Ako nas darežljivost Gospodnja obvezuje na velike dužnosti, ne smijemo zaboraviti da smo odgovorni i pred njegovom pravednošću. Možemo li na to pomisliti, a da ne zadrhtimo?
Ipak, i ovdje se možemo smiriti. U misi imamo žrtvu sposobnu umiriti gnjev Neba, koliko god veliki bili grijesi kojima smo ga zaslužili. Krv Isusa Krista prikazuje se na oltaru, kao što je prolivena na križu, „na otpuštenje grijeha“ (in remissionem peccatorum). Ta božanska krv imala je moć očistiti savjesti kad je prolivena na Kalvariji – „krv Kristova… očistit će našu savjest“ (sanguis Christi… emundabit conscientiam nostram). Nije izgubila svoju djelotvornost ni do danas; jer danas, kao i na dan svoje smrti, Isus za nas vrši službu Posrednika i sam je naše pomirenje – „on je pomirnica za naše grijehe“ (ipse est propitiatio pro peccatis nostris). Na oltaru nastavlja djelo našeg pomirenja; „kolikogod se puta slavi spomen ove žrtve, izvršava se djelo našeg otkupljenja“ (quoties huius hostiae commemoratio celebratur, opus nostrae redemptionis exercetur).
Misa, dakle, nije samo predstavljanje otajstva križa. U njoj se naše otkupljenje ne samo spominje, nego se i na nov način ostvaruje; u njoj se nastavlja služba Otkupitelja – „djelo… se izvršava“ (opus… exercetur); a to svećenik označava kad tijekom kanona kaže da vjernici zajedno s njim Bogu prinose ovu žrtvu hvale „za otkupljenje svojih duša“ (pro redemptione animarum suarum). Duše se, dakle, po Misi otkupljuju, oslobađaju iz đavolskog ropstva i od grijeha. Kako se to točno događa, objasnit ćemo kasnije. Zbog toga Tridentski sabor izriče anatemu svakome tko bi se usudio zanijekati da je žrtva mise doista pomirna: „Ako tko kaže da je žrtva mise samo žrtva hvale i zahvale, a ne i pomirna, neka bude proklet“ (Si quis dixerit missae sacrificium tantum esse laudis, et gratiarum actionis, non autem propitiatorium, anathema sit).
U krvi naše Žrtve i dalje postoji glas, vapaj za milošću, koji prodire do Božjeg srca i naginje ga na blagost prema nama, usprkos našim strašnim i brojnim prijestupima – i to s pravom. Kada je prolivena na Kalvariji rukama opakih ljudi, imala je dovoljno snage da umiri Božji gnjev i preobrazi Njegove naume osvete u odluke milosrđa i ljubavi. Hoće li imati manju snagu kad je prinose službenici Njegova vlastitog izbora, posvećeni baš za tu svrhu, obučeni u Njegov autoritet i koji žrtvuju Isusa Krista u jedinstvu s Njime samim?
U tome nalazimo i objašnjenje jednoga otajstva božanske strpljivosti koje bi na nas trebalo ostaviti dublji dojam – kada bismo ga samo pozornije razmotrili. Jesmo li se ikada zapitali kako to da bujica zloće, koja je od posljednje večere u Cenakulu potekla kroz stoljeća i u našem vremenu ne poznaje granice, još nije navela triput svetoga Boga da uništi zemlju pod udarcima svoje pravednosti? Možemo li pretpostaviti da je ljudski rod imao više i većih gadosti kada je bio potopljen vodama potopa nego što ih ima danas? Tko ne razumije da zločini novoga naroda – naroda koji je neusporedivo prosvijetljeniji i više obdaren s Neba – u sebi nose obilježje zloće i nezahvalnosti koje nije postojalo u istoj mjeri kod zločina drevnoga svijeta?
Koja je, dakle, ta skrivena sila koja zadržava Njegovu osvetničku ruku? Zašto Bog „prelazi preko grijeha ljudi radi obraćenja“? Zato što, usred zlih ljudi, On vidi svoga Sina poniženog, poništenog pred Njegovim očima, kako tako okajava naše prijestupe i moli za naše oproštenje.
Nekada je Mojsije sam uspio zaustaviti Gospodnji gnjev, a snaga njegova zagovora bila je tolika da je, moglo bi se reći, razgnjevenog Boga svela na stanje molitelja: „Pusti me, da se razbjesni gnjev moj.“ A Mojsije je bio samo jedan pravednik; i sve što je mogao ponuditi bila je njegova molitva.
Isus, na oltaru, postavlja pokajničkog Boga nasuprot uvrijeđenom Bogu; On nudi za grešnike svoje suze, svoju krv, svoju smrt. U tome se krije tajna milosrdnog strpljenja koje se još nije umorilo od naših grijeha. Isus se neprestano iznova uprisutnjuje na tisućama oltara, kako bi bio prisutan na svakom mjestu koje je izloženo božanskoj osveti. Kad je ulazio u svijet, rekao je svome Ocu: „Evo, dolazim“ – dolazim razoružati Tvoju pravdu; i sada, svakog dana, kad ponovno dolazi među krive ljude, ponavlja u tišini naših svetišta: „Evo, Oče moj, dolazim. Već sam okajao sve njihove opačine u Maslinskom vrtu, u pretoriju i na Kalvariji. Sada dolazim ponuditi još okajanja. Ti me i dalje vidiš u stanju žrtve, a ova žrtva prinosi se za grešnike. Evo ponora uvreda u koji sam se spustio, muka koje sam pretrpio, smrti koju sam podnio zbog njih. Oni su djeca moje boli; na križu sam ih rodio. Oče moj, ne gledaj njihove grijehe, ili ih gledaj u svjetlu naknade koju Ti nudim za njih na slavu Tvoju! Oni ustaju protiv Tebe; ali ja, u njihovo ime, ponizujem se, poništavam se pred Tobom. Oni odbacuju Tvoju očinsku vlast; ja, međutim, u njihovo ime, činim se poslušnim do smrti. Hoćeš li zaboraviti da, ako su oni ljudi koji Te vrijeđaju, ja, koji Te slavim, jesam Tvoj Sin i Bog kao i Ti? Hoće li glas njihovih grijeha nadjačati glas mojih zasluga?“
Evo, bez sumnje, bedema koji štiti naše gradove i pokrajine, koji je zadržao osvetnički oganj namijenjen uništenju zemlje. Ova je istina osobito očita u naše dane. Već šezdeset godina društvo, poput građevine koja je potkopana, prijeti rušenjem; pa ipak, još uvijek stoji, unatoč mnogim znakovima upozorenja. Što ga drži? Presveta žrtva. Svećenik na oltaru, kaže sv. Euherije, jest stup koji podržava svijet koji se ljulja pod težinom svojih grijeha – „nutantis orbis statum sustinens.“
Tridentski sabor nas uči na koji se način naše pomirenje s Bogom – koje je glavni plod Kristova otkupljenja – primjenjuje na duše po Misi: „Ovom žrtvom, umilostivljen Gospodin, podjeljuje milost i dar pokore, te oprašta i najveće grijehe i zločine.“ (Hujus oblatione, placatus Dominus, gratiam et donum poenitentiae concedens, crimina et peccata etiam ingentia dimittit.)
Žrtva mise je, dakle, za nas doista sredstvo opravdanja – ne kao krštenje ili sakramentalna ispovijed, koji odmah daju opravdavajuću milost dobro raspoloženim grešnicima; ali ona dodatno posvećuje ljude tako što im pribavlja aktualne milosti koje ih potiču i pomažu im da ispravno iskoriste sredstva pomirenja koja je Božja dobrota ustanovila – „podjeljujući milost i dar pokore“ (gratiam et donum poenitentiae concedens).
To objašnjava mnoge blagoslovljene promjene čiji je uzrok često nepoznat. Jedan talijanski autor, kojega navodi djelo „Svećenik posvećen slavljenjem svete mise“, opisuje mnoge primjere obraćenja za koje je očito da su plod pobožnosti prema žrtvi oltara, koje su činile zalutale duše. Kaže da je ispovjedio mnoge grešnike, na samrti, koji su sa svim znakovima savršena kršćanskog pokajanja zamrzili svoje grijehe. Obično ih je tada pitao, iz kojih su dobrih djela vjerovali da su zadobili milost sretne smrti nakon tako grešna života. Oni bi odgovarali da je Bog možda bio ganut milosrđem prema njima zbog njihove posebne pobožnosti prema misi, kojoj su često pobožno prisustvovali.
Koliko daleko seže snaga zadovoljštine svete žrtve, ne možemo znati. Isus Krist, Žrtva Mise, zamjenik za grešnike, koji ih oslobađa vječne kazne po primjeni svojih zasluga, mogao bi ih osloboditi i vremenite kazne za grijehe koje je već oprostio. U tim zadovoljštinama mi sudjelujemo u većoj ili manjoj mjeri, ovisno o revnosti s kojom prikazujemo žrtvu ili joj prisustvujemo.
Učinkovitost ovih zadovoljština osjećaju i duše u čistilištu.
– Chaignon, S.J. The sacrifice of Mass worthily celebrated. New York: Benzinger Brothers, 1897.