Blago onom sluzi (Mt 24, 46) koji se zbog dobra, što ga Gospodin govori i čini po njemu, ne uznosi više negoli zbog dobra što ga govori i čini po drugome. Griješi čovjek koji hoće da primi od svoga bližnjega više negoli hoće da sam dade Gospodinu Bogu.
U razmatranju ovih opomena već je nekoliko puta bilo istaknuto kako čovjek ne posjeduje ništa svoje osim grijeha. Ovo nije teško shvatiti, ali jako je teško primijeniti u svakodnevnom životu. Pitanje je postoji li čovjek koji se barem malo ne uznosi, barem u svom srcu zbog dobra što ga Gospodin čini po njemu. Franjo je znao da smo mi ljudi takvi. Zbog toga daje vrlo dobar kriterij koliko se čovjek smije uznositi. Smije se uznositi samo onoliko koliko bi se uznosio da je to isto dobro dobio njegov bližnji. Većina ljudi ipak zna prepoznati dobro kod drugoga i čak ga i pohvaliti i cijeniti zbog toga, ali uznosi li se zbog toga? Naravno da se ne uznosimo zbog dobra što ga čini naš bližnji jer znamo da to nije naše djelo, a nema se smisla uznositi djelom koje nije naše. Sveti Franjo tu je povukao paralelu.
Dakle jednako kao što se nema smisla uznositi zbog djela što ga je učinio naš bližnji jer ono nije naše, nema se smisla uznositi ni zbog djela što ga činimo mi jer ni ono nije naše nego Gospodinovo. Tu se onda krije druga opasnost. Kako se sami ponekad uznosimo, a znamo da to nije dobro, onda ponekad želimo da nas i netko drugi pohvali i da nas primijeti ili istakne. To je onaj prikriveni dio koji je teže primijetiti, ali itekako je prisutan. I tu Franjo vidi veliku opasnost. Da netko želi da ga se pohvali ako radi nešto lijepo, nije toliko opasno, ali ako netko želi samo da ga se hvali, a da Gospodinu ne daje sebe, to je već opasnije jer se gubi pravi smisao činjenja dobra. Dobro se počinje činiti radi pohvale, a ne radi Boga. To je Franjo uočio i zato ističe važnost činjenja dobra zbog Boga i vraćanja dobra Bogu. Sve ovo teško je imati u glavi prije nego učinimo neko dobro djelo, ali zato je već tu naša savjest koja nas tome uči, samo je trebamo poslušati.
