Blago onom redovniku komu je ugodnost i veselje u presvetim riječima i djelima Gospodinovim i koji po njima privodi ljude k Božjoj ljubavi u radosti i veselju (Ps 50, 10). Jao onom redovniku koji uživa u beskorisnim i taštim riječima kojima navodi ljude na smijeh.
Razmišljajući o ovoj opomeni, vjerujem da do ušiju svakako dopire druga rečenica, ovaj jao svim onim redovnicima koji svojim beskorisnim i taštim riječima navode ljude na smijeh. Ako bismo to uobličili u jedno pitanje, ono bi moglo zvučati ovako: Što sve pripada u beskorisne i tašte riječi? Jesu li to šale, pošalice, vicevi, aforizmi? Možda sve one riječi kojima zbijamo šale na račun drugih ljudi? Također, mogli bi se pitati – zar Franjo ovdje govori protiv smijeha? Svakako nije lako zaključiti na kojem je tragu sveti Franjo u ovoj opomeni.
Stoga se najbolje vratiti na prvu rečenicu ove opomene kako bismo ušli u trag Franjinih misli. Sveti Franjo hvali redovnika koji svoje veselje i radost pronalazi u riječima koje dolaze od Gospodina te po tim istim riječima privodi ljude k Bogu. I toga se može zaključiti da su sve riječi koje ne dolaze od Gospodina zapravo tašte i više od svega beskorisne za ljude i njihov spas ako ih se rabi za isprazno ljudsko veselje i smijeh. Takav smijeh iz obijesti ne dolazi iz iskrenih ljudskih odnosa već, vrlo često nastaje kao produkt ponižavanja drugoga kako bismo nekoga naveli na lažnu radost iza koje se redovito skriva neko naše nezadovoljstvo ili nesređenost. Zato se čini da Franjo nije govorio protiv smijeha kao takvoga, već protiv smijeha proizvedenog u besmislenim i taštim razgovorima gdje se onaj koji izgovara riječi postavlja iznad svoga bližnjega. To, očito, ne odgovara evanđeoskom ili bolje reći Gospodinovom idealu ljubavi prema bližnjemu. Franjo nas stoga upućuje gdje je pravo veselje – dijeliti s drugima riječi koje smo čuli od samoga Isusa jer to dijeljenje božanske istine koju smo primili čini nas zadovoljnim i radosnim navjestiteljima radosne vijesti – evanđelja. Ovo se posebno odnosi na redovnika koji nije tu da promovira sebe već onoga koga je odlučio slijediti – Gospodina Isusa Krista.
Razmislimo stoga što svojim riječima, šalama i vicevima pokušavamo postići. Možda da se drugi smiju onome što smo mi rekli, da nas drugi hvale, da u očima drugih ispadnemo bolji, pametniji, važniji, istaknutiji? Ili želimo svojim riječima obodriti druge i unijeti im radost života koja nije napadna, ali je stalna i nosi nas kroz sve poteškoće. A što može biti bolje od samih riječi Gospodinovih koje nisu ništa drugo nego radosna vijest i istina sama?
