Kada se za nešto do čega nam je istinski stalo želimo pobrinuti najbolje što možemo, uvijek ćemo uzeti u obzir cjelinu stvari. Nećemo samo djelomično zahvatiti problematiku već ćemo joj se ozbiljno posvetiti. Pokušat ćemo riješiti stvar vodeći se mišlju: “ništa me ne smije iznenaditi”. Razmišljajući o životu nameće se razborit i smislen zaključak da pobrinuti se istinski za svoj život znači sagledati ga u cjelini. A tko se to od nas ne bi htio pobrinuti za svoj život? No što to znači “sagledati ga u cjelini”? Istinska briga za život ne uključuje samo istinsku brigu za danas, već, ako mi je stvarno stalo do života, promišljat ću i o svojem početku (prošlosti) i kraju (budućnosti). Kada uzmem ovu širu sliku u obzir, moći ću valjanije postaviti kvalitetu sadašnjeg života.
Početak se već dogodio, tu ništa bitno ne mogu mijenjati, međutim kada je u pitanju kraj, susrećem se s nečim od čega nikada nijedan čovjek nije bio pošteđen – susrećem se s pitanjem smrti. “Brinuti se za ljudski život samo po sebi također znači stupiti u razračun sa stvarnošću smrti” (Ratzinger). Svaki ljudski život na ovoj zemlji završava smrću. Budući da je to nešto što me čeka, stvarnost je to vrijedna obraćanja pozornosti na nju. Koliko god obrazovan ili neobrazovan bio, svaki čovjek je znao taj podatak – da će umrijeti. Uz ovaj usko je povezan još jedan: da smo prolazni (privremeni), da na neki način tjelesno “propadamo”, trošimo se.
Nitko na ovoj zemlji neće zauvijek ostati i živjeti. Svjestan ovoga, više mi se ovaj život ne čini toliko kao “život” gdje dišem punim plućima, kao neki život iz snova pun ljepota. Svjestan da idem prema starosti, smrtnosti, propadljivosti, život se prije čini kao polagano umiranje. Početak života zapravo je početak procesa umiranja. U ovom se kontekstu potpunije mogu razumjeti riječi svetog Grgura Velikog: “Vremeniti bi se život, u usporedbi s vječnim, prije moralo nazvati smrću nego životom. Jer što je svakodnevno trošenje i propadanje drugo nego lagano, postupno umiranje?”.
Smrt nije samo nešto što nas čeka na kraju života i to je to. Smrt se događa svakog dana našega života; svaki dan polagano “umiremo”, starimo, trošimo se. Sada tako blizu jedan kraj drugoga leže dva pitanja – pitanja života i smrti. Čini se da su uže povezana nego što bi se na prvu pomislilo i nema ga tko se jednim nije ozbiljnije pozabavio, a da nije i drugim. Jedno bez drugoga ne ide. “Stoga shvatiti ljudski život znači shvatiti smrt. Pitanje o smrti snažno zahtijeva sâm život. Ono se neizbježno postavlja onomu kojemu je život stvarna briga”(Ratzinger). Ako želimo dati smisao životu, moramo dati smisao i smrti. Ako život nema smisla, nema ni smrt. Obrnuto: ako u smrti ne nađemo smisla, nećemo ni u životu.
Kako netko tko ne vjeruje u duhovnu stvarnost čovjeka rješava problem smrti? Primjerice, kako današnji ateisti rješavaju problem smrti? Onako kako su ga rješavali i u ostalim vremenima. Ako je smrt samo tjelesno umiranje čovjeka, puki prestanak rada srca, ako potpuno isključivo duhovnu stranu, tada se smisao ovome životu može dati na dva načina. Prvi je taj da ovaj život proglasimo besmislenim jer ćemo ionako na kraju umrijeti i s time je sve gotovo, stoga si kao izlaz iz ove bezizlazne situacije moram za života, svojim vlastitim snagama, ispuniti život i dati mu neki svoj smisao kako meni najbolje odgovora.
Drugi je taj da kad ću već na kraju ionako umrijeti i s time je sve gotovo, jedimo onda i pijmo, uživajmo, proveselimo se do maksimuma. Prvi širom otvara vrata relativizmu, drugi hedonizmu. Zanimljivo, ne primjećujemo li ova dva stava kako se na praktičnoj razini ostvaruju danas u svijetu oko nas? Čini se da se moje poimanje smrti odražava na moj način življenja.
Rezultat relativizma jest društvo u kojemu svatko sebi stvara i daje smisao života kako mu najbolje odgovara, “poštujući” pritom makar i sasvim suprotni smisao koji drugi daje svojem životu po principu: “ne diraj me, ne diram te”. Drugačije rečeno: “Ti možeš vjerovati što hoćeš, ja mogu što hoću, treći može nešto treće, nećemo se jedan drugome miješati u te stvari, samo da smo mi sretni”. Zanimljivo, kako to da onda u jednom takvom društvu pronalazimo najmanje onih sretnih? Problematika i nelogičnost ovakve postavke je što se čovjekovo “ja” izdiže kao temelj života. No kako ja, koji sâm sebe nisam ni doveo u postojanje i koji ne mogu birati kada ću umrijeti, mogu biti sebi temelj? Ne bi li temelj trebao biti netko iznad tko me stvorio i tko zna kada ću umrijeti? Ako je tako, onda imamo objektivnu istinu. Ako nema onoga Drugoga, nema ni objektivne istine.
Ovo dosad su čisto ljudski pokušaji da se riješi problem smrti. I vidimo da su nedostatni. Na sreću, Bog se objavio, Bog je zahvatio u ovozemaljski život preko svojega Sina Isusa Krista. On, kao jedina i potpuna istina, također nam ima što reći o smrti. On nam zapravo daje odgovor na pitanje smrti. Sveti Pavao je to, nadahnut Duhom Božjim, lijepo sažeo:
“Što onda čine oni koji se krste za mrtve? Ako mrtvi uopće ne uskršavaju, što se krste za njih? Što se onda i mi svaki čas izlažemo pogiblima? Dan za danom umirem, tako mi slave vaše, braćo, koju imam u Kristu Isusu, Gospodinu našem! Ako sam se po ljudsku borio sa zvijerima u Efezu, kakva mi korist? Ako mrtvi ne uskršavaju, jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti. Ne varajte se: Zli razgovori kvare dobre običaje. Otrijeznite se kako valja i ne griješite jer neki, na sramotu vam kažem, ne znaju za Boga” (1 Kor 15,29-34).
“A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu! Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.” (1 Kor 15, 54-58)
Božja Riječ daje nam sigurnost da je smrt u vlasti Boga. Iako nije isprva planirana kao sastavni dio čovjekova života, sada kada je tu, Bog je ima moć preobraziti jer je alfa i omega, početak i svršetak, onaj koji dovodi u postojanje i odlučuje kada će pozvati k sebi. Jedino Bog ima vlast nad životom čovjeka. “Novi zavjet time ne niječe da je smrt po sebi moguće najprije poimati kao zakazanje tijela. No on dodaje da egzistencija ovoga tjelesnog zakazanja počiva na Božjoj sudačkoj odluci. To se ne može bez daljnjega vidjeti na samomu procesu, nego je to shvaćanje procesa koji nam otvara vjera” (Ratzinger).
Tvrdnja s početka da je naš život proces umiranja, starenja i propadanja biva sada zaodjenuta jednim sasvim drugačijim smislom. Sve ovo tzv. “starenje, propadanje, umiranje” može biti milosno i spasonosno, može biti sredstvo našeg posvećenja. Stoga je ovaj život itekako dragocjen, itekako ima smisla ljubiti, činiti dobro, nasljedovati Krista. Jer smo sada svjesni da u našem “starenju” nismo sami, nego nas Gospodin prati svojom milošću kad god Mu se otvorimo. Bog skupa s nama želi proživjeti život, pratiti nas i pripremati za konačni susret licem u lice u Nebu. Kako sada ovaj život dobiva na smislu i ljepoti! Tek davši smrti onaj smisao koji joj Bog daje, dolazimo do plodnosti, ljepote i svrhe života.
Svaki dan jest umiranje, no to može biti umiranje sebi kako bi se Bog još više nastanio: “Uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Tako smrt djeluje u nama, život u vama. A budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti” (2 Kor 4,10-14).
Ovakvo poimanje smrti može biti proces smrti staroga čovjeka i oblačenja novoga koji je Kristom zaodjeven. To je krštenje. Krštenje je smrt za staroga čovjeka i trajan proces usmrćivanja posljedica Istočnoga grijeha kako bi što više zablistao i zasjao novi. Krštenjem naša smrt ne dobiva više vrijednost pukog umiranja, nego novog rođenja. Smrt je zapravo novo rođenje krštenjem ovdje na zemlji. Uočavamo blisku povezanost ne samo života i smrti, već i krštenja sa smrti i životom. “Stoga naša konačna tjelesna smrt u biti nije ništa drugo do dovršenje našega krštenja. Teologija smrti teologija je krštenja, a teologija krštenja teologija je smrti. Upravo je čitav proces umiranja, ako ga prihvatimo u vjeri, naše realno biti-kršten, koje se dovršava tek na samrtnoj postelji: biti osjenjen Kristovim križem, a time i Kristovim životom” (Ratzinger).
Iz ovoga svega proizlazi da ono što činimo u ovome životu ima posljedice za vječnost. Tomu nas uči i upozorava Isus. Samo ono što učinimo iz ljubavi ostaje i vrijedi za vječnost. Razumljivo jer samo ljubav može dati i održati na životu i ovaj život. Jer smo od Boga stvoreni, za ljubav smo stvoreni; ako ljubavi nema, bit će suho, bezizlazno, puno zapetljanih čvorova i nemogućih situacija: “Ono jedino vječno jest ljubav; kao ljubav Bog je vječnost. A njegova je ljubav pak čovjekova vječnost, on je neprolazno zaštićen i sačuvan u tomu da ga ljubi vječna ljubav. To je zbog toga što on sam može ljubiti. I njemu samo ljubav daje vječnost; o mjeri i načinu njegove ljubavi ovisi mjera i način njegove vječnosti” (Ratzinger).
*svi citati Josepha Ratzingera preuzeti su iz knjige Dogma i navještaj