3. Prigovori Descartesu
Anne Conway je vrlo originalna u shvaćanju odnosa duha i tijela. Ovakvo njezino novo shvaćanje za neke autore predstavlja ozbiljan izazov pred kojim Descartes mora braniti svoju tezu dualizma (Grey, 2017, str. 2). Za početak postavimo Descartesove dualističke teze koje Conway želi opovrgnuti. Kada govorimo o supstancijalnom dualizmu onda govorimo kako je misleća stvar (res cogitans) po naravi drugačija (različita) od naravi protežne stvari (res extensa). Jedan autor dobro primjećuje da se ovaj argument o naravi između misleće i protežne stvari zapravo odnosi na tezu koja zastupa odnos um-tijelo (Grey, 2017, str. 3). Problematika odvajanja supstancija kao po naravi različitih onemogućuje konvertibilnost duha u materiju i vice versa jer omogućuje međusobno isključivanje bez potencijala za bilo kakvo povezivanje (Derksen, 1998, str. 31-32).
Ono što je Descartes oduzeo tijelu, Conway vraća, a to su život i percepcija koji zapravo negiraju atribut “mrtvo tijelo”. Dualizam nastoji preskočiti upućivanje na jedinstvo svih stvorenja. Descartes je gledao u dualizmu na dva elementa kao na dvije različite kako kvalitativno tako i kvantitativno, dvije odijeljene supstance i na numerički način. To je dok govorimo o stvarima koja su stvorena. Jedan protuargument koji zadaje Conway jest upravo da je koncepcija dualizma duh-tijelo nevažeća jer postoje samo tri vrste supstanci koje su po naravi različite, a to su: Bog, Krist i Stvorenje. Duh i tijelo spadaju u kategoriju stvorenja. Anne unosi ponovnu vrst potpore, a to je s tzv. tezom o zavisnosti. Formulirat ćemo to ovako: 1) Dvije supstance imaju različitu narav jedino ako naposljetku svaka za svoje postojanje ovisi o drugoj stvari; 2) Sve stvorene supstance naposljetku ovise u svom postojanju o istoj stvari/stvarima; 3) Dakle, ne postoje dvije stvorene supstance s različitom naravi. Ovaj odnos se promatra u relaciji supstance prema Bogu i Kristu (Grey, 2017, str. 13). Descartes je stvorio u svojim promišljanjima uvjete za prihvaćanje ove teze tvrdeći da sve supstance koje su stvorene ovise o nečem drugom, a to nešto drugo je Bog. Jedina supstanca koja ne ovisi ni o čemu drugom jest sam Bog. A da bi ove supstance bile potpuno različite morale bi kao takve imati različite vrste neovisnosti dok se ovdje čini da imaju isti izvor o kojem ovise, tj. ovise o Bogu.
Conway smatra da dualistični govor kao takav je inkonzistentan jer ako se tijelo smatra kao protežno, pokretno i figurabilno, kako se onda dualistični govor može izjašnjavati o duhu koji se može locirati negdje, kao npr. mjesto gdje bi duh obitavao da primi u sebe iskustva iz tijela i oko tijela. Dakle, on je pokretan i nalazi se u prostoru kao i tijelo (Derksen, 1998, str. 32). Također, tijelo je viđeno kao takvo i da ima figurabilnost. Sve ove stvari upućuju na probojnost koje je ključna osobina tijela, tj. materije. Može li se onda govoriti o potpunoj razlici između duha i tijela? Zaustavit ćemo se na ovim prigovorima Anne Conway dualizmu.
4. Dualizmi u njezinom sustavu
Ističemo neka pitanja:
1) Pitanje Adam Kadmona (tj. Mesije ili Krista):
»…kako je narav i esencijalni atribut Boga da bude nepromjenjiv i vječan, tako je narav njegovih stvorenja promjenjiva i vremenita… onda se isto može reći da su sva stvorenja stvorena u isto vrijeme, posebno ako jedan uzima u obzir Mesiju ili Krista, koji je prvorođenac od svih stvorova… Štoviše, Isus Krist označava cijeloga Krista, koji je Bog i Čovjek.«[1] (Conway, 1996, str. 21)
Ovdje se susrećemo s velikom poteškoćom, ako je Krist prvorođenac od stvorenja, tj. prvi od stvorenja, kako onda može nositi naslov Bog? Kao stvorenje on je promjenjiv i vremenit, tj. totalno suprotan onome što Bog u sebi jest. Ovdje vidimo jednu vrstu dualističke razlike prema kojoj su radikalno odijeljeni Krist i Bog. Jer kategorije stvorenja i Boga se razlikuju radikalno. Anne Conway ga nikada nije stavila u potpuno u “vrstu” Boga. Time nastaje poteškoća i razdor.
2) Pitanje moralnog kretanja (biti dobar → biti loš, biti loš → biti dobar):
»Štoviše, postoje dvije vrste promjene. Jedna ima unutrašnju moć mijenjanja sebe ili na dobro ili na zlo i ovo je zajedničko svim stvorenjima, ali ne i prvorođenom od svih stvorenja.«[2] (Conway, 1996, str. 24)
Ako je to pripojeno stvorenjima, onda to vrijedi za svako stvorenje, za svako ono biće koje nosi naziv stvorenje. Iako je to prvorođeno stvorenje, i dalje samim time što je nazvano stvorenje u sebi treba nositi sva obilježja koja dolaze za stvorenja. Ovako se stvara razlika između stvorenja i između prvorođenog stvora, ta razlika pogoduje da se stvori dualističko, tj. oprečno shvaćanje Krista i stvorenja.
3) Pitanje opisa tijela:
»…i ono se razlikuje od duha samo ukoliko je mračnije. Dakle, što je grublje, to je više udaljen od stanja duha.«[3] (Conway, 1996, str. 40)
»…tijelo je uzrok ovog sjedinjenja i da ovo vitalno srodstvo prestaje s kvarenjem tijela… Jer tijelo je uvijek mrtva materija kojoj nedostaju život i percepcija… Ali ako neka sklonost postoji, ona bi jasno ostala ista bilo da je tijelo cijelo ili pokvareno.«[4] (Conway, 1996, str. 57)
»…iako oni ne mogu zajedno i jednom pasti u općenitu gruboću, kao što čitavo tijelo palog duha može biti jednako grubo u svim svojim dijelovima. Ali neki dijelovi postaju grublji i grublji i ostali dijelovi ovog tjelesnog duha (ovo su sredstva po kojima je duh intimno sjedinjen s tijelom) zadržavaju određenu žilavost, bez koje duh ne bi mogao biti tako aktivan ili pokretan kao i inače.«[5] (Conway, 1996, str. 43)
Zašto se postavljaju ovakvi opisi tijela? Vrlo je slično postavljeno kao odnos prema tijelu/materiji i u Descartesovom sustavu. Zar nije upravo isticanje pokvarljivosti tijela naspram duha put kojim se stvara dualističko, čak i neprijateljsko ponašanje prema pojmu tijela i materije? Ima li prema ovakvim opisima duh veću vrijednost nego li samo tijelo? Jer duh se prezentira kao lagan, prozračan, gladak, mekan (ako pokušamo duh kao takav približiti govoru).
Potencijalna rješenja za izbjegavanje dualizma
Pitanje Adama Kadmona se možda može riješiti ako stvorenje izjednačimo s Bogom, ali ne na način poistovjećivanja već na način mogućnosti potencijala za udioništvo u božanskoj naravi u kojem Bog stvorenje uvodi u sebe jer je stvorenje sposobno biti unutra (tj. ima dovoljno kapaciteta) i tako više nisu na različitoj nego na istoj razini.
Pitanje moralnog kretanja se možda rješava tako da se i Kristu dadne puna težina stvorenja u smislu da je i on sam u mogućnosti krenuti krivim putem kao i sva ostala stvorenja.
Pitanje opisa tijela je možda moguće riješiti boljom upotrebom riječi, ali i također promjenom opisa odnosa i djelovanja između duha i tijela. Za bolju upotrebu riječi predlažemo: umjesto pokvarljivo – ispražnjeno (isto vrijedi i za duh), umjesto grub – čvrst (isto vrijedi i za duh). Ovim riječima želimo zapravo istaknuti vrijednost tijela kao takvog te potencijala koje u sebi nosi.
Zaključak
Anne Conway je doista jedna velika žena, kako u filozofiji tako i u hrabrosti. To vidimo iz primjera njezinog sustava u kojem se hrabro obračunavala s velikim misliocima svoga vremena (More, Descartes, Hobbes, Spinoza). O njezinoj veličini nam svjedoči i njezin utjecaj na Leibniza. Sve ovo pridonosi veličini izvanredne filozofkinje Anne Conway. Nadamo se da će se u budućnosti posvetiti više pažnje u proučavanju kako bi se široj filozofskoj, ali i intelektualnoj pozornici moglo ponuditi jedno zanimljivo razmišljanje hrabre žene. Ovo je doista veliki pokazatelj snage ženske misli kako u novovjekoj filozofiji i ta snaga (ne samo Anne Conway) traje sve do danas.
fra Ivan Rozić
Reference
Conway, Anne (1996). The Principles of the Most Ancient and Modern Philosophy. Preveli Allison P. Coudert, Taylor Corse. Cambridge: Cambridge University Press.
Derksen, Louise D. (1998). ‘Anne Conway’s Critique of Cartesian Dualism’, The Paidea Archive 13, str. 29-34. doi: https://doi.org/10.5840/wcp20-paideia199813274 .
Grey, John (2017). ‘Conway’s Ontological Objection to Cartesian Dualism’, Philosophers’ Imprint 17(13), str. 1-19. URL: https://philpapers.org/rec/GRECOO-4 (Pristupljeno: 27. 05. 2021.).
[1] Citat: »…as it is the nature and essential attribute of God to be immutable and eternal, so it is the nature of his creatures to be mutable and temporal… then it can also be said that all creatures were created at the same time, especially if one considers the Messiah or Christ, who is the first born of all creatures… Moreover, Jesus Christ signifies the whole Christ, who is God and Man.« (Conway, 1996, str. 21)
[2] Citat: »Moreover, there are two kinds of change. One has intrinsic power of changing itself either for good or bad and this is common to all creatures, but not to the first born of all creatures.« (Conway, 1996, str. 24)
[3] Citat: »…and it differs from a spirit only insofar as it is darker. Therefore the crasser it becomes, the more it is removed from the condition of spirit.« (Conway, 1996, str. 40)
[4] Citat: »…body is the cause of this union and that this vital affinity ceases with the corruption of the body… For body is always dead matter lacking life and perception… But if some affinity does exist, it would clearly remain the same whether the body is whole or corrupt.« (Conway, 1996, str. 57)
[5] Citat: »…although they cannot together and at one time fall into a general grossness, such that the entire body of a fallen spirit can be equally crass in all its parts. But some parts become grosser and grosser, and the remaining parts of this corporeal spirit (these are the means by which spirit is intimately united to body) retain a certain tenuousness, without which spirit cannot be so active or mobile as otherwise.« (Conway, 1996, str. 43)