Molitva, koja je četvrta od naših dužnosti prema Bogu, u sebi sadrži tri prethodno spomenute. (Žrtva paljenica, žrtva zahvale, žrtva pomirnica) Ona čini čin klanjanja poniženjem čovjeka pred Bogom, čiju vrhovnu vlast i beskrajna savršenstva časti. To je čin zahvalnosti, jer nas blagoslovi za koje molimo podsjećaju na one koje smo već primili, a to sjećanje budi našu zahvalnost. To je žrtva okajanja, jer je naknada za naše teške propuste u služenju tako ljubećem Ocu i za uvrede kojima smo uzvratili na Njegove darove. Misa je, dakle, velika molitva Katoličke Crkve, i ta molitva, slobodna i nesputana, uvijek je puna učinkovitosti iz kojeg god je kuta promatrali: bilo da se radi o Isusu Kristu koji moli s nama i za nas, bilo da su to oni koji mole sjedinjujući se s tim božanskim Zauzimanjem.
Što se tiče Isusa Krista, znamo da je On uvijek uslišan, i to kao posljedica poštovanja koje Mu pripada zbog Njegova dostojanstva. Bio je uslišan na križu, u krvavoj žrtvi koju je prinio Ocu — „uslišan bi za svoje poštovanje.“ On ima isto tako puno pravo biti uslišan s oltara, na kojem nastavlja tu žrtvu, premda na nekrvav način. Ne, doduše, riječima i glasnim vapajem, kao nekoć na Kalvariji — „s jakim vapajem i suzama prinoseći“ — nego po stanju poniženosti, koje je barem jednako sposobno ganuti Božje srce. Vidimo Ga u našim svetištima kako se doima nesposobnim za djelovanje, za pokret; to je žrtva koja je primila smrtonosni udarac i ne daje ni znak života. On za nas kao molitvu prikazuje svoju krv, svoje suze, svoje rane i bezdan poniženja u koji je uronjen. Njegova šutnja sama govori rječnije od glasa Abelove krvi: „Kad se Krist prinosi na oltaru, isti Otkupitelj viče Ocu, tjelesno pokazujući svoje rane.“
Gledano s naše strane, molitva koju prinosimo za vrijeme Mise nije isključivo ljudska molitva; ona je potpuno prožeta i ispunjena svetošću Isusa Krista. Ona postaje potpuno božanska, jer se stopila s molitvom Sina Božjega u jednu te istu molitvu. Zato svećenik na oltaru ne postavlja granice svojim molbama. On moli za oslobođenje od svih zala — prošlih, sadašnjih i budućih; za posjedovanje svih dobara; za mir u ovom životu i za spasenje u vječnosti.
Sažmimo i izvedimo zaključke. Žrtva Mise, u sebi i u svojim učincima, doista je ono što je najuzvišenije, najkorisnije za svijet i najugodnije očima Božanskog Veličanstva; i da ne postoji nijedna druga zadaća povezana s katoličkim svećeništvom osim one da se prinosi Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista, ono bi i dalje ostalo blagom neba i zemlje.
Prisjetimo se predivnih riječi svetog Lovre Justinijana:
„Od svih prinosa, nijedan nije veći, korisniji niti miliji očima božanskog veličanstva od prinosa svete Mise: ona iskazuje Bogu čast, anđelima zajedništvo, prognaniku nebo, religiji štovanje… narodima vjeru, svijetu radost, vjernicima veselje… vrlini snagu, ljudima mir. Vječnom Ocu prinosi se ljudska narav Sina; da bi Onaj koji ga je rodio i poslao na zemlju za spasenje ljudi prepoznao u Njemu onoga kojeg je rodio. Po Njegovoj posredničkoj molitvi grešnicima se daje oprost, palima pomoć, a pravednima život. U času ove žrtve — koliko nam je dopušteno vjerovati — otvaraju se nebesa, anđeli se čude, sveci slave, pravednici kliću, zarobljenici se pohode, okovani se oslobađaju, pakao tuguje, a sveta Crkva u Duhu Svetom se raduje.”
„Sacra Missae oblatione nulla major, nulla utilior, nulla oculis divinae majestatis est gratior: quae Deo honorem, angelis contubernium, exulis caelum, religioni cultum . . . gentibus fidem, laetitiam mundo, credentibus gaudium, . . . virtuti robur, hominibus pacem conciliat. . . . Offertur aeterno Patri Nati assumpta humanitas; quatenus agnoscat ipse quem genuit quemque pro salute hominum misit in terram; ut interventione ipsius delinquentibus veniam, lapsis manum, et justificatis praebeat vitam; in cujus oblationis hora, quantum fas est credere, aperiuntur caeli, mirantur angeli, sancti laudant exsultant justi, captivi visitantur, compediti solvuntur, infernus luget, sanctaque in spiritu beatatur Ecclesia.”
Što, dakle, svećenik čini na oltaru? Odgovorit će nam autor Nasljeduj Krista (De Imitatione Christi):
„Deum honorat.” – On iskazuje Bogu najveću moguću slavu — bilo na ovome svijetu ili u vječnosti, u vremenu ili izvan njega. Slavi Ga neizmjerno, onako kako to traže Njegova beskrajna savršenstva.
„Angelos laetificat.” – Raduje cijeli nebeski dvor. Sveti Ivan Zlatousti kaže: „Anđeli i sveci kliču od radosti kada se u slavlju ovih neizrecivih otajstava spominju njihova imena.” Za njih je povećanje blaženstva gledati kako se zemlja na tako dostojan način pridružuje njihovim hvalama, ljubavi i zahvalnosti.
„Ecclesiam aedificat.” – Po svećeniku kao žrtveniku, Crkva prima najmoćnija sredstva da pobijedi u svojim borbama, da se učvrsti u miru, da sačuva i potakne revnost svojih papa, da poveća i održi budnost svojih pastira, da zaštiti čistoću svojih djevica i posveti svu svoju djecu.
„Vivos adjuvat.” – Pomaže živima po milostima koje zadobiva za obraćenje grešnika i ustrajnost pravednika.
„Defunctis requiem praestat.” – Nije li krv Isusa Krista najosvježavajuća rosa koja može pasti na trpeće duše u čistilištu, kušane ognjem Božjeg gnjeva? Oh, govorimo o lancima koji mogu biti slomljeni, o suzama koje mogu biti obrisane, o nesretnicima koje može utješiti samo jedna pobožno slavljenja Misa!
„Sese omnium honorum participem facit” — „omnium”, jer se odnosi na duhovna i tjelesna dobra.
Na Misi osobito, ispunjavamo se svakim nebeskim blagoslovom i milošću — „omni benedictione caelesti et gratia repleamur.” Neki od tih blagoslova daruju nam se po vlastitoj i neposrednoj učinkovitosti žrtve — ili, riječima skolastičke teologije, „ex opere operato”; drugi su nagrada za svete raspoloženosti s kojima sudjelujemo ili prikazujemo žrtvu.
Zato je to velik gubitak — za nebo, za zemlju, za čistilište, za cijeli svijet i za mene samoga — kad iz nemara ili ravnodušnosti propustim prikazati ovu svetu žrtvu. Trebam to iskreno oplakivati, čak i da sam u životu samo jedanput bio kriv za takav nemar.
– Chaignon, S.J. The sacrifice of Mass worthily celebrated. New York: Benzinger Brothers, 1897.