Nema ništa uzvišenije ni izvrsnije za svećenika nego slaviti Svetu Misu. Nema ništa svetije za narod nego pobožno slušati Svetu Misu. Zbog naše pale naravi u nemogućnosti smo sami od sebe prinijeti dostojnu žrtvu Bogu bilo kao zadovoljštinu za svoje grijehe i prijestupe, ili hvalu koju smo obvezni iskazivati Svemogućemu. Sâm Sin Božji žrtvuje sebe Bogu Ocu kao žrtva paljenica – potpuna žrtva, savršena žrtva koja je jedina savršeno dala zadovoljštinu za naše grijehe. Da pobliže shvatimo ovo divno otajstvo pomaže nam preč. otac Chaignon, S.J. u svojoj knjizi „Žrtva Mise dostojno proslavljena“:
Misa – žrtva paljenica.
Naša prva dužnost jest klanjati se Bogu, priznati Ga kao izvor iz kojega proizlazi svako dobro, kao Vrhovnog Gospodara kojemu sve pripada, kao konačni cilj svakoga stvorenja. „Ego sum qui sum — Ego sum Alpha et Omega, principium et finis. Ego sum Dominus; mea sunt omnia.“ Formalno priznanje koje činimo o svojoj apsolutnoj ovisnosti, svojoj dubokoj bijedi, svojoj ništavnosti pred Njegovom beskonačnom moći i veličinom, upravo je bit klanjanja.
Ali kako ćemo se moći dostojno izvršiti te dužnosti? Kakvo ćemo štovanje prinijeti Bogu koje bi bilo dostojno Njegove uzvišenosti? „Kad bih,“ kaže Izaija, „skupio sve šume Libanona na jednu gomilu i na tom oltaru spalio kao žrtvu paljenicu sva stvorenja što prebivaju u njegovim golemim šumama, ni to ne bi bilo dovoljno“ — „non sufficit.“
Dodajmo s prorokom: Kad bih se ponizio u prah, kad bih pred Bogom uništio sva stvorenja koja sada postoje i koja će ikada postojati, kakvu bi slavu Bog zadobio od poniženja samog ništavila? Jer, uistinu, to sam ja pred Tobom. „Substantia mea tanquam nihilum ante te.“ – Moje biće kao ništa pred tobom. Kao što sam ja ništa, takvi su i svi narodi svemira. „Omnes gentes quasi non sint, sic sunt coram eo.“ – Sve narode kao da ne postoje, tako su pred njim.
Ali kad pristupim oltaru, kad Bogu prinesem klanjanja i poniženja Njegova ljubljenog Sina, po Isusu Kristu, s Isusom Kristom, u Isusu Kristu, tada Mu dajem slavu koja je apsolutno beskonačna — „Per ipsum et cum ipso, et in ipso, est tibi… omnis honor et gloria.“
Doista je nemoguće zamisliti kako bi Božansko Veličanstvo moglo primiti veću čast od ove. U starozavjetnim žrtvama, žrtveno je janje stajalo dršćući podno oltara, spremno da ga svećenik zakolje, i time je snažno izražavalo stanje čovjeka pod Božjom rukom, koji može oduzeti život kad god želi i drži mač smrti podignut nad njegovom glavom kako bi ga prinio kao žrtvu svojoj veličini i pravdi. Time se priznavalo da je sva izvrsnost stvorenja ništa i da treba biti smatrana ništavilom u usporedbi s Njegovom izvrsnošću. Kad bi u žrtvi paljenici cijela žrtva bila spaljena pred Njim, to je značilo priznanje da Njegova veličina zaslužuje da joj se oda počast potpunim poništenjem, da je On samodostatan i da nema potrebe za našim darovima. „Deus meus es tu, quoniam bonorum meorum non eges.“ – Ti si moj Bog, jer ne oskudijevaš u mojim dobrima.
Ali kad je Žrtva koju prinosimo sam Isus Krist, tada Mu uistinu iskazujemo najveću moguću slavu; a što bi drugo još mogao poželjeti? Svaki drugi izraz časti nestaje u usporedbi s onim koji prima na oltaru. Kako si velik, Gospodine, pred čijim prisustvom čovještvo našega Otkupitelja, premda samo po sebi dostojno klanjanja, priznaje vlastitu nedostojnost, skriva se pod znakovima smrti, pod oblikom atoma!
Kako si dostojan štovanja i svetoga straha, pred čijim prisustvom Bog-Čovjek, naš Veliki Svećenik, pada ponižen, izgubljen u poštovanju pred vidom Tvojih neizrecivih savršenstava! Tko može dokučiti svu pokornost koja Ti pripada, Gospodine, pred čijim nogama svakoga dana i na bezbrojnim oltarima jedna božanska osoba mistično umire u znaku ovisnosti i radi čašćenja Tvoga vrhovnoga gospodstva nad svim stvorenjima!
U dubokom razmatranju ove misli nalazi se neiscrpan izvor čiste radosti za pobožnog svećenika, i on nikada ne dopušta da prođe dan a da ne slavi Misu s cijelom pobožnošću koju može iskazati.
Za jednu pobožnu osobu pripovijeda se da je u zanosu svoje ljubavi Bogu izražavala žaljenje što nije mogla svakom riječju i svakim dahom stvarati tisuće svjetova nastanjenih serafinima, koji ne bi imali drugoga zanimanja osim vječnoga slavljenja i blagoslivljanja Boga.
Ova želja bi zasigurno donijela veliku slavu Bogu kad bi se mogla ostvariti; a ipak je sigurno da svećenik čini beskrajno više prinošenjem samo jedne Mise. Jer koliko god savršenim i brojnim mogli zamisliti stvorenja, uvijek će postojati neizmjerna udaljenost između Boga i njih, i zato njihovo štovanje nikada neće biti proporcionalno Veličanstvu koje ga prima. Ali u Misi, Onaj koji se klanja jednako je velik kao i Onaj kojemu se klanja, jednako beskonačan u svim savršenstvima kao i Onaj koji je predmet klanjanja.
Ne trebamo se bojati, dok slavimo Misu, da će nam Bog predbaciti kao nekoć Izraelu: „Ako sam Otac, gdje je čast moja?“ Ne bismo li mu mogli s pouzdanjem odgovoriti: Evo oltara Tvojega, o Bože moj, i pogledaj lice Krista svojega! „Respice in faciem Christi tui.“ – Pogledaj u lice Krista tvoga. Nije li On naš Spasitelj i Onaj koji je obnovio Tvoju slavu? Po žrtvi koju On prinosi za nas, a koju i mi prinosimo Tebi po Njemu, Ti primaš dostojnu čast i hvalu. „Secundum nomen tuum, sic et laus tua.“ – Prema imenu tvome, tako i hvala tvoja.
Ne trebamo se ni bojati da će, dok Mu prikazujemo svetu Hostiju i držimo je u svojim rukama (svećenici), reći nama kao nekoć Izraelu: „Neću primiti dara iz vaših ruku.“ Radije zamislimo da Ga čujemo kako s radošću govori da je Njegovo ime veliko i štovano među poganima od dana kad se na svakom mjestu, od izlaska do zalaska sunca, Njegovu Imenu prinosi čista žrtva: „Magnum est nomen meum in gentibus, et in omni loco sacrificatur, et offertur nomini meo oblatio munda!“ – Veliko je ime Moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se žrtva i prinosi čista žrtva imenu Mojemu!
Najčišća žrtva koju prinosimo Gospodinu čini se, sveukupno gledano, da na neki način donosi Bogu veću slavu nego sama žrtva na križu; iako, kako smo rekli, svu svoju izvrsnost crpi upravo iz te iste žrtve.
U Misi, Isus Krist je na neki način još dublje ponižen. Na križu On bijaše „ne čovjek, nego crv zemaljski“ — „Ego sum vermis et non homo.“ – Ja crv sam a ne čovjek. Na oltaru, čini se, On je još manji od crva, jer tu ne daje nikakav znak života. Na oltaru ništa ne otkriva Njegovo čovještvo. Na Kalvariji bijaše podložan patnji i smrtan. Dok je bio u tom stanju, time što je pristao umrijeti za slavu svoga Oca, On je samo ispunio svoju zadaću; jer svome je Ocu dugovao život koji mu je bio darovan samo zato da ga žrtvuje.
Ali sada je On u potpunosti ostvario nakane vječnog Oca. Otkupljenjem je, velikom cijenom, stekao besmrtnost i pravo da sjedi s desne Ocu; a ipak se On odriče tog slavnog stanja u koje je ušao svojim uskrsnućem; ponovno se skriva pod poniznim prilikama; silazi na oltar ne radi ničega drugoga nego da ondje iznova obnavlja spomen svoje smrti.
Ovdje taj božanski Jaganjac dopušta da ga se mistično zakolje, kao oštrim mačem, snagom sakramentalnih riječi. Ne daju li ova čudesna poniženja ogromnu snagu Njegovim riječima kod svetog Ivana: „Ego honorifico Patrem“ – „Ja slavim Oca“?
Postoje i druga razmatranja koja, čini se, još više povećavaju zasluge mistične žrtve Spasitelja u odnosu na Njegovu krvavu žrtvu.
Žrtva križa prinesena je samo jednom; žrtva oltara prinosi se bez prekida. Bog nikada ne promatra zločine ljudi, a da istodobno ne vidi, negdje u svijetu, veliki čin zadovoljštine prinesen Njegovoj povrijeđenoj slavi.
Žrtva križa prinesena je samo u Jeruzalemu; ova žrtva prinosi se posvuda. Zemlja, u svom čitavom prostranstvu, čini se kao da nije ništa drugo nego golemo svetište, na kojemu se Živi Jaganjac neprestano žrtvuje na tisućama oltara. Žrtva križa bila je dovršena u razmaku od nekoliko sati; ona koju mi prinosimo traje već više od osamnaest stoljeća i trajat će sve dok Crkva postoji — sve do svršetka svijeta.
Isus Krist na križu bio je u stanju čovjeka koji trpi; Njegovo stanje na oltaru je posve neshvatljivo. On sam sebe žrtvuje, a ipak ne trpi; On se dijeli, a da se ne razdvaja; On se troši, a da se ne uništava; On je takav kakav kraljuje na nebu, i takav kakav je umro na Kalvariji. On je na oltaru kao na nebu, ali bez slave; i kao na Kalvariji, ali bez patnje.
Želiš li znati koliko je divna ova žrtva paljenica? Srce Isusovo je njezin oltar; Njegova ljubav je plamen; Njegovo čovještvo je žrtveno janje. Bog je cilj ove žrtve, a njezina je cijena kraljevstvo koje nam On obećava. Vječna Veličanstvenosti! Kakva slava Ti dolazi od ove žrtve! Kakvu nam veličinu Tvoju ona otkriva! Tvoja svetost, Tvoja moć, Tvoja pravednost, ali iznad svega, Tvoje milosrđe, u njoj sjaje u svoj svojoj raskoši.
– Chaignon, S.J. The Sacrifice of the Mass Worthily Celebrated. New York: Benziger Brothers, 1897.