Danas Crkva slavi blagdan Katedre sv. Petra, gledajući u njoj znak jedinstva Crkve koja je nazidana na apostolu Petru, a temelj te činjenice je Evanđelje sv. Mateja (Mt 16, 15-19). Sam blagdan slavi se u Rimu od 4.st., a oltar Katedre (sjedište) sv. Petra nalazi se u Bazilici sv. Petra kao vrhunsko umjetničko djelo slavnog Berninija, zvan i Berninijeva Slava (Gloria) i simbolizira nastavak linije apostolskog nasljeđa od svetog Petra do današnjeg pape, a tu su se izlagale i slike novoproglašenih svetaca.
Koje je značenje jedinstva koje obilježava ovaj blagdan? Crkva jasno iskazuje da ” “Jedina Kristova Crkva (…) jest ona koju je naš Spasitelj poslije svoga uskrsnuća predao Petru da je pase te njemu i drugim Apostolima povjerio da je šire i njome upravljaju (…). Ta Crkva, ustanovljena i uređena na ovom svijetu kao društvo, opstoji (subsistitin) u Katoličkoj Crkvi, kojom upravljaju nasljednik Petrov i s njime sjedinjeni biskupi”: Dekret o ekumenizmu Drugoga vatikanskog sabora razlaže: “Samo se po katoličkoj Kristovoj Crkvi, koja je sveopće sredstvo spasenja, može dostići sva punina sredstava spasenja. Vjerujemo da je samo apostolskom Zboru na čelu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza, radi uspostavljanja jednoga Kristova tijela na zemlji, kojemu valja da se potpuno pritjelove svi koji na neki način već pripadaju Božjem narodu”[1].
Vidimo i u ovom, možemo reći pravnom izričaju, da Crkva na II. Vatikanskom saboru jasno i izričito nastavlja svoje poslanje, neodvojivo ga vežući uz prvenstvo Petrova nasljednika, Kristova namjesnika. Zašto je tome tako? Isus Krist je za upravljanje Božjim narodom i za njegovo umnažanje u Crkvi ustanovio različite službe. On, koji je vječni Pastir, sagradio je svetu Crkvu poslavši apostole kao što je i sam bio poslan od Oca (usp. Iv 20, 21). Također je htio da nasljednici apostola, biskupi, budu pastiri u toj Crkvi do kraja vjekova, a kako bi ta zajednica biskupa bila jedna i nerazdijeljena, postavio im je na čelo sv. Petra, te tako u njemu trajno i vidljivo uspostavio temelj jedinstva vjere i zajedništva. [2]
Prvenstvo Petrovog nasljednika, Kristovog namjesnika osobito nam je potrebno kako bismo ostali sačuvani u ispravnoj vjeri i u međusobnom zajedništvu. To prvenstvo je dar Božji, a ne nametnuta mjera za držanje u podložnosti i ponižavanju. Vjerniku se mogu oko ove stvarnosti pojaviti neka pitanja: Zašto bismo prihvaćali primat Kristovog namjesnika na zemlji? Je li to stvar dogovora određenih ljudi u određenom vremenu donesenog radi praktičnih razloga? Obvezuje li nas danas taj primat? Može li nas u njegovu opravdanost uvjeriti utemeljenost u Novom zavjetu, priznavanje tog primata od prvih vremena Crkve, njegova razumska utemeljenost budući da smo kao Crkva i Mistično Tijelo Kristovo, ali i uređeno društvo, kojem je potrebna struktura?
Odgovor je u VJERI. Primat pape nad cijelom Crkvom stvar je vjere, a ne jednostavnog ili dogovorenog načina upravljanja Crkvom. Papinstvo nije predsjedanje uredom ili trgovačkim društvom, ne može biti svedeno na “primat u časti” (teorija prema kojoj bi papa bio samo prvi među jednakima, a to se ne bi odnosilo na njegov autoritet), a ne smije ga se shvaćati ni kao monarhiju političke vrste. Prvotna kršćanska zajednica prihvatila je činjenicu da je Krist izabrao Petra kao prvoga među apostolima i da mu je povjerio posebnu zadaću u Crkvi. A s vremenom je shvaćala da to služenje jedinstvu, povjereno Petru, pripada vječnom ustrojstvu Kristove Crkve, te da će prijeći u nasljedstvo biskupu Rima, grada u kojemu je sv. Petar podnio mučeništvo. Papa je, kao i svaki drugi vjernik, podložan riječi Božjoj i katoličkoj vjeri, a njegove odluke ne donose se prema njegovoj vlastitoj želji već su glas volje Gospodina koji je govorio preko Svetog pisma i kojega tumači crkvena Predaja. [3]
Papinstvo je kamen smutnje na koji se mnogi već stoljećima spotiču, pa i u naše vrijeme. Koliki su otpali od vjere ne želeći se podložiti papinom autoritetu. Svjedočimo brojnim nerazumijevanjima i napadima na Petra naših dana, papu Franju. Očekuje se da papa, kome je Krist povjerio upravljanje Crkvom, postupa po nekim ljudskim željama i planovima. Osuđuje se papu Franju i dovodi ga se u najgore kontekste, pozivajući čak i na neposlušnost. Uzrok tome je, usuđujem se reći, nedostatak vjere. Vjere da je Krist glava Crkve i da svaka vlast u Crkvi od njega potječe, a da je služba njegova namjesnika, pape, stvar Kristova izabranja, a ne spleta okolnosti ili ljudskog dogovora.
Takvi napadi znak su naše grešne naravi. No, pozvani smo drugačije promatrati svijet oko nas, naše bližnje i Crkvu. U tome su nam najbolji primjer sveci. Njihova nepokolebljiva i bezuvjetna vjernost Crkvi, a osobito rimskom biskupu trajno su nadahnuće za sve nas. Najbliži nam je možda primjer blaženog Alojzija Stepinca, iz čijeg djelovanja izdvajam dva primjera koji oslikavaju ovu vjernost i pokazuju da je prema mogućim slučajevima ugrožavanja jedinstva Crkve odvajanjem od pape reagirao na vrlo oštar način:
a) Na Petrovo 1942.g., u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, bl.Stepinac odlučno staje u obranu[4] papinog autoriteta i ustaje protiv glasina da bi on (papa) bio protivan Hrvatskom Narodu, protestirajući tako protiv vladine zabrane da se objelodanjuju govori pape u tisku:
“Ako je dakle papinstvo, kao što jest, Božja, a ne ljudska institucija, zar nije najveći luda onaj koji bi tu od Krista postavljenu pećinu udarao glavom u nadi, da će srušiti pećinu? A ipak se slični pokušaji opet i opet obnavljaju u povijesti čovječanstva, pa i u naše vrijeme.(…) Jedno od najvećih zala našega vremena je polovičnost u pitanjima našega vjerovanja. Ne pravimo nikakve iluzije ni u ovome pitanju, u pitanju poštivanja auktoriteta sv. Petra i njegovih nasljednika. Ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda valja da se to odrazuje na čitavoj liniji našega života. Ne možemo biti u crkvi katolici, a na ulici napadati kao pogani odredbe namjesnika Kristova izdane za opće dobro, a koje možda ne konveniraju našem ličnom raspoloženju.”
b) Kako se u komunističkoj Jugoslaviji pripremalo odvajanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Rima, za što se pokušalo pridobiti i samog bl.Stepinca, a što je on izričito odbio, nadbiskup Stepinac šalje 23. kolovoza 1954. pismo[5] Josipu Pavlišiću, biskupu Riječko-senjske biskupije, u kojem navodi sljedeće:
“Molim Vas, a upozorite na to i vaše susjede, da se već dulje šuška o tobožnjoj nacionalnoj Crkvi. Toga se ne treba ni najmanje plašiti, nego istupiti svom energijom. Zato Vam stavljam na srce, da već sada (ako bi do toga došlo, što mi se za sada čini nevjerojatno) sve pripremite za ekskomunikaciju dotičnih svećenika, da ih zahvati kao munja za njihovo besramno djelo izdajstva Crkve.”
Tako je vidljiva vjernost Crkvi i Kristovom namjesniku, budući da bl. Stepinac traži najstrože predviđene kazne izopćenja (ekskomunikacije) koje se u Crkvi primjenjuju u iznimnim slučajevima.
Iz ovoga kratkog prikaza službe Kristovog namjesnika može se vidjeti da je ona zapravo Božji dar nama da ostanemo sačuvani u istini i u međusobnom zajedništvu. Ne bi bilo dobro kada bismo drugima, koji u to ne vjeruju, silom nametali ovu istinu, jer to nije Kristov način postupanja. S druge strane, od prvenstva Kristovog namjesnika na zemlji ne možemo odstupiti, budući da je to Božja ustanova i Njegov dar nama; svako zadiranje u Božja prava i odbijanje njegova dara, pa tako i dara papinstva, iz bilo kojeg, ma kako naizgled i plemenitog razloga, ne može biti ispravno i ne će biti popraćeno Božjim blagoslovom. Moleći tako za jedinstvo razdijeljenih kršćana, molimo da ono bude potpuno, uključujući i “zajedničko priznanje univerzalnosti crkvenog služenja[6]“, odnosno “da se tom Zboru, na čelu s Petrom, kojemu je Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza, radi uspostavljanja jednoga Kristova tijela na zemlji, potpuno pritjelove svi koji na neki način već pripadaju Božjem narodu[7]“.
[1] Katekizam Katoličke Crkve(KKC), Hrvatsko izdanje: Hrvatska Biskupska Konferencija, 1994, br. 816.; usp. II. Vatikanski sabor, Lumen gentium(LG), 8; II. Vatikanski sabor, Unitatis redintegratio, 3
[2] Usp. LG, 18
[3] Usp. Congregation for the Doctrine of the Faith, Considerations on The Primacy of the Successor of Peter in the mystery of the Church, October 31, 1998, dostupno na: http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_19981031_primato-successore-pietro_en.html; slično: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=5240
[4] Benigar A., Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, II izdanje, Zagreb 1993, str. 439 (propovijed na blagdan sv. Petra i Pavla u katedrali 1942.g.)
[5] Stepinac Alojzije, Pisma iz sužanjstva(1951.-1960.), priredio Juraj Batelja, Postulatura Sluge Božjeg Alojzija Stepinca, 1998., str. 87.
[6] Usp. Congregation for the Doctrine of the Faith, Considerations on The Primacy of the Successor of Peter in the mystery of the Church, October 31, 1998, dostupno na: http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_19981031_primato-successore-pietro_en.html
[7] II. Vatikanski sabor, Unitatis redintegratio, 3, prenešeno iu KKC, br.816.