Sam Bog nas ne može osloboditi duga zahvalnosti koji nam je nametnut Njegovim blagoslovima; jer budući da je On naš nužni cilj, moramo Mu neizbježno iskazati slavu za sve blagoslove primljene iz Njegove darežljivosti. „U svemu zahvaljujte, jer to je Božja volja u Kristu Isusu.“ Sveti Augustin ovu dužnost smatra najbitnijim dijelom štovanja koje Bog očekuje od nas: „Štovanje Boga najviše se sastoji u tome da Mu duša ne bude nezahvalna.“
Misa ima dvostruku korist: 1.) rasplamsava u našim dušama plemeniti osjećaj zahvalnosti prema Bogu i 2.) omogućuje nam da dostojno ispunimo dužnosti koje nam ona nameće.
Ne možemo, prije svega, odbiti priznati nakanu Spasitelja u tome što nam je ostavio ovaj spomen na sve što je učinio za našu sreću, ovu sažetu sliku svih čudesa Njegove ljubavi, u kojoj ponovno nalazimo svako od otajstava po kojima je ostvario naše spasenje, a iznad svega – Njegovu muku i smrt, koje su za nas bile pune blagoslova, kao što su za Njega bile pune prijekora i patnje – „tam beatae passionis“ (toliko blažene muke).
Je li mogao jasnije objasniti samoga sebe nego što je učinio pri ustanovljenju Svete Žrtve? Ono što je tada rekao, želi da ponavljamo svaki dan. Kako da ne budemo dirnuti kad razmislimo o riječima koje je upotrijebio da bi nas naučio koliko želi da Ga se sjećamo i čudesa Njegove dobrote?
„Haec quotiescumque feceritis, in mei memoriam facietis.“ „Ovo činite meni na spomen; sjećajte se moje muke; ne zaboravite me.“
Otac je neizmjerno volio svoga sina, i kako bi ga spasio od smrtne kazne koju je ovaj krivac zaslužio, ponudio je samoga sebe umjesto njega, bio prihvaćen i umro za njega. No, prije nego što ga je napustio, prije nego što je iz njegovih ruku prešao u ruke krvnika, želeći mu ostaviti posljednji znak nježnosti i dati mu do znanja što od njega očekuje zauzvrat, rekao mu je jednostavno: „Sine moj, sjećaj se svoga oca; ne zaboravi njegovu ljubav ni zalog koji ti sada daje.“ Kakva snaga u tim riječima, koliko god jednostavne bile! Što one bude u srcu sina u okolnostima u kojima su izrečene?
To je samo nesavršena slika neshvatljive ljubavi Isusa Krista prema nama. Dok svakoga dana na našim oltarima obnavlja neizrecivo otajstvo svoje žrtve, On nam ponavlja ono što je rekao svojim apostolima kada se oprostio od njih uoči svoje smrti: „Ovo činite meni na spomen. Da bih vas spasio od pakla, dragovoljno sam prihvatio najstrašniju smrt, i s nestrpljenjem sam očekivao trenutak u kojem ću smjeti uroniti u ovo krštenje krvlju. Pogledajte do kakvog me je stanja dovela ljubav prema vama! Sjećajte me se. Sjećajte se smrti koju sam podnio za vas, svaki put kada prisustvujete misi ili je sami prinosite.“
Razumijte što tada gledate i što činite. Ako budete poslušni tim riječima, više neću imati što drugo tražiti od vas; jer tada ćete me voljeti i biti mi vjerni – čak spremni umrijeti za mene, ako bude potrebno.
A u kojem trenutku nam ovaj velikodušni Prijatelj upućuje ovu preporuku? U samom trenutku posvete, kada našim očima stoji najočitiji prikaz onoga što se dogodilo na Kalvariji. Kad izgovaramo posvećene riječi posebno nad kruhom, a zatim nad vinom – riječi koje ostvaruju otajstvo pretvorbe – naš jezik postaje, slikovito rečeno, mač koji žrtvuje Žrtvu. Ne vidimo li očima vjere Njegovu krv kako teče u mlazovima i Njegovu glavu kako se saginje pod smrtonosnim udarcem?
Kada u svojim rukama držimo Presvetu Hostiju, uzdignutu između Neba i Zemlje, možemo li zaboraviti Isusa Krista na križu, koji se postavlja između gnjeva svoga Oca i opačina svijeta? Pogledajmo, dakle, kako su prikladne riječi koje odmah slijede nakon dvaju uzdignuća: „Unde et memores nos servi tui.“ – „Zato se i mi, tvoje sluge, spominjemo“. Sva srca trebala bi biti prožeta tom zahvalnom uspomenom – ali, prije svega, srca svećenika, koji i u ovom slučaju, kao i u svakom drugom, imaju veći udio u nebeskim milostima. Ali i vjernici trebaju biti zahvalni; jer upravo ih ovdje Bog posebno tretira kao svoj ljubljeni narod i priprema ih za vrhovnu sreću ovim velikim sredstvom posvećenja – „Sed et plebs tua sancta.“ – „Ali i tvoj sveti puk“.
No ne samo u trenutku uzdignuća, nego tijekom cijele Mise, vjernici su potaknuti da se sjećaju Gospodnjih dobročinstava i da Mu uzvraćaju zahvalom.
„Deo gratias.“
„Gratias agimus tibi propter magnam gloriam tuam.“
„Gratias agamus Domino Deo nostro.“
„Vere dignum et justum est… nos tibi semper et ubique gratias agere…“
Zamijetite riječi „semper et ubique“- „uvijek i posvuda“ – jer ne postoji trenutak u našem životu, niti mjesto u svemiru, gdje ne primamo obilje blagoslova našeg dobrog Boga. A nije li upravo u svetištu, i u času žrtve, najprimjerenije blagoslivljati Njegovu dobrotu?
Svećenik ne prinosi žrtvu u svoje osobno ime, nego ona uzlazi s vidljivog oltara na zemlji prema nevidljivom oltaru na nebu u ime cijele Crkve. Crkva mu je povjerila tu službu – da Bogu prinese počast opće zahvalnosti.
Neka se ne boji težine svoga poslanja; neka, poput Davida, ne pita što bi mogao prinijeti Gospodinu što bi odgovaralo veličini i mnoštvu primljenih blagoslova koje predstavlja u ime cijeloga čovječanstva – „Quid retribuam Domino?“Budući da ima moć prinijeti kalež spasenja i Žrtvu s Kalvarije, u potpunosti može izvršiti ovu dužnost – makar bila beskrajna. Jedna jedina Misa dostatna je da nadmoćno uzvrati Svemogućem Bogu za sve što mu dugujemo zbog Njegove dobrote – za milosti i blagoslove koje je tako obilno izlio na presveto čovještvo Isusa Krista, na Njegovu nenadmašnu Majku, na sve anđele i svece, te na svako stvorenje, živo ili neživo.
Po Utjelovljenju, Bog nam je dao Onoga koji je jednak Bogu samome; po žrtvi koju svećenik prinosi na oltaru, u svoje ime i u ime braće, Bog od nas prima onoliko koliko je i sam dao nama.
Uzvišeniji izraz zahvalnosti Mu ne možemo ponuditi, jer ni On sam nije mogao darovati veći dar. U Isusu Kristu, dao nam je sve; u Isusu Kristu, uzvraćamo Mu sve. „Cum illo omnia nobis donavit.“ Sve milosti dolaze nam od Boga po Isusu Kristu; sve se, kaže sv. Toma, treba i vratiti Bogu po tom istom kanalu. Stoga po Isusu Kristu i po Njegovoj žrtvi trebamo sve uzvratiti svome izvoru, kako bi naš veliki Spasitelj u svemu i posvuda bio Posrednik između Boga i ljudi – kako u izljevu milosti, tako i u povratu zahvalnosti koji joj pripada.
– Chaignon, S.J. The Sacrifice of the Mass Worthily Celebrated. New York: Benziger Brothers, 1897.