Mesija dolazi od hebrejske riječi Mašiah ili aramejske Mešiho što znači pomazanik. U Starome zavjetu pomazanicima (mesijama) su se nazivali najprije kraljevi jer ih je Bog izabrao da u njegovo ime vode i štite njegov izabrani narod. David se na mnogo mjesta naziva Pomazanikom Gospodnjim jer je bio obredno pomazan svetim uljem, znakom Duha Božjega.[1] Bio je Bogu posvećena osoba, stoga je svaki vjernik bio dužan iskazivati religiozno poštovanje. Od časa kad je Natanovo proročanstvo vezalo nadanje Izraela uz vladarsku kuću Davida svaki kralj iz njegova roda postaje mesija pomoću kojeg želi Bog ispuniti svoje naume u pogledu svoga naroda. To se proroštvo može uzeti kao začetak i temelj mesijanskih očekivanja i tumačenja mesijanizma u Izraelu.[2]
Kad u VI. stoljeću prije Krista kraljevi nestaju s pozornice židovske povijesti pomazanicima su prozvani proroci i svećenici. Oni su sada umjesto kraljeva vodili narod i upravljali njegovom sudbinom. I oni su bili pomazivani svetim uljem da se označi da pripadaju Bogu, da su obučeni u Silu Duha Božjega i da imaju obavljati svetu službu.[3]
U kasnom židovstvu proroci, smatrajući vladajuće pomazanike nevjernima, usmjeruju nadu Izraela u očekivanje budućeg Kralja te se iz njihovih obećanja razvio kraljevski mesijanizam. Kraljevanje tog mesijanskog Kralja uklapa se u okvir teokratskih ustanova, ali se shvaća vrlo realistički s naglaskom na političku stranu njegove uloge.[4] Mesijansko iščekivanje povezano je sa širim eshatološkim značenjem. Često se Mesiju očekuje kao političkog vladara, no on u sebi pomiruje narodne, političke i religiozne zahtjeve.
Kriza kraljevskoga mesijanizma dovodi mesijansku nadu u drugom smjeru, u smjeru teokratskih ideja i nastojanja. Javila se nada da će Bog ostvariti svoje konačno kraljevanje posredstvom posebnoga lika kojega prorok Izaija naziva Sluga Jahvin, poznat i kao Sluga patnik. Lik Sluge patnika otvara prostor za novo poimanje mesijanskoga lika. Premda je po svojoj patnji lik Sluge više prorok, on je i kraljevski, dakle, mesijanski lik. Mesijanska ideja, dakle, postupno izlazi iz sfere mesijanske moći i ulazi u sferu proročke uloge. Proročka je uloga najviše određena solidarnošću s onima koje spašava.[5]
U Isusovo vrijeme različite vjerske i političke skupine u Izraelu imale su i različit stav prema mesijanizmu. Farizejski su iščekivali mesiju kao kralja. Saduceji, jer se oslanjaju samo na Toru, imaju malo elemenata za mesijanizam, a narodni mesijanizam smatraju opasnim. Esenski mesijanizam, premda daje prednost svećeničkom nad kraljevskim Mesijom, veliku važnost daje političkoj Mesijinoj ulozi. Zelotski mesijanizam naglašava nadu u obnovu Izraelove slave, zastupa teokraciju i zauzima se za dokidanje svih poganskih kraljevstava.[6]
„Unatoč različitim poimanjima, svi oblici mesijanizma imaju jedan zajednički nazivnik, a to je nada, tj. iščekivanje posebnoga izravnog spasiteljskog Božjeg zahvata ili zahvata preko neke pravedne, od Boga poslane osobe, posrednika čiji je jamac sam Bog.“[7]
[1] Usp. Adalbert REBIĆ, Biblijsko – teološki pabirci o Isusu Kristu, KS, ZAGREB, 2005., 50.
[2] Usp. Pierre – Emile BONARD – Pierre GRELOT, Mesija, u: Rječnik Biblijske teologije, KS, ZAGREB, 1988., 530 – 531.
[3] Usp. Adalbert Rebić, Biblijsko – teološki pabirci o Isusu Kristu, 50.
[4] Usp. Pierre – Emile BONARD – Pierre GRELOT, Mesija, u: Rječnik Biblijske teologije, 530 – 533.
[5] Usp. Marinko VIDOVIĆ, Proročki mesijanizam, u: Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 2, 507 – 508.
[6] Usp. Isto, 511.
[7] Isto, 512.