U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«
Lk 10, 38-42
Današnje evanđelje govori nam o dvije žene koje su u potpunosti različite, ali su i dalje neraskidivo povezane jer su sestre. Ako samo uzmemo Bibliju u ruke i otvorimo Lukino evanđelje vidjet ćemo da se ovaj susret događa u Betaniji i to točno nakon Isusove prispodobe o milosrdnom Samarijancu (Lk 10, 29-37), a iza ovog susreta slijedi pouka o molitvi (Lk 11, 1-13). Ako uzmemo samo vizualni pregled ova tri odlomka vidjet ćemo da je današnje evanđelje samo sažetak druga dva odlomka. Jer ako ćemo uzeti da je lik Marte povezan sa prispodobom o milosrdnom Samarijancu, a lik Marije sa poukom o molitvi vidimo da današnji odlomak savršeno sintetizira ova dva te se ciljano nalazi između dva navedena odlomka.
Marta – lik žene koji predstavlja neku akciju, neko djelovanje; zaslužila je prijekor od Isusa, ali ne prijekor kao farizeji nego prijekor jer je željela pokazati kako je ona super dok Marija baš i nije. Nije Marta učinila nešto loše, ali je „izgorila“ od želje kako bi Isusu ugodila. Od silne želje zaboravila je Isusa, a onda je u to htjela „uvući“ i Mariju. Normalno je željeti počastiti naše goste, ali kad u toj silnoj želji iskazivanja zaboravimo na njih onda smo promašili bit gostoprimstva.
Marija – žena koja je odabrala bolji dio, ona koja je smirena i sluša Božju riječ. Ona je ugostila Isusa, ali nije zaboravila na njega nego je željela dobiti što više iz toga susreta, željela je čuti njegovu riječ. Možda na prvu se i čini da nije u redu da ona sijedi dok Marta poslužuje (pogotovo jer to nije dio kulture semitskih naroda), ali Krist pokazuje da je uistinu izabrala bolji dio. Ne kaže kako Martin dio ne vrijedi, ali ovo je bolje i poželjnije u takvim trenucima.
Marta i Marija – dvije sestre pod istim krovom, jedna je rastrčana i poslužuje dok je druga smirena i sluša. Možemo slobodno reći kako ova slika o dvije sestre tako raspoređene u kući omogućava kućanstvu preživljavanje. Zamislite samo dvije žene istog karaktera kako brinu o istoj kući. Dvije Marte bi se svađale svaki dan oko toga što je dobro i kako kuća treba izgledati, dok kod dvije Marije, kuća bi bila zapuštena jer bi čitav dan sjedile i slušale. Zato ovo kućanstvo funkcionira besprijekorno.
Kuća u Betaniji – sam naziv Betanija znači „kuća siromašnih“. U tome mjestu se Isus zadržava i nailazi više puta te čak uskrisuje Lazara jednom prilikom (Iv 11, 1-49). Isus tu susreće obitelj u kojoj se ne spominju roditelji nego samo brat i dvije sestre, nemamo nekih pojedinosti o njima, ali više puta su spomenuti u evanđeljima. Kuća siromašnih postaje bogata Isusovim dolaskom, njegovim navještajem postaju bogataši, siromasi zadobivaju Kraljevstvo (usp. Mt 5,3). Kuća siromašnih kao slika Crkve, utočišta siromašnih, onih koji traže Boga. Za tu kuću se brinu Marta i Marija kako bi kuća besprijekorno funkcionirala.
Današnjica – kada bi uzeli ovaj susret Isusa sa Martom i Marijom te ga prenijeli na sliku Crkve vidjeli bi kako ima puno sličnosti. Prvenstveno Crkva je živa, pokretna, putujuća, uvijek u nekoj akciji i djelovanju – to je Marta. S druge strane u Crkvi postoje kontemplativni redovi koji nemaju puno dodirnih točaka sa vanjskim svijetom nego su okrenuti odnosu s Bogom prvenstveno kroz molitvu te rad. Netko je jednom prilikom rekao da su kontemplativni redovi pluća Crkve.
Još je sv. Benedikt sažeo svoje pravilo (ili netko nakon njega) u geslo Ora et labora (moli i radi) te takvo pravilo prati i kontemplativne redove, ali može se primijeniti na svakoga. Većina dana u kontemplativnim redovima posvećena je izgrađivanju odnosa s Bogom dok je određeno vrijeme posvećeno konkretnom fizičkom radu. To je slika Marije.
Kao što su kontemplativni redovi pluća Crkve tako i drugi redovi, družbe i ostali služe kako bi se ostatak Tijela moglo kretati. Crkvi su potrebni i jedni i drugi kako bi mogla ispunjavati svoju misiju navještaja Evanđelja.
Problematika – problem je kada netko od ovih redova izgubi iz vida svoje poslanje iliti svoju karizmu. Događa se često da ljudi na terenu zaborave odnos s Kristom jer „izgore“ od pastorala jednako kao i Marta. Nije loše kada oni rade, ali ako zaborave slušati Kristovu riječ i njome se hraniti izgubit će svoje poslanje te će jednako kao i Marta postati tražeći da svi budu kao oni. Jednako tako postoje i oni koji smatraju da su kontemplativni redovi besposličari i kako ne doprinose ničemu; takvi su nažalost najviše u krivu, a to je ovaj zadnji stadij „izgaranja“. Primjer: kada bi franjevci “napustili svijet” i povukli se samo u kontemplaciju izgubili bi svoju karizmu. To bi nužno dovelo do toga da smo promašili sa svojim poslanjem (a nije da se takve stvari nisu već događale kroz povijest ili se pokušavaju dogoditi i danas) te bi to značilo da franjevački red prestaje na neki način sa svojim postojanjem. On se može tako zvati, ali to nije više to.
Također postoji i problem kod pojedinih ljudi koji odlaze u kontemplativne redove tražeći bijeg od svijeta, tražeći utočište od svojih problema. Stoga i nije za svakoga kontemplativni način života jer iziskuje golemi napor u odricanju samoga sebe kako bi uistinu čitav život na poseban način posvetio Bogu. Drugi problem je kada pojedini članovi kontemplativnih redova počinju živjeti kao ostali redovnici ne poštujući svoju „zatvorenost“ kao bitan dio karizme koja obilježava njihovo poslanje. Ukoliko se to dogodi zaista zanemaruju poziv na koji su pozvani, a onda tu ne može biti ni konkretnih plodova. Primjer: kada bi sestre klarise napustile svoje samostane te postale sestre koje će biti jednake ostalim sestrama, čija karizma nije čisto kontemplativna, izgubile bi svoju karizmu što bi za posljedicu imalo prestanak postojanja njihova reda.
Konačnica – kuća u Betaniji jest Crkva; Marta i Marija jesu dva krila Crkve; akcija i kontemplacija. Oba su potrebna kako bi Crkva letjela i donosila evanđelje svim stvorenjima (usp. Mk 16,15). Ne možemo reći da je jedan bolji, a drugi lošiji način, jer Bog svakoga poziva po njegovim mogućnostima jednako kao što je došao u njihovu kuću tako prebiva i u Crkvi kao Glava cijelome Tijelu. Onoga trena kada bi odbacili jedne ili druge (a bilo je takvih pokušaja kroz povijest Crkve sve do danas), to bi označilo kraj Crkve, barem na ovaj način na koji je do sada postojala. No još gore to bi značilo da nemamo povjerenja u vodstvo Duha Svetoga, onoga koji poziva određene ljude u određene službe u Crkvi.
Zaključak – potrebni smo svetih ljudi u oba krila Crkve, u akciji i u kontemplaciji. Jedni i drugi moraju naučiti kako je istinski važno naučiti zajedno letjeti kako bi Crkva nastavila ići ravno. Jer ukoliko jedno krilo zakaže niti drugo neće moći samo. Iz osobnog iskustva znam koliko je važno da netko u prisutnosti Presvetog moli za tebe dok si na „terenu“. Ti ljudi vode uistinu golemu bitku za cijelu Crkvu, oni guraju taj vagon akcije kako bi on zadobio novi zalet kada se umori. Stoga i mi danas molimo za sve redovnike i redovnice u kontemplativnom životu kako bi bili istinski svjedoci slušanja Riječi. Jednako molimo i za sve Marte koje na terenu izgaraju za Krista kako ne bi pregorili. Molimo da uvijek znaju naći vremena kako bi zastali te poslušali Riječ koja će im dati snage za dalje. Jer jedino iz istinskog odnosa s Bogom može izaći i osoba spremna za akciju, osoba koja će biti spremna izgoriti do kraja za ljude kako bi ih privela Kristu. Bez istinske kontemplacije neće biti niti prave akcije. Da se vratim k ona dva primjera; franjevci moraju uvijek znati kombinirati akciju i kontemplaciju jer iz našeg odnosa s Bogom će proizaći i naš rad, dok sestre klarise moraju uvijek znati naći savršen omjer molitve i rada. Ako ne vjerujete meni pročitajte ponovno evanđelje dana, a ako i to nije dosta pođite do životopisa svetaca pa se uvjerite. Ako i nakon toga niste uvjereni kako bez kontemplacije nema akcije već ste „izgorili“; zastanite, odmorite te ponovno pronađite Krista, skupite hrabrosti sjesti i slušati što Vam ima za reći.
