Razvoj pozitivističkih znanosti i tehnike kao plod moderne urodio je rastom individualizma i uništavanjem socijalne dimenzije u društvu, previše naglašavajući tehničko-racionalno gledište društvenih i ekonomskih odnosa. No ta karakteristika moderne, želja za samoostvarenjem počela je čovijeka uvoditi u slijepu ulicu u kojoj se gubi smisao slobode i općenito čovjekovog postojanja npr. danas prevladava klišej kako je totalitarnost mišljenja specifična za kršćanski srednji vjek. Sve brojnije studije o srednjovjekovnom društvu upravo ukazuju na njegovu pluralnost. Naprotiv tzv. stara društva za razliku od novovjekovnog pa na ovamo nisu se srela sa problemom totalitarnog mišljenja zato što je njihov okvir bio zaokružen u jednu cjelinu, društvo je imalo zajedničke okvire unutar kojih je bila određena uloga pojedinca koji se morao uključivati u cjelinu, a sa time je automatski dobivao i osmišljenost svojega života.[1]
Novi vijek je prekinuo tu zaokruženu cjelinu čovjekova života jer je pokrenuo procese raskola. Problem tih procesa se sastoji u ovome: Kako čovjek untar njih može očuvati svoj identitet preko kojeg lakse definira svoj smisao, bez da prekine kontakt sa drugima? Moderna sekularizacija sa sobom je donijela niz kritika tzv. tradicionalnih vrijednosti, ali i raslojavanje svih onih formi u kojima su vrijednosti predmodernog društva prebivale stoljećima. V. Frankl utemeljitelj logoterapije pod pojmom nedjeljna neuroza sažeo je stanje čovjeka koji se u blagdansko vrijeme suočava sa snažnim osjećajem besmisla i depresije. Nedjeljna neuroza je prema Franklu simbol krize zapadnjačke kulture u kojoj je čovijek izrazito pogođen egzistencijalnom prazninom, dobro je naglasiti kako je vrijeme Franklovog bavljenja nedjeljnom neurozom još uvjek obilježeno modernom. Nedjeljna neuroza koju je V. Frankl teoretizirao prije više desetljeća pokazuje kako je kriza balagdanskg ne samo religijska nego humanistička i egzistencijalistička kriza moderne kulture zapadnog čovjeka. U predmodernom društvu blagdani su ukazivali na bogatstvo življenja u zajednici. Sekularizacija je sa sobom donijela to da je pojedinac otrgnut od zajednice, obitelj više nije mjesto njegovog razvoja i življenja, stoga je na neki način prepušten sam sebi te on sam treba popuniti svoje vrijeme iskonstruirati svoj smisao.
- Moderna
Što je moderna? Moderna je zapravo dijete druge polovice 19. stoljeća. Moderna se rađa iz racionalizma, pozitivizma materijalizma i naturalizma druge polovice 19. stoljeća ali sa tendencijom da ih nadiđe bolje rečeno prevlada.[2] Modernu ne možemo definirati kao jedisntveni pokret ona je skup različitih pokreta koji su nastali u jednom relativno kratkom vremenskom razdoblju, a njihove karakteristike su obilježile jednu vremensku epohu. Svi pokreti moderne imali su jednu bitnu karakteristiku: napuštanje tradicije tj. prekid sa starim. Ako želimo definirati i samo vremensko razdoblje moderne teško ćemo uspjeti to učiniti. Gotovo svi autori se slažu sa početkom njezina nastanaka, ali ne i krajem, neki govore kako je razdoblje moderne završilo već tridesetih godina 20. stoljeća dok drugi to razdoblje vuku i do šezdesetih godina 20. stoljeća. Za ovaj rad možda i nije toliko bitan vremenski okvir koliko sadržaj moderne. Neki od glavnih karakteristika moderne kao što smo već spomenuli su odbacivanje svega staroga, odbacivanje nasljeđa, odbacuju se sve tradicionalne forme. Moderna je afirmirala novo ona je zapravo bila kult novog. Ako gledamo sa filozofskog stajališta moderna je bila otkrivanje čovjeka kao subjekta naspram odbacivanja objektivnosti, veličanje sadašnjosti. U vjerskom smislu ona je afirmacija iskustva i prakse, naspram dogme i objave odbacivanje struktura, obilježena je sekularizacijom.[3]
1.1. Modernizam
Govor o moderni vrlo često zna odvesti u slijepu ulicu ili pak mješanja različitih pojmova, a jedna od najčešćih pogrešaka je poistovjećivanje moderne i modernizma. Sam pojam modernizam nastao je u Katoličkoj crkvi u prvoj polovici 20. stoljeća. Modernizam možemo okarakterizirati kao jedan od pravaca unutar moderne, ali bitna njegova osobina je ta da on nije omeđen vremenom. On je naglašavanje bolje rečeno prenaglašavanje sključivo modernog. Njegova srž je suvremenost. Za modernizam je bitno vrijeme koje dolazi, tekuće vrijeme[4] možemo otići korak dalje i reći bezvremenost.
- Postmoderna
Riječ Postmoderna prvi je upotrijebio Arnold Toinbee engleski historiolog. [5] Toinbee je modernu nazvao „modern age“, a vremensko razdoblje koje bi slijedilo nakon nje „ postmodern age“. Mnoge su se rasprave vodile i još se vode što je to zapravo postmoderna. Jeli ona jedna nova epoha ili nije, možda je prijelaz iz modernog u još modernije, ali to je preopširna tema da bi se mogla obraditi u ovom radu. Radije ćemo se zadržati na evidentiranju samog sadržaja i karakteristika postmoderne nego u daljnjoj analizi. Možda najbitnija karakteristika postmoderne je ta da je ona izgubila slijepu vjeru u neograničeni napredak čovječanstva. [6] Možemo postaviti pitanje: Je li postmoderna plod bolnih iskustava koje je čovječanstvo prošlo u 20. stoljeću. Iskustva dva svjetska rata, ekološki problemi do kojih je doveo nagli razvoj industrije i znanosti, različiti ne baš dobri plodovi revolucija npr. Oktobarske koje su dovele do nepovjerenja u razne političke teorije i ideologije. Iako je moderna nastala na razvalinama starog svijeta, pružala je optimizam i vjeru u novog čovjeka u vrijednosti radikalnog humanizma. Vrijeme postmoderne ipak je obilježeno u većoj mjeri pesimizmom. Izražen je strah od budućnosti, zbog raznih prijetnji npr. nuklearnim oružjem raznim genetskim manipulacijama itd. Strah od moguće apokalipse ljude sve više okreće prošlosti, svi traže neke izvore, ali pritom je izražena afektivnost. Ljudi se okreću prošlosti u kojoj traže sretnija vremena, ali selektivno. Čovjek današnjice sve više teži transcedentnom, ali odbacuje vjerke strukture velikih svjetskih religija. Kod današnjeg čovjeka u prvi plan dolazi naravna religioznost. Njome traži razne guruue i nove svece, ali odbacuje strukturu, i autoritet institucija prema kojima gaji određeno nepovjerenje. Možda najbolje to možemo zapaziti na primjeru New age pokreta.
- Sekularizacija i nedjeljna neuroza
Sam osnivač logoterapije Viktor Frankl rekao je kako je nedjeljna neuroza bolest zapadnjačke civilizacije. Iz ovoga možemo zaključiti kako je ona plod duboke humanističke krize zapadnjačke civilizacije[7] koja se očituje i kroz krizu svetoga, blagdanskog i obrednog. Iako se tijek sekularizacije mogao zamjetiti još od prosvijetiteljstva tek će se poslije Drugoga svjetskog rata taj proces razbuktati. Iako definiranje pojma sekularizacije donosi sa sobom određene probleme, sekularizaciju bismo mogli definirati kao proces posvjetovljenja, desakralizacije svijeta i zalaženje religije. Prvi pokušaj definiranja sekularizacije susrećemo kod H. W. Pfautza, američkog sociologa religije.[8] Za njega je sekularizacija jedan društveni proces pod čiji utjecaj dolaze ne samo religijske nego gospodarske i političke ustanove. J. M Yinka sociolog o sekularizaciji govori kao o pojavi koja tjera čovjeka današnjice da svoje odluke donosi mimo religijskih uvjerenja. S vremenom je postalo jasno da sekularizacija zapravo označuje promjenu društva u njegovom temelju, a ne samo promjene u društvu. Zapravo događa se jedan radikalni zaokret. Bijeg od religijskih temelja blagdanskog nije uspio stvoriti novog čovjeka. Ljudi su zapravo dobili slobodno vrijeme koje je ispražnjeno, prazno te umjesto da bude pokretač ono postaje generator besmisla. Za razliku od predmodernog društva gdje je blagdan predstavljao bogatsvo življenja u zajedništvu, u moderni i postmoderni čovjek u blagdanskom vremenu ostaje prepušten sam sebi te mora iskonstruirati smisao blagdanskog ovim ili onim sdaržajem.
Moderna pogođenost prazninom, uklanjanje formi blagdanskog kao što je obred dovodi do neuroze kao kobne bolesti zapadnjačke civilizacije.[9] Čovjekova volja za smislom prema Franklu može biti frustrirana i tada se u logoterapiji govori o egzistencijalnoj frustraciji[10]. Egzistencijalna se frutriranost razvija u neurozu, a ta neuroza se u logoterapiji naziva noogena neuroza. Noogena neuroza ne potječe iz psihološke nego iz duhovne dimenzije ljudske egzistencije pritom treba napomenuti kako u logoterapiji duhovno nema religiozno značenje nego se odnosi na specifičnu dimenziju osobe.[11] Prije događaja sekularizacije blagdan je zapravo bio generator vremena tj. posrednik smisla u zajednici. Modernitet se upustio u emancipirano traganje za sebeutemeljenjem. Budući da sve u najvećoj mjeri biva podvrgnuto reduktivnoj racionalnosti[12] vrijeme je postalo čista mjera, a blagdan više nemože biti vrednovan kao vrijeme koje daje smisao svakom drugom vremenu. Moderna sociologija religije danas sve više polazi od činjenice da je uzrok sekularizacije njezino širenje zapravo racionalizacija života. Začetnik te teze bio je M. Weber koji je prvi upotrijebio riječ odčaravanje za racionalizaciju krščanske etike u društvu.[13] U samom temelju današnjeg fenomena sekularizacije stoji znanost sa svojom pragmatičnom racionalizacijom života. Danas se društvo više ustrojava po modelu učinkovite racionalnosti, a ne moralne kreposti. Tu zapravo dolazi do potpune promjene u svjesti čovjeka, njegovoj percepciji sebe i stvarnosi oko sebe.
3.1. Instrumentalni razum
Jedan od fenomena ovakvoga društva je tzv. instrumentalni razum. Pod tim nazivom misli se na vrstu racionalnosti koju koristimo kada želimo najekonomičnije upotrijebiti sredstva za neku svrhu. Ovakvoj je racionalnosti mjerilo uspjeha, odnos troška i rezultata tj. učinkovitost. Prema kanadskom filozofu Charlesu Tayloru, problem se javlja onda ako ovakva vrsta racionalnost postane mjerilo cjelokupne ljudske djelatnosti, ako se ona počne primjenjivati na stvari za koje bi trebali vrijediti neki drugi kriteriji. Naša industrijsko – tehnička civilizacija, sve više se vodi kriterijima, učinkovitosti, troškova i koristi.[14] Ovakav sustav vrijednosti dovodi do gotovo tektonskih poremećaja u društvu. Kao primjer možemo uzeti i zadnju ekonomsku krizu koja još uvijek potresa svijet, a uzroci joj leže u pomahnitalim apetitima određenih financijskih centara moći koji se služe manipulacijom ekonomskog rasta kako bi se opravdalo neravnomjerna raspodjela bogatstva. Zbog svega navedenog danas se suočavamo i sa jakom ekološkom krizom koja dovodi čitav planet na rub katastrofe. Utjecaj instrumentalnog razuma prepoznaje se i u upotrebi tehnologije, najbolji primjer za to nam je medicina u kojoj je gotovo prevladao znanstveno – tehnološki način razmišljanja. Na pacijenta se sve manje gleda kao na kompletnu osobu, npr. posao medicinskih sestara koje naviše pružaju jednu osjećajnu i humanu njegu premalo se vrednuje. Pacijent je sve više tehnički problem kojeg treba riješiti. Kroz sve ovo možemo vidjeti kako društvo u čijoj strukturi instrumentalni razum vrši određenu vrstu hegemonije, zapravo sužava slobodu pojedinca, te ga depersonalizira i onemogućava mu da ostvari većinu svojih potencijala.
- Urušeni smisao
U zapadnim društvima vrijeme sve više postaje novac na neki način i sami blagdani postaju neuroza[15]. Blagdan je ičekivano vrijeme za čovjeka našeg vremena ali sve više postaje vrijeme depresije i očitovanja besmisla. Naročito to možemo vidjeti kroz konzumerističko ludilo prije i za vrijeme božićnih blagdana nakon kojih slijedi depresija. Kriza blagdanskog snažan je indikator krize čovjekove kulture i njegove humanosti. Blagdani su postali mjesta na kojima se očituje naša suvremenost, način našeg življenja i doživljaja vremena i svijeta oko sebe.[16]
Najevidentnije stanje ljudskog života u potrošačkom društvu je osijećaj unutarnje praznine koje nas dovodi do potpune ispraznosti života. Frankl je to nazvao egzistencijski vakum. Jedan od najboljih primjera u čemu ga prepoznajemo je nedjeljna neuroza. Ljudi postaju depresivni jer u nedjelju postaju svjesni ispraznosti svoga života koja je inače zagušena tjednim radnim obavezama. Ubrzani ritam života, utrka za zaradom, pritisci raznoraznih dokazivanja samo su neki od čimbenika koji pospješuju takvo duhovno stanje praznine, osamljenosti i stresa u ljudskom životu. Kapitalističko iscrpljivanje radom i nametanje novih stilova života dovodi do toga da su međusobni odnosi posve narušeni. Ljudi žive bez odnosa, bez relacije. Sve to čini ljudski život ispraznim. Tu se javlja još jedna karakteristika stanja ljudskog života u potrošačkom društvu, a to je žudnja za stvarima, za novcem, za moći, npr. preko stvari je moguće doći do nekoga cilja, važnije je imati nego biti. Frankl je ovakvo ponašanje nazvao isfrustriranom voljom za smislom koja se kompenzira kroz volju za moći, a ona se manifestira kroz žudnju za što više novca koji nam osigurava status unutar društva i osigurava određenu dozu moći. Frankl žudnju za novcem naziva najprimitivnijim oblikom volje za smislom.[17][18].
Razvoj tehnologije doveo je do pojave masovnih medija koji u prevelikoj mjeri utječu na čovjekovo mišljenje i na razvoj njegove ličnosti. Javlja se opasnost da virtualni prostor stvara određene privide u ljudskoj svijesti da ona teško više uspostavlja kontakt sa stvarnošću npr. pretjerano korištenje facebooka, twittera, gledanja televizije sa čijeg ekrana nas bombardiraju razne reklame koje stvaraju umjetne želje i potrebe, igranje kompjutorskih igrica može dovesti do otežane komunikacije sa bližnjima, sa čovjekovom okolinom. Život u obitelji, zajednici može se svesti na puko prepričavanje onog što se vidjelo, doživjelo i otkrilo. U virtualnom svijetu gubi se jedna osobno angažirana i neposredna komunikacija među ljudima. Sve to dovodi do gubljenja identiteta do depersonalizacije čovjeka. Vrijeme masovnih medija omogućuje nesmetanu razmjenu informacija u neograničenim količinama. Nije rijedak slučaj da danas više znamo o nekom medijskim ličnostima, instant zvijezdama bez pokrića, nego o prvim susjedima. U vremenu blještavih reklama i neograničene ponude sve je postalo stvar uvjeravanja i primanja pri čemu racionalni razum sve manje može probaviti toliku količinu informacija. Čovjek se u takvom okruženju sve više osijeća nevažno. Jedno od temeljnih pitanja koje postavlja papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Redemptoris hominis glasi: „Je li napredak koji stvara i potiče sam čovjek čini ljudski život u svim njegovim vidovima čovječnijim? Zar čovijek dosita postaje bolji, duhovno zreliji otvoreniji za druge osobito one slabije i potrebnije?“
4.1. Vrijeme kapitalizma
Osvrnut ćemo se malo na ekonomske aktivnosti čija je jedina motivacija interes. Upravo ova postavka generira vladavinu koristoljublja i beskrupulozne utrke za novcem. Pritom, solidarnost, dijalog, ravnopravnost, umjesto da budu temeljne čovjekove vrijednosti na kojima će se razvijati bolje društvo postaju sve više marketinške krilatice globaliziranog društva pod čijom krinkom se provodi hegemonija financijskih centara moći, koji srozavaju čovjeka i njegovo dostojanstvo na puku potrošačku jedinicu u velikom mehanizmu kapitalizma. Čimbenici današnje ekonomije određuju cjelokupnu dinamiku društvenog života. Najbolji primjer za to nam je utjecaj na religiju, raspravu o Božjoj opstojnosti koja je bila aktualna vjekovima, a u kojoj čitavim razrađenim filozofskim sustavima nije pošlo za rukom oborit argument za Božju egzistenciju. Sa dnevnog reda maknuo ju je upravo kapitalizam sa svojom znanstveno – tehničkom globalizacijom. Pitanje o Bogu postalo je egzistencijalno, praktično pitanje koje Boga poima samo kao Boga boljeg i lagodnijeg života. Možemo slobodno reći kako ono što vjekovima nije uspjelo u teoriji sada uspijeva u praksi. Iako kapitalizam nije religija on ipak donekle ima religijsku strukturu, čime tradicionalnu religiju ostavlja sve više po strani ili mijenja njezinu unutarnju dinamiku. On nema razvijenu teologiju, ali ima svoj kult, a to su novac i profit te svoje simbole. Sve to dovodi do sve većeg individualizma koji je potican idejom vlastitog interesa kao nečeg dobrog i legitimnog, a uvelike sužava čovjekov obzor te dovodi do nezainteresiranosti za svijet i ljude oko sebe čime se smisao života osiromašuje. A u takvom društvu nema mjesta za one koji su manje sposobniji od nekih drugih, koji su manje materijalno osigurani te su izgurani na samu marginu društva jer se ne snalaze u globaliziranom svijetu nad čijim vodama lebdi naziv: veliki supermarket multinacionalnih kompanija.
- Egzistencijska analiza otkrivanje smisla
Svi ovi fenomeni našega vremena utječu na to da se čovjek osjeća sve više prazno, spopada ga osjećaj praznine i besmisla. Frankl je takvo stanje nazvao egzistencijski vakuum.[19] Egzistencijski vakuum prati osjećaj ravnodušnosti, gubitak zanimanja za svijet i nedostatak inicijative da se bilo što može promjeniti.[20] Freudova Psihoanaliza ima mehaniscističku strukturu koja na čovijeka gleda kao na skup mehanizama u kojem vladaju određeni nagoni koji vladaju čovjekom, ona je bitno atomistička i energetička što je karakteristika moderne i post moderne[21]. U temelju psihoanalize je materijalistički način razmišljanja. U psihoanalizi terapeut je zapravo netko tko tim mehanizmima zna upravljati. Osoba je svedena na određenu vrstu stroja. Tu se javlja opasnost da se čovjeka depersonalitzira. Za razliku od čovjekovog automatizma egzistencijalna analiza sagledava u čovijeku autonomnost duševnog aparata, autonomnost duhovne egzistencije. U srži egzistencijalne analize je osjećaj odgovornosti. Egzistencijalna analiza shvaća čovjeka kao odgovorno biće. A sebe kao analizu okrenutu odgovornosti.
Prema Franklu, život ima karakteristiku zadatka, a egzistencija karakteristiku odgovora. Iz tog proizlazi da upravo život postavlja čovjveku pitanje o smislu, a on na taj odgovor odgovara svojim djelovanjem. Na pitanja koja nam postavlja život može se odgovoriti aktivnošću. Egzistencija je zapravo odgovornost, ali sada i ovdje, te se ostvaruje u okolnostima vlastite situacije svakog pojedinca. Pritom valja upozoriti, kada se u egzistencijalnoj analizi govori o odgovornosti onda se podrazumjeva duhovni segment čovjekova bića, a ne nagonski. U Franklovoj logoterapiji smisao nije apstraktan nego se nalazi kroz konkretne situacije života na koje odgovaramo sa odgovornošću i kroz koje osmišljavamo svoj vlastiti smisao postojanja. Logoterapija se posebno usmjeruje na neurotično stanje kod čovjeka te mu pokušava pomoći da čovjeka pogotovo neurotičara dovede do posvješćivanja toga da je egzistencija zapravo odgovornost. Ja dolazi k sebi, priziva sebe u svijest.[22]
Zaključak
Nedjeljnja neuroza kao primjer blagdanske forme koja gubi identitet primjer je humanističke krize čovjeka našeg vremena koji u obilju izbora ponude i potražnje gubi svoj identitet i doživljava određenu vrstu dehumanizacije koja je u velikoj mjeri potaknuta od strane ubrzanog napretka tehnologije. Kultura današnjice odbija se suočiti sa bitnim dimenzijama čovjekove osobnosti. Konzumerističko društvo potiče kulturu zaborava i potiskivanja, a sa druge strane stavlja pred osobu nedostižne ideale sreče, ljepte itd. Čovjek današnjice nalazi se u određenom procjepu. Između iznevjerenih ideala znanstveno – tehničkog napretka, ostavljenih okvira pretmodernoga društva i pokušaja pronalaženja vlastitoga smisla i identiteta vračajući se na „izvore“, konzumerističko društvo čini od njega površnu osobnost koja se ne može nositi sa okolinom i izazovima koje svijet donosi. Logoterapija upravo poziva čovjeka na otkrivanje vlastitoga smisla putem preuzimanja odgovornosti za sebe i svijet oko sebe.
fra Marijan Vidović
___________________________________
[1] Jakob. HUNAT, Globalizacija, kršćanstvo, demokracija, u: Diacovensia, vol, 11 ( 2003), br, 2, str 225-227.
[2] Živan BEZIĆ, Moderna i postmoderna, u: Obnovljeni život, 44 ( 1989 ) 2, 157
[3] Usp., Isto, 158.
[4] Usp., Isto, 159.
[5] Usp, Isto, 159.
[6] Usp, Isto, 160
[7] Ivan Žižić, Blagdan između neuroze i smisla, u: Obnovljeni život, 66 ( 2011.) 3, 374.
[8] Jakov JUKIĆ, Lice i maske svetoga, Zagreb, 86.
[9] Ivan ŽIŽIĆ, Blagdan između neuroze i smisla, u: Obnovljeni život, 66 ( 2011.) 3, 374.
[10] Viktor FRANKL, Život uvjek ima smisla, Zagreb, 2007.
[11] Usp., Isto, 73
[12] Ivan ŽIŽIĆ, Blagdan između neuroze i smisla, u: Obnovljeni život, 66 ( 2011.) 3, 376.
[13] Jakov JUKIĆ, Lice i maske svetoga, Zagreb, 1997.
[14] Charls TAYLOR, Etika autentičnosti, Split, 2009.
[15] Usp., Jakov JUKIĆ, Lice i maske svetoga, Zagreb, 1997.
[16] Usp, Isto 375.
[17] Tonči MTULIĆ, Metamorfoze kulture, Zagreb, 2008., 306.
[19] Ivan Žižić, Blagdan između neuroze i smisla, u: Obnovljeni život, 66 ( 2011.) 3, 377.
[20] Ivan Žižić, Blagdan između neuroze i smisla, u: Obnovljeni život, 66 ( 2011.) 3, 378.
[21] Usp., Viktor FRANKL, Bog kojeg nismo svjesni, Zagreb, 2001., 18 – 20.
[22] usp Viktor. FRANKL, Bog kojeg nismo svjesni, Zagreb, 2001., 18 – 21.