Danas ćemo govoriti o ladicama. Što su ladice? Mjesta gdje odlažemo i svrstavamo stvari kako bi nam kasnije bilo jednostavnije pronaći ih i baratati njima. Postoji još jedna vrsta ladica, a to su one u našim glavama ili srcima, komu je kako draže, u koje imamo potrebu stavljati i razvrstavati stvari na koje nailazimo tijekom života – ovo je dobro, ide u ovu ladicu; ono nije, ide u onu; ovo je svjetovno te ide u ovu; ovo je pak ondje duhovno te ide u onu… I tako razvrstavamo. Poput stakla od plastike i aluminija pred kontejnerom.
Ipak, u ovom svijetu, osim što se susrećemo s neživim stvarima, susrećemo se i sa živim bićima, ljudima, osobama koje je stvorio isti Bog koji je i mene načinio. Ni te osobe nisu pošteđene stavljanja u ladice. Čini se kako društvo ima potrebu mene-tebe staviti u određene ladice. Onoga trenutka kada to počinjem uočavati, kao da me to paralizira – odjednom strogo pazim na svaku izgovorenu riječ da me drugi ne stavi u ladicu u koju ne bih želio da me stavi. Pazim na ponašanje, oblačenje, slobodne aktivnosti, na sve živo samo kako kod drugoga ne bih završio u ladici u kojoj mislim da me stavlja. Nakon silne muke i napora shvatim da me drugi, unatoč svom tom trudu, i dalje stavlja, prema mojim procjenama, u krive ladice. Što učiniti? Izvjesno je da ovakav način života stvara preveliku napetost i ograničenje slobode te je daleko od one da živimo u slobodi djece Božje (usp. Rim 8,21). Želi li baš Bog da u takvome grču proživim ovaj jedan jedini, neponovljivo originalni život?
Ne možemo drugomu spriječiti niti mu zabraniti da nas stavlja u svoje ladice, no ja mogu prestati druge stavljati u svoje ladice. Često imamo potrebu sortirati ljude kao ambalaže – ovaj je vjernik, onaj nevjernik; ovaj ima konzervativne stavove, onaj liberalne; ovaj ti je ovakav, onaj onakav, itd. Time ograničavamo drugoga ne dozvoljavajući mu da iskače iz svojih, odnosno, naših okvira koje smo mu pogrešno i nepravedno postavili. Bog dopušta da izađemo iz svojih okvira. Duh Sveti uvijek je nešto novo, puše gdje i kada hoće (usp. Iv 3,8), donosi uvijek iznova novu razinu ljubavi i vjere. Svojim novim poticajima iskače od svega prethodnog, a opet znamo da je to onaj isti Duh.
Zašto ne svrstavati drugoga u ladice? Život i odnos s drugima tako će biti lišen mnoštva prljavštine predrasuda koje su poput ljuske na našim očima te nam priječe da potpunije i ispravnije gledamo drugoga. Dajmo drugome slobodu. Krist mu daje. Dopustimo mu neka iskače iz naših okvira. Dopustimo mu da skine s čela etiketu koju smo mu nalijepili. Dopustimo mu neka nas iznenadi. Zašto? Tako ćemo zapravo dopustiti Bogu da nas iznenadi preko svojih ljubljenih bića jer je svaka osoba hram u kojem može prebivati Duh Sveti koji nam preko te osobe može nešto poručiti: “Onima koji nemaju Duha Svetoga obećao je da ga mogu imati, onima koji imaju Duha Svetoga obećao je da ga mogu imati u izobilju” (sveti Augustin).
Nameće se zaključak: da bismo drugoga pustili da nas iznenadi, moramo najprije dopustiti Gospodinu da nas iznenadi. Da bismo prestali druge svrstavati u ladice, moramo najprije Gospodina izvući iz ormara, one velike ladice. Zašto Gospodin ne bi bio prisutan u svakom trenutku mojega života? Zašto ne bi prožimao svaki moj čas postojanja, bilo da gulim krumpir, perem auto, čistim sobu ili čitam knjigu? Zašto Gospodin mora biti u ladicama kapelice, crkve i molitve? Ne djeluje li Duh Sveti uvijek, čak možda najviše kad se najmanje nadamo? Nije li život kratak, stoga svaka minuta bitna i poželjna da u njoj bude prisutan Bog jer ovdje grabimo za vječnost, ovdje posežemo za dubinama ljubavi, ovdje imamo priliku produbiti odnos s Isusom?
Super tekst! Padaju mi na pamet ove riječi iz Svetog Pisma: “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti,” riječ je Jahvina. “Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli. (Izaija 55,8 – 9)