Relativizam, aktualna pojava našeg vremena, zapravo je vrlo star. Sokrat već argumentira o njemu. Ukoliko bi željeli definirati, ne bi trebali smetnuti s uma više vrsta relativizma: u odnosu na istinu, onaj koji uči da ono što je za jednoga istinito ne mora biti za drugoga, čime se negira jedna apsolutna istina koja vrijedi za sve; u odnosu na moralnost, onaj koji uči da su sve moralnosti jednako dobre, čime se poništava razlika između dobra i zla; u odnosu na vjerovanje, onaj koji uči da su svi sustavi vjerovanja jednako (ne)istiniti. U konačnici, sve vrste relativizma imaju jednu zajedničku točku: ne dozvoljavaju apsolutna načela, tj., poriču da je bilo koje stajalište, vjerovanje, uvjerenje ili istina iznad nekog drugog stajališta, vjerovanja, uvjerenja ili istine.
Za relativizam ne postoji objektivna istina, objektivni kriterij koji će reći što je dobro a što loše. Posljedično proizlazi da svatko može slagati moralnost kako mu odgovara ravnajući se prema vlastitim kriterijima. U praksi bi to značilo sljedeće: za ono za što kažem da je dobro to je dobro, a za ono za što kažem da je loše to je loše i to vrijedi samo za mene, dok drugi slobodno smije imati neku svoju postavku istine. Poštivati ćemo se i tolerirati. Ja imam svoju istinu, ti svoju. Ja tebe neću dirati, ti ne diraj mene. Dobro došli u relativizam! Ono što je ovdje čovjeku primamljivo jest da nema objektivnog kriterija koji ga često koči, guši, ograničava, kako čovjek smatra, te ovako može napokon imati svoju slobodu. Na ovaj mamac relativizam peca.
Promotrimo li ponešto pažljivije postavke relativizma uočit ćemo kako je riječ o zapravo vrlo radikalnoj doktrini koja drastično mijenja sve. Kako? Ako nema objektivnog, to doslovno znači ovo: kako god nešto napravim dođe mi na isto, svejedno je – napravio nešto na ovaj ili onaj način. Iz ovoga proizlazi sljedeće: mogu činiti što hoću i kako hoću, jer ionako nema razlike (sve je relativno). Stoga je relativizam poprilično šokantan jer čini ogromni zaokret, no zanimljivo kako se u današnjoj kulturi ova pojava tretira kao nešto sasvim uobičajeno.
Ako ćemo pitati razum, on će reći sljedeće: ako je sve relativno onda je i tvrdnja “da je sve relativno” relativna, prema tome, nije sve relativno. I tako razum u vrlo kratkom roku pokopava u grob relativizam kao nešto proturječno u sebi. Međutim, dotična doktrina ustaje iz groba i danas aktualno dominira. Postavlja se pitanje – kako je to moguće osobito s činjenicom da se današnji naraštaj toliko diči znanošću, znanstvenošću i tim istim razumom koji je pokopao relativizam?
Moguće je jer je problem relativizma daleko dublji od samog pitanja razuma. Pitanje relativizma je puno više pitanje volje. Jeste li primijetili da je u današnjim argumentiranjima i raspravama puno lakše biti relativist nego onaj koji brani određenu istinu? Puno lakše je sve dovoditi u pitanje, u sumnju, preispitivati nego zauzeti određeni stav i braniti ga. Zašto je tomu tako? Jer, ukoliko ne postoji objektivna istina onda ne moram uzeti tvoje argumente i stavove za ozbiljno. Mogu do beskonačnosti sve dovoditi u pitanje. Stoga, osobito u naše vrijeme, debate nerijetko ne služe da se dođe do neke istine, nego radije za pokazivanje umijeća razmišljanja. Dijalog tada nije radi toga da se dođe do istine, već je dijalog radi dijaloga, čime se gubi bit, smisao i svrha dijaloga. Dok je današnji čovjek istovremeno tako žedan istine, tako neumorno traga.
Relativizam govori da je jedina opcija koju možeš izabrati “čini što hoćeš”; zapravo ne daje prostora za druge mogućnosti. Moglo bi se ovako reći: prema relativizmu definicija istine bi bila – čini što hoćeš. To je taj dio koji uključuje volju koja bi često činila što hoće, dok bi pri tome zanemarila je li to što želi uraditi dobro ili loše, već radije posvetila pažnju ovome: što trebam napraviti da učinim kako ja hoću. Krilatica relativizma: “možeš činiti što god hoćeš bez ikakvih posljedica” vrlo je zamamna i primamljiva za čovjeka, osobito za čovjeka u stanju pale naravi.
Velika zabluda koju relativizam povlači za sobom jest lažni osjećaj slobode. Čovjek misli da ga napokon ne guše, koče i ograničavaju objektivni kriteriji već sada diše punim plućima. Čovjek je uvjeren kako može činiti što želi i kako nema nikakvih posljedica za to, jer sve je relativno. Relativizam tako dokida posljedice za postupke. A nije li to ono što svatko od nas negdje u dubini srca želi – činiti što hoće bez posljedica? Evo još jednog mamca. No koji je ovdje problem? Kada nema objektivne istine preostaje ti samo postati robom svojih želja. Tvoje želje vladaju nad tobom. Je li to sloboda?
Temeljni problem relativizma
Koji je zapravo temeljni problem relativizma? Kad bi svatko rekao: “ja ću učiniti ono što hoću” postavlja se pitanje kako bi to izgledalo kada bi zajedno stavili 10 osoba koji bi se vodili tim načelom. Kako bi njihov suživot izgledao? Kad svatko ima svoje želje i nastoji ih ostvariti, vrlo brzo će uvidjeti da postoje drugi ljudi i njihovo mnoštvo želja od kojih su neke čak potpuno oprečne mojim – i što ćemo onda? Nalazimo se u izravnom sukobu sa svim onima koji imaju drugačije želje. Dobivamo kaos. Dobivamo društvo u kojem je nemoguće zajedničko življenje. A čovjek nije pozvan da živi kao izolirana jedinka. Nijedno zajedništvo ne može opstati ako nema objektivnih načela, kriterija koji vrijede za sve. Bez tog nekog okvira, bez nečeg objektivnog, ne možemo govoriti o redu. Imamo samo kaos. I to je temeljni problem relativizma. Završavaš bez ikakve strukture, bez ikakvog reda i okvira u svome životu. Čak ne možeš ni sam sebi valjano odgovoriti na pitanje: “Zašto sam to što jesam i zašto radim to što radim?”
U konačnici, postavka u kojoj nema objektivne istine uništava živote. Kako pojedinačne tako i zajedničke. Zato je relativizam oštri protivnik zajedničkog življenja i drugoga. Što je drugo onda relativizam nego stavljanje svojih želja ispred, ugađanje sebi, prikriveno sebeljublje? Promotrim li svoj nastanak dolazim do nekoliko čvrstih činjenica: nisam mogao sam sebe stvoriti, nisam mogao birati datum niti mjesto rođenja, nisam mogao birati tko će mi biti roditelji. Bacim li pogled na kraj dolazim do sigurne istine da ne mogu produživati svoj život koliko hoću. Iz svega ovoga čvrsto proizlazi da ima podosta stvari koje me nadilaze. Što u konačnici dovodi do zaključka da sam ograničeno biće pa je pitanje mogu li kao takav, ograničen, biti mjerilo sam sebi ili ima Netko iznad koji je postavio dotične granice i nudi objektivne kriterije?
Stoga ne iznenađuju riječi kardinala Roberta Saraha: “Relativizam je rašireno zlo i nije ga lako pobijati. (…) Usmjeruje čovjeka privlačnom logikom, koja se na kraju otkriva kao totalitarni izopačeni sustav” (Bog ili ništa) te riječi kardinala Josepha Ratzingera: “Na putu je čak i uspostava diktature relativizma koji ne priznaje ništa kao definitivno, a koji kao konačnu mjeru nameće jedino svoju sebičnost i svoje želje” (iz homilije 18.4.2005.).
“Moderni relativizam ide dotle da si umišlja da je on utjelovljenje slobode. U tome smislu, taj relativizam postaje agresivnom obvezom da se vjeruje kako ne postoji nikakva viša istina; u tome novom Edenu čovjek postaje slobodan samo ako odbije istinu koju je objavio Krist. Živjeti zajedno poprima oblik nezaobilaznoga vidokruga u kojemu svaka jedinka može raspolagati vlastitim moralnim, filozofskim i religioznim viđenjem. Dosljedno tomu, relativizam sili čovjeka da stvara vlastitu religiju, napučenu brojnim, više-manje patetičnim božanstvima, koja se rađaju i umiru ovisno o nagonima, u svijetu koji inače ne propušta zazivati stare poganske religije”.
(kardinal Robert Sarah, Bog ili ništa)
Ako bi netko živio u uvjetima u kojima ne bi snosio nikakve posljedice ukoliko bi nešto krivo učinio, ako bi neprestano dobivao sve što poželi, bez ikakvih ograničenja, ako bi mu se svaki zahtjev ispunjavao, takav bi imao izvrsnu podlogu za postati relativist. Pokušajte pronaći relativista tamo gdje su patnja i bijeda. Nećete uspjeti. Jer stvarni i realni život nije život bez posljedica što oni koji trpe najbolje znaju. Zato je opasan odgoj bez posljedica za ono loše učinjeno. Jedan je profesor rekao: “Relativizam je privilegija nekoga koji se ujutro probudi i dobije sve na gotovo, ne mora ništa brinuti”. Zato na zapadu, gdje vlada velika udobnost, i jest najveći problem s relativizmom. Upravo iz toga proizlazi da će to nekome nanijeti trpljenje, štetu i patnju i taj će onda na teži način naučiti da je relativizam katastrofalan.
Relativizam zapravo i od Isusa pravi lašca: “Danas se relativizam pojavljuje kao filozofska osovina zapadnih demokracija koje odbijaju priznati da bi kršćanska istina mogla biti odličnija od bilo koje druge. Preuzimajući posvemašnji relativizam, one niječu Kristovu tvrdnju: Ja sam Put i Istina i Život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (kardinal Robert Sarah, Bog ili ništa).
Relativističko i katoličko poimanje vjere i ljubavi
Poimanje vjere i ljubavi u naše je vrijeme pod velikim udarom relativizma, u smislu što ih se unutar Katoličkog poimanja želi svesti na relativističko, stoga ćemo ih se posebno dotaknuti. Pod pojam ljubiti često se svašta gura. Relativizam glede ovog pojma jasnije dolazi do izražaja u tvrdnji da je važno biti dobar čovjek, činiti svima dobro, bez obzira u što vjeruješ i da li uopće vjeruješ i to je ljubav na tragu one Isusove. No je li to na tragu ljubavi Isusove?
“Inače ne ignoriramo Kristov poziv za ljubavlju, ali ignoriramo koliko je ta ljubav različita od svih samo ljudskih ljubavi. On je rekao: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,35). Ako bi ta ljubav bila naravna, prirodna, univerzalna ljubav već prisutna u čovjeku, onda su ove riječi kontradiktorne. Značilo bi: “Svijet će vidjeti razliku između vas i njih po činjenici da vi svi dijelite istu vrstu ljubavi”. Dakako, upravo je suprotno” (Peter Kreeft, Isusova filozofija).
Protiv relativiziranja pojma ljubavi govori i sveti Pavao u poznatom hvalospjevu ljubavi u 1 Kor 13. Čovjek može biti jako pametan, imati dar prorokovanja, imati čak i vjeru kojom bi brda premještao, no sve to mu ništa neće koristiti ako je izostavljena ljubav. I Stari zavjet govori protiv relativiziranja ljubavi: “Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio” (Mudr 9,6). Katolička Crkva uči da čovjek tek krštenjem dobiva teologalne kreposti: vjeru, ufanje i ljubav. Stoga, vrlo je važno ljubiti Kristovom ljubavlju, ne bilo čijom.
Druga stvar gdje danas čitamo obrise relativizma jest vjera. Po ovom pitanju je reagirala Crkva izdavši dokument Dominus Iesus za koji je kardinal Robert Sarah ustvrdio da je “velikim dijelom odgovor relativizmu”. Vjerovati u Isusa i vjerovati u neka druga vjerovanja dva su različita poimanja pojma vjerovati. To nipošto nije isto:
Mora se zato čvrsto obdržavati razlika između teologalne vjere i vjerovanja u ostalim religijama. Ako je Vjera milosno prihvaćanje objavljene istine, koja »dopušta stupiti u nutrinu otajstva čijem je srodnom razumijevanju sklona«, vjerovanje u ostalim religijama jest ona sveukupnost iskustava i shvaćanja, koja čine ljudsku riznicu mudrosti i religijskog nadahnuća, koje je čovjek u svome traženju istine smislio i ostvario u odnosu prema Bogu i apsolutnom. U sadašnjim promišljanjima ne vodi se uvijek računa o toj razlici. Tako se teologalna vjera, koja je prihvaćanje istine koju je objavio Jedan i Trojedini Bog, poistovjećuje s vjerovanjem u ostalim religijama, koje predstavlja religijska iskustvo koje je još uvijek na putu traženja apsolutne istine i još uvijek lišeno pristanka uz Boga koji se objavljuje. To je jedan od razloga zbog kojeg se razlike između kršćanstva i ostalih religija nastoje umanjiti pa katkad čak i potpuno ukloniti.
(Dominus Iesus, 7)
* * *
Na koncu, što bi Isus rekao o relativizmu? Imaju li moji postupci ikakve posljedice ili je svejedno što god odaberem? Postoji li jedna ili nekoliko apsolutnih istina? U mnoštvu citata dovoljno je izabrati jedan koji je uputio jedanaestorici iz kojega je jasan odgovor na sva ova i slična pitanja: “Pođite po svem svijetu, propovijedate evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16,16).
