Ovo je jedna od najpoznatijih rečenica evanđelja, ali je nekako uvijek krnje shvaćena. Kada kažem krnje shvaćena, mislim na to da često ispustimo ovaj dio obratite se i prijeđemo odmah na to da vjerujemo. Odgovor na pitanje zašto je to tako krije se u tome da je puno lakše povjerovati najprije Evanđelju, a zatim čekati da se dogodi obraćenje. No je li to uistinu pravi put i ispravno shvaćanje Isusovih riječi? Može li naš vjernički život biti ispravan ako ne idemo Isusovim redom, nego svojim? O važnosti ove rečenice kao temeljnog polazišta za naš život govori i činjenica da ju Isus izgovara odmah na početku svoga javnog djelovanja (Mk 1, 15). Izgovara je kao temelj vjerničkog života. Znamo da ako su temelji nevaljali da će se cijela „zgrada“ urušiti pod navalom oluja koje život nosi (Mt 7, 24 – 27). Stoga je važno postaviti dobre temelje, odnosno najprije se obratiti te onda istinski povjerovati Evanđelju. Jer ako preskačemo redoslijed doći ćemo u jednom trenutku do zida i tada ćemo se zapitati što smo krivo napravili. U takvim trenucima možemo okrivljavati Boga i kako se on udaljio od nas, kako nas je napustio, ali zapravo glavnog krivca moramo pronaći u sebi. Ne smijemo si dopustiti živjeti kao pogani, a pritom govoreći svima kako mi vjerujemo Isusu i njegovim riječima. Svima će biti očito da tu nešto nije u redu. Vjera, odnosno riječi, uvijek moraju biti potkrijepljeni djelima (Jak 2, 17). Jasno je da je i za obraćenje potrebna vjera, ali ona istinska vjera na koju nas Krist poziva očituje se tek nakon iskrenog obraćenja.
Za promjenu načina života nije nužno doživjeti obraćenje tako što će nam se ukazati Isus, Marija ili netko od anđela. Obraćenje se mora događati na svakodnevnoj razini. Ono nužno zahtijeva od nas promjenu života. No ta promjena se može dogoditi samo onda kada se iskreno pokajemo za svoje grijehe i čvrsto odlučimo promijeniti svoj život. Ta odluka mora biti trenutna i ne opterećena onime što se može dogoditi. Promjenu života moramo živjeti svakoga trenutka kao da nam je posljednji jer ne znamo ni dana ni časa (Mt 25, 13). Bdjenje zahtijeva od nas stalni izvor energije koji će nam davati snagu za svakodnevnu borbu. Tu snagu trebamo crpsti iz sakramenata, te iz Svetoga pisma koje je živa Božja riječ. Zvuči zahtjevno i izgleda kao da se može ostvariti samo u strogim samostanskim uvjetima, ali na taj poziv moramo odgovoriti svi, a ne samo klauzurni redovnici i redovnice. Pozvani smo ovu budnost, ovo obraćenje, vršiti svakodnevno ondje gdje se nalazimo. Jer bez toga nema istinske vjere u Evanđelje! Obraćenje se sastoji u tome da prestanemo biti sami sebi dostatni i da odlučimo slijediti put Isusa Krista.
Čitav govor o obraćenju može zvučati zastrašujuć i odbojan, ali je itekako nužan. To nije nešto od čega moramo strahovati nego je to poziv na koji trebamo odgovoriti bez straha jer znamo koja nas nagrada čeka ako odgovorimo – život vječni. Ne postoji univerzalan način ili recept po kojem trebamo odgovoriti na ovaj poziv. Sam način odgovora ovisi o svakoj osobi i njezinoj raspoloživosti kako želi odgovoriti na ovaj Kristov poziv. Ono što je jedino sigurno je to da nam Krist svakoga dana upućuje riječi: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“. Sve ostalo je na nama i na našoj želji da budemo Kristovi.
