Unutar katoličke crkve, osim javne postoje i takozvane “privatne” objave. Njih možemo podijeliti u tri skupine; one koje je Crkva odbacila, one za koje je ustvrdila da se ne kose s pravovjernim naukom te one o kojima se (još) nije izjasnila. U ovom tekstu pozabavit ćemo se ovom drugom skupinom. U takve se ubrajaju primjerice ukazanja i poruke Gospe u Fatimi koja je zahtijevala u “privatnoj” objavi trima mladim vidiocima da se Rusija posveti njezinom bezgrešnom srcu, što je toliko ozbiljno shvaćeno da su dvojica pape učinila posvetu. Dakle, Crkva shvaća potvrđene “privatne” objave ozbiljno. Zašto je to tako, možemo pitati, kada nam je sve u punini objavljeno kroz javnu objavu i kada neke nove objave više biti neće? Koji je smisao “privatnih” objava?
Pod brojem 67, Katekizam katoličke Crkve donosi:
Tijekom stoljeća bilo je takozvanih “privatnih” objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da “poboljšaju” ili “upotpune” konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovi svetaca. Kršćanska vjera ne može prihvatiti “objava” koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u nekih novijih sekta koje se na takvim “objavama” zasnivaju.
1. One ipak ne pripadaju u polog vjere.
Ovo je vrlo važno – možeš biti savršen i svet katolik a da uopće ne vjeruješ u “privatne” objave. Upravo stoga jer one ne donose ništa novo, jer već sve imamo u javnoj objavi, nismo dužni vjerovati niti u one “privatne” objave koje imaju imprimatur od strane Crkve.
2. Uloga im nije da “poboljšaju” ili “upotpune” konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi.
Cilj “privatne” objave nije da nešto novo nadoda na javnu objavu, niti da ju korigira, ispravi, prepravi; već joj je svrha da ono što već postoji u javnoj objavi produbi i to konkretno za ono povijesno razdoblje u kojemu se dogodila. Zna se dogoditi da se u određenom povijesnom razdoblju “zaboravi” na pojedine vjerske istine pa Gospodin preko “privatnih” objava zahvaća u život Crkve. Cilj je dublje razumijevanje pojedinih stavki vjere, vraćanje naglasaka na one stvari koje su se zametnule. To je samo još jedan izraz preobilne Božje milosti i ljubavi za nas, ako treba, on će zahvatiti i izvanrednim načinima.
3. Kršćanska vjera ne može prihvatiti “objava” koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Ovo je po sebi jasno – sve što sadrži “privatna” objava potvrđena imprimaturom od strane Crkve ono je što je već sadržano u Svetom pismu. Ovo je i jedan od kriterija provjere je li “privatna” objava došla od strane Duha Svetoga; ukoliko nema suprotnosti s objavom u Svetom pismu.
Dokument Verbum Domini pod brojem 14 govori nešto opširnije o “privatnim” objavama; koji im je smisao i svrha te kako se ispravno odnositi prema njima:
Kriterij za istinu privatne objave jest njezina usmjerenost na samoga Krista. Kada se ona udalji od njega, tada ona zacijelo ne dolazi od Duha Svetoga, koji nas vodi unutar evanđelja, a ne izvan njega. Privatna objava je pomoć za ovu vjeru, i očituje se kao vjerodostojna upravo zato što upućuje na jedinu javnu objavu. Stoga crkveno odobrenje privatne objave ukazuje uglavnom da dotična poruka ne sadrži ništa što proturječi vjeri i dobrim običajima; dopušteno je tu poruku javno obznaniti, i vjernici su ovlašteni da je u razboritom obliku prihvate. Privatna objava može uvesti nove naglaske, izložiti nove ili produbiti stare oblike pobožnosti. Ona može imati određenu proročku narav (usp. 1 Sol 5,19-21) i može biti valjana pomoć za bolje razumijevanje i življenje evanđelja u sadašnjem času; stoga je ne treba zanemarivati. Ona je pomoć koja se nudi, ali nije obvezujuća njezina upotreba. U svakom slučaju, to mora biti stvar hranjenja vjere, nade i ljubavi, koje su za sve trajni put spasenja.
