, neznatno djetešce u njoj. Ne samo jednom – na svakoj svetoj misi Bog čini isto, ponovno silazi na zemlju po rukama svećenika u ranjiv, malen, neznatan kruh. Toliko nas ljubi da mu nije problem “ponižavati” se svaki dan radi nas i našega spasenja, a koliko smo se mi spremni poniziti radi našeg spasenja i spasenja bližnjih?
