Mudrost drevnog svijeta, sadržana u grčkoj i rimskoj književnosti te doista nezaboravno učenje drevnih naroda, poslužili su kao najava Evanđelja kojeg je Božji Sin proglasio na zemlji. U tim izvanrednim književnim spomenicima antike Crkveni oci i naučitelji prepoznali su čovjekovu duhovnu pripremu za nadnaravna bogatstva koja je Isus Krist priopćio čovječanstvu »kako bi povijesti dao svoje ispunjenje«. Tako inauguracija kršćanstva nije značila uništenje čovjekovih prošlih postignuća. Ništa nije bilo izgubljeno što je na bilo koji način istinito, pravo, plemenito i lijepo.[1]
Tako je u posebnom Božjem promislu jezik koji je mnoga stoljeća ujedinjavao toliko naroda pod autoritetom Rimskoga carstva također postao zakoniti jezik Apostolske stolice.[2] Upravo stoga što prigrljuje sve narode i što će trajati do konca vremena, Crkva po samoj svojoj naravi zahtijeva jezik koji je univerzalan, nepromjenjiv i nije razgovorni.[3]
Suvremeni su jezici podložni mijenama, a nijedan jezik svojim autoritetom ne nadvisuje drugi. Kad bi istine Katoličke Crkve bile povjerene nekima od njih, značenje tih istina ne bi bilo svakome bjelodano s dovoljnom jasnoćom i preciznošću. Osim toga, ne bi postojao jezik koji bi služio kao zajedničko i čvrsto mjerilo za prosudbu točnoga značenja drugih prijevoda, a takav je jezik upravo latinski. On je ustaljen i ne mijenja se. Već odavno nije podložan utjecajima promjene značenja riječi, što je inače redovita posljedica svakodnevne govorne uporabe.[4]
Latinski se jezik može promatrati kao učinkovita poveznica koja u divnome nastavljanju povezuje današnju Crkvu s Crkvom prošlosti i budućnosti.[5] Na tom tragu Sveti sabor želi da prema stoljetnoj predaji latinskog obreda, klerici u božanskom časoslovu zadrže latinski jezik. Ipak se daje ovlast ordinariju da u pojedinim slučajevima, kojima bi jezik bio velika zapreka da časoslov mole kako valja, dozvoli uporabu prijevoda na narodnom jeziku tamo gdje postoji posebna povlastica.[6]
Ne može se sumnjati ni u odgojnu-obrazovnu vrijednost učenja jezika i poučne književnosti Rimljana, koje predstavlja vrlo učinkovitu vježbu za nježne mladenačke umove. Ono pomaže u dozrijevanju i usavršavanju glavne sposobnosti razuma i duha. Izoštrava um te omogućava bistrinu prosudbe. Pomaže mladome umu točno shvatiti stvari i razviti ispravan smisao za vrijednosti. Također je sredstvo za uvježbavanje dubokoumnoga razmišljanja i govorenja.[7]
Prije nego sjemeništarci započnu u pravom smislu crkveni studij, treba da steknu humanističku i znanstvenu izobrazbu koja u pojedinim zemljama osposobljuje mladiće da mogu preći na visoke škole; osim toga trebaju vladati latinskim jezikom koji će im omogućiti da razumiju i da se služe tolikim znanstvenim vrelima i crkvenim dokumentima.[8] Neophodan je studij liturgijskog jezika vlastitog svakom obredu, a treba vrlo promicati primjereno poznavanje jezika kojima je pisano Sveto pismo i predaja.[9]
[1] Usp. IVAN XXIII., Veterum Sapientia – Drevna mudorst. Apostolsko pismo (2. II. 1962.), br. 1 (dalje: VS)
[2] Usp. VS, 3
[3] Usp. PIO XI., Offιciorum omnium. Apostolsko pismo (1. VIII. 1922.), br. 14
[4] Usp. VS, 6
[5] Usp. VS, 7-8
[6] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Sacrosanctum Concilium. Dogmatska konstitucija o liturgiji (4. XII. 1963), br. 101.
[7] Usp. VS, 9
[8] Usp. PAVAO VI., Summi Dei Verbum. Apostolsko pismo (4. XI. 1963.), br. 4.
[9] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Optatam totius. Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika (28. X. 1965.), br. 13.
fra Antonio Tkalac