U katoličkoj moralnoj tradiciji učestalo se pojavljuje govor o tri izvora moralnosti radnje. Ta su tri izvora objekt, krajnji cilj i okolnosti. Izvori moralnosti radnje određuju je li ono što volja odabire moralno dobro ili moralno loše. Drugim riječima, izvori moralnosti radnje jesu stvari koje volja odabire, a ovisno o tome što izabere volja postaje po kreposti dobra ili loša.[1] Osoba se stoga može moralno okarakterizirati kao dobra ili loša prema stvarima koje izabire. Bira li istinsko dobro, osoba je dobra, a bira li zlo, osoba je zla.[2] Uzmemo li ovo u obzir, nerazumno je negirati da osoba koja potpuno promišljeno odabire neko dobro ili zlo ne postaje time dobra ili zla. Biramo li dobro, naša volja postaje dobra, a vrijedi i obrnuto. Ovo proizlazi iz činjenice da forma[3], koja je u intelektu, sadrži ono što osoba odabire voljom. Ta forma prelazi u volju ili prebiva u njoj kada volja odabire objekt oblikovan tom formom. Drugim riječima, volja se ujedinjuje s objektom kojega intelekt predlaže prilikom izbora na takav način da forma, onako kako je razum poima, ulazi u volju njezinim izborom. Dakle, intelekt apstrahira forme predmeta, prima ih i predlaže volji na izbor, a volja se preko forme ujedinjuje s predmetom kojega je izabrala. Stoga, kada biramo zlo, naša volja jest zla, a kada biramo dobro, naša volja jest dobra. Iz toga jednostavno slijedi da osoba koja čini zlo jest zla jer se po volji ujedinila sa zlom, a osoba koja čini dobro jest dobra jer se po volji ujedinila s dobrim. To je razlog zašto cijela tradicija moralnoga nauka jasno govori o tome da se grijeh nalazi u volji.[4]
Prije no što nastavimo, korisno je istaknuti razliku između čina i radnje. Čini (actus internus) su istinske ljudske radnje koje imaju svoj korijen u duhovnome središtu osobe, a izvršavaju se u nutrini. Radnja (actus externus) je, s druge strane, čin koji zahvaća izvanjski, objektivni svijet.[5]
Čini su volje različiti[6], ali svi se mogu svesti na čin odabira.[7] Tri se izvora moralnosti radnje spoje u jedan objekt, koji je predložen volji na biranje. Ta su tri izvora objekt, krajnji cilj i okolnosti.[8]
Objekt moralnog djelovanja je predložena radnja (vanjski čin), koja se nekad naziva i sredstvom ili načinom, a kojom se dolazi do krajnjeg cilja. Razum pojmi neki objekt i predloži ga volji na biranje. Krajnji je cilj namjera ili razlog zbog kojega osoba želi izvršiti radnju, a okolnostima nazivamo sve ono što stoji oko te radnje.[9] Uzmimo primjer osobe koja želi ukrasti auto. Razum predloži radnju pribavljanja auta na način da ga se ukrade. Objekt je radnje krađa (način na koji se dolazi do krajnjeg cilja), a krajnji cilj je posjedovanje auta. Okolnost može učiniti radnju gorom, npr. gore je ukrasti auto od oca nego nekog stranca.[10]
Okolnosti
Toma Akvinski definira okolnost kao nešto što stoji oko radnje, ekstrinzično joj je i izvan je njezine biti (supstancije).[11] Okolnost utječe na moralnost radnje, ali ne odnosi se na samu njezinu bît. Razlog tomu je što se okolnost ne smatra dijelom bîti radnje, ona je izvan njezine bîti i tek je njezin akcident – prigodak.[12] Iako je okolnost nešto što je van bîti moralne radnje, ona jest dio ukupne moralnosti radnje.[13] Kao i kod drugih stvari akcident ne razlikuje bît (supstanciju) jednu od druge, već je modifikacija bîti. Primjer je pas koji može imati crnu ili smeđu dlaku. Bît psa neovisna je o boji dlake, i jedno i drugo je pas. Boja dlake je akcident, prigodak, pa njezina moguća promjena neće utjecati na promjenu bîti psa – pas će ostati pas ma kakve mu boje bila dlaka. Ipak, u ukupan relevantan opis psa ući će i boja njegove dlake. Analogno, kada kažemo da je okolnost modifikacija bîti moralne radnje, mislimo na to da joj okolnost ne mijenja bît, ali utječe na njezinu ukupnu moralnost.[14]
Okolnost može biti povezana s moralnom radnjom na tri načina:[15]
- Okolnost ne mora utjecati na vrstu (species) radnje, a time ni na njezinu moralnost. Primjer je gađanje kamenom čovjeka koji je odjeven u plavo ili crveno. Boja njegove odjeće ne utječe na moralnost radnje. Ono što je bitno jest moralna radnja gađanja čovjeka kamenom.
- Okolnost može biti tako vezana za radnju da izgrađuje vrstu grijeha. Ovdje postoje tri slučaja:
- Okolnost po svojoj vrsti može biti nevažna s obzirom na rod (genus) moralne radnje. Primjer je kada netko digne slamku sa zemlje u znak prezira prema drugome.
- Radnja može biti dobra u svome rodu, ali okolnost koja je prati može biti loša. Primjer je kada netko daje milostinju (rod je dobar) u svrhu ljudske hvale (vrsta je loša).
- Radnji koja je u svome rodu loša može biti pridodana i loša vrsta (okolnost), koja povećava zlo te radnje. Primjer je kada netko krade (rod je loš) svetu stvar (vrsta je loša).
- Okolnost može pridodavati grijehu, ali bez da gradi vrstu grijeha. Primjer je razlika između krađe 10 kuna i krađe 100 kuna.
Nakon što smo ugrubo ocrtali mogućnosti odnosa moralne radnje i okolnosti, usmjerimo se malo detaljnije i na sâme okolnosti. Ukupno ih je sedam i pristaju uz odgovore na pitanja: Tko? Kako? S čim? Gdje? Kada? Zašto? Što?
Tko (Quis) – odnosi se na specifičnu kvalitetu osobe koja izvodi radnju. Primjer je kada nevjenčana osoba počini blud. Grijeh je veći ako to učini redovnik jer time krši zavjet čistoće.[16]
Kako ili na koji način (Quomodo vel Qualiter) – odnosi se na kvalitativnu vrijednost radnje. Primjer je samoobrana. Ako se, proporcionalno opasnosti, protivnik samo onesposobi, to je moralno opravdano, ali ako ga se ubije, a to nije bilo proporcionalno opasnosti, onda je takva samoobrana moralno zla radnja.[17]
S čim, s kojom pomoću (Quibus Auxilis) – odnosi se na instrumentalni uzrok radnje. Primjer je čovjek koji odluči ubiti drugog čovjeka. Ako ga ubije na bezbolan način tako da ga propuca pištoljem u glavu manje je zlo nego ako ga ubije na dugotrajan i bolan način nekim otrovom.[18] U oba slučaja je radnja zla, ali okolnost ovdje stvar čini gorom. Okolnost može i dobru stvar učiniti zlom, za što je primjer cjepivo. Cjepivo je u sebi dobra stvar, ali ako je napravljena pomoću fetalnih stanica, bez opravdane potrebe za tim, onda je moralno zla.[19]
Gdje (Ubi) – označava mjeru radnje u odnosu na mjesto gdje je radnja izvedena.[20] Primjer je bračni par koji konzumira svoj brak, što je objektivno dobra stvar, ali ako to čine u javnosti, taj čin je moralno loš.[21]
Kada (Quando) – odnosi se na vrijeme kada je radnja izvršena.[22] Primjer je kada čovjek odluči prošetati u vrijeme policijskog sata.[23]
Zašto (Cur) – odnosi se na krajnji cilj radnje. Valja razlikovati bliži cilj i daljnji cilj. Okolnost zašto odnosi se na bliži cilj koji se ne odnosi na bît radnje.[24] Daljnji cilj jest namjera. Primjer je krađa novca u svrhu davanja milostinje. Radnja krađe jest bliži cilj, a davanje milostinje je daljnji cilj.[25]
Što (Quid), Oko čega (Circa Quid) – odnosi se na kvalitativnu vrijednost objekta na kojeg se radnja odnosi. Potrebno je razjasniti na što se odnosi ova okolnost. Svaka se radnja odnosi na nešto. Uzmimo, na primjer, krađu automobila. Krađa je moralna radnja, ali objekt na kojeg se odnosi je automobil. Ne može se ukrasti ništa, već nešto. Ovo nam govori da objekt ima neku kvalitativnu vrijednost koja utječe na moralnost radnje. Dakle, nije isto ukrade li se skupocjen i rijedak automobil ili neki automobil koji je star, pokvaren i za otpis.[26]
fra Vedran Barbarić
LITERATURA:
Bernhard HÄRING, Kristov zakon I, KS, 1973.
Chad RIPPERGER, The Morality of the Exterior Act, Sensus Traditionis Press, 2018.
Chad RIPPERGER, The Principle of Integral Good, Sensus Traditionis Press, 2018.
Toma AKVINSKI, De malo.
Toma AKVINSKI, Summa Theologiae.
BILJEŠKE:
[1] Usp. Chad RIPPERGER, The Principle of Integral Good, Sensus Traditionis Press, 2018., 9.
[2] Usp. Isto.
[3] Ovdje se radi o tome da spoznajna slika prisutna u intelektu sadrži formalni sadržaj bîti stvari (objekta) koja postoji izvan čovjeka.
[4] ST I-II, q. 74, a. 1; ST II-II, q. 20, a. 2; Toma AKVINSKI, De Malo, q. 7, a. 1 i 16; Prummer, Manuale Theologiae Moralis, Vol.1, 263.
[5] Bernhard HÄRING, Kristov zakon I, KS, 1973., 208.
[7] Usp. Chad RIPPERGER, The Principle of Integral Good, Sensus Traditionis Press, 2018., 10.
[8] Usp. Isto.
[9] Usp. Isto.
[10] Usp. Isto.
[11] Usp. Toma AKVINSKI, De Malo, q. 2, a. 6.
[12] ST I-II, q. 7, aa. 1, 2, 3; q. 18, a.3
[13] Usp. Chad RIPPERGER, The Morality of the Exterior Act, Sensus Traditionis Press, 2018., 94.
[14] Usp. Isto, 95.
[15] Usp. Isto. 96.
[16] Usp. Chad RIPPERGER, The Principle of Integral Good, Sensus Traditionis Press, 2018., 10.
[17] Usp. Chad RIPPERGER, The Morality of the Exterior Act, Sensus Traditionis Press, 2018., 99.
[18] Usp. Chad RIPPERGER, The Principle of Integral Good, Sensus Traditionis Press, 2018., 9.
[19] Usp. Isto.
[20] Usp. Toma AKVINSKI, De malo q. 2, a. 6
[21] Usp. Chad RIPPERGER, The Morality of the Exterior Act, Sensus Traditionis Press, 2018., 101.
[22] Usp. Toma AKVINSKI, De Malo, q. 2, a. 6.
[23] Usp. Chad RIPPERGER, The Morality of the Exterior Act, Sensus Traditionis Press, 2018., 101.
[24] Usp. Isto. 102
[25] Usp. Isto.
[26] Usp. Chad RIPPERGER, The Principle of Integral Good, Sensus Traditionis Press, 2018., 11.
.jpg){kind=link}