Gospodin Isus veli svojim učenicima: Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali; odsada ga i poznajete i vidjeli ste ga. Kaže mu Filip: Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je! Isus će mu: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaješ? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. (Iv 14, 6-9) Otac prebiva u nepristupačnu svjetlu (1Tim 1, 16) i Bog je duh (Iv 4, 24) i Boga nikada nitko ne vidje (Iv 1, 18). Budući da je Bog duh, može se samo duhom vidjeti, jer duh je onaj koji oživljuje; tijelo ne koristi ništa (Iv 6, 63). Ni Sina međutim, kad je riječ o onom po čemu je jednak Ocu, ne može nitko vidjeti drukčije nego Oca, drukčije nego Duha Svetoga. Stoga su osuđeni svi koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista kao čovjeka, a nisu ga gledali i vjerovali po duhu i božanstvu kao pravog Sina Božjega. Isto su tako i sada osuđeni svi oni koji vide sakramenat što se Gospodinovim riječima posvećuje po rukama svećenika na oltaru pod prilikama kruha i vina, a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, prema svjedočanstvu samoga Svevišnjega koji kaže: Ovo je tijelo moje i moja krv novoga Saveza koja se za mnoge prolijeva (Mk 14, 22. 24) i: Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni (Iv 6, 54). Stoga presveto tijelo i krv Gospodnju prima onaj koji posjeduje duh Gospodnji što prebiva u svojim vjernicima. Svi drugi koji nemaju toga duha a usuđuju se primiti ga, osudu sebi jedu i piju (1Kor 11, 29). Prema tome, sinovi čovječji, dokle će vam srca ostati tvrda? (Ps 4, 3) Zašto ne upoznate istinu i ne vjerujete u Sina Božjega? (Iv 9, 35) Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja (Mudr 18, 35) u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva (Iv 1, 18) na oltar po svećenikovim rukama. I kao što se je svetim apostolima pokazao u pravom tijelu, tako se i sada nama pokazuje u svetom kruhu. I kao što su oni svojim tjelesnim pogledom vidjeli samo njegovo tijelo, ali su, promatrajući duhovnim očima, vjerovali da je on Bog; tako i mi, gledajući tjelesnim očima kruh i vino, gledamo i čvrsto vjerujemo da je tu živo i istinito njegovo presveto tijelo i krv. Na taj je način Bog nazočan među svojim vjernicima stalno, kako sam kaže: Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta (Mt 28, 20).
Franjino vrijeme je obilježeno raznim herezama koje su nijekale Kristovu prisutnost u prilikama kruha i vina, stoga nije slučajno sv. Franjo upravo govor o Tijelu Gospodnjem stavio na prvo mjesto svojih opomena. Ovaj tekst stoji kao svjetionik koji nas, čitatelje, treba opomenuti da ostanemo pravovjerni, da se ne damo zavesti lažnim svijetlom krivovjerja. I ne samo to, nego nas poziva da se otvorimo Duhu Božjem kako bismo mogli vidjeti i razumjeti ono što očima ne vidimo.
Franjo, čovjek vjere, kao da ovom opomenom izriče svoj credo, svoje vjerovanje u Gospodnju prisutnost u sakramentalnim prilikama te poziva i nas da očistimo svoja srca od sumnje te očima vjere gledamo u prilikama kruha i vina istog ono Krista koji je hodao zemljom. Samo se očima vjere može vidjeti Boga u osobi Isusa Krista te primijetiti da je „Krist jučer i danas isti“ (Usp. Hebr 13,8). „U vrijeme kad je boravio na zemlji njegovo ljudsko je na Njemu skrivalo ono božansko i zato je bilo potrebno vjerovati, danas sakramentalne prilike kriju Njegovo božanstvo i Njegovo čovještvo.“[1]
Danas, pod utjecajem znanosti, sve pokušavamo razumom dohvatiti. Sve nam mora biti razumljivo. Istina, nikada nismo imali više informacija na dohvat ruke. Možemo mnogo toga pročitati u Kristu, mnogo toga naučiti, stalno slušamo propovijedi i predavanja, možda i pohađamo seminare. Sve je to lijepo i može biti na izgradnju, ali također postoji opasnost da uz veliko znanje i dalje budemo nevjernici. Neke stvari čovjek jednostavno ne može shvatiti nikako osim vjerom. Samo u vjeri možemo vidjeti i iskusiti Krista u Njegovom božanstvu i da je on Sin Božji. No, vjera nije samo ispovijedanje. Nije dovoljno naučiti vjerovanje napamet da bi postao vjernik. Čak i ako razumom prihvatiš sve istine koje Crkva uči i dalje možeš biti nevjernik. Stoga nas sveti Franjo ovom prvom opomenom poziva da „ne budemo srca tvrda“ (Ps 94, 7), da se čuvamo ravnodušnosti i navika koje nas, kako sam kaže, mogu odvesti u propast.
„Autentična vjera je mnogo više nego čvrsto držati nešto za istinito. Vjerovati znači živjeti samo za Boga, samo Njemu pripadati, toliko da ne želimo više raspolagati samim sobom, nego biti u punom Božjem posjedovanju.“[2]
_________________________________
[1] Usp. Kajetan ESSER, Opomene sv. Franje, Zagreb, 1995., 13.
[2] Isto, 14.
.