Blago onom redovniku koji ne govori za plaću i koji ne izbrblje sve svoje, niti je brz na riječima (Izr 29,20), nego mudro mjeri što ima reći i odgovoriti. Jao onom redovniku koji od Boga primljena dobra ne pohranjuje u svome srcu (Lk 2,19.51) i drugima ih ne pokazuje djelima nego ih više želi pokazati ljudima očekujući nagradu. On prima svoju plaću (Mt 6,2.16), a koji slušaju donose malo ploda.
Šutnja je oduvijek bila odlika bogotražitelja koji su nastojali u svakom trenutku biti otvoreni za tihi Božji govor. Da poslušam što mi to Gospodin govori (Ps 85,9), kliče u svojoj nutrini psalmista. Onaj koji ju traži i primjenjuje poistovjećen je u Svetom Pismu s mudrim čovjekom. Ima tko šuti, pa se smatra mudrim, a drugoga mrze zbog brbljanja. Ima tko šuti jer ne zna odgovoriti; drugi šuti jer čeka pravi čas. Mudar čovjek šuti do zgodnog časa, a luđak i brbljavac propuštaju zgodu. Tko odviše govori, postaje odvratan, a tko je odviše slobodan, postaje mrzak. (Sir 20,5-8) Razlikovanje vremena šutnje i govorenja kao prirodnog dijela ljudske stvarnosti poznaje i pisac knjige Propovjednikove (usp. 3,7).
U svojem hodu s Bogom prvi i najvažniji stav koji je Izrael od Jahve trebao naučiti jest slušati. To je bila jedna od karakteristika koja ga je trebala razlikovati od ostalih naroda. Ne samo izrecitirati Jahvi svoje molitve poput pogana, već ga i slušati. Čuj, Izraele! (Pnz 5,1) ponavlja i dan danas pobožni Židov. Štoviše, na mnogo je mjesta u Evanđelju i sam Isus predstavljen kao onaj čiji govor proizlazi iz šutnje (Iv 11,41; 17,1…) koja je za njega kao Sina bila prostor njegova odnosa s Ocem iz kojeg nam je govorio. …što sam čuo od njega (Oca), to ja zborim svijetu. (Iv 8,26) Tu nam se – u Isusu – otkriva kršćanski smisao šutnje. Ona nije puko odsustvo govora već otvorenost za Božji govor iz čijeg bi slušanja trebao biti oblikovan i naš u odnosu prema Njemu i bližnjima.
Stoga i nije za čuđenje činjenica da je Franjo mnogo vremena provodio u samoći te da je njegov govor, vjerojatno priprost i jednostavan, tolike ljude privukao Bogu. Mogli bismo reći da je šutnja za Franju bila preduvjet govoru jer ga je ona (na)učila govoriti. Nasuprot ovom vjerničkom stavu stoji prema serafskom ocu govorenje ne kao Božji dar čovjeku da može artikulirano izraziti svoje misli, već kao govor za plaću, brbljanje i isprazno govorenje. Osim toga, puno je danas govornika i onih koji to žele postati, a malo ih je koji nešto i kažu. Među njima, još je manje onih koji umiju druge čuti. Valjda je to zato što nismo navikli ni Boga, koji nam govori, slušati. Kako god, čini se da naše vrijeme i nije toliko obilježeno traženjem učitelja kao u negdašnjim vremenima (premda jest i to), nego više potragom za onima koji će nas slušati… Osim toga, danas je šutnja postala stvarnost koje se mnogi plaše i od nje, tražeći nadomjeske u buci i mnoštvu riječi, biježe jer nam ona otkriva nas same. Ona je stoga puno puta neugodna jer ne podnosi maske. Otkriva nam mračnu stranu naših srdaca koji još nisu rasvijetljeni svijetlom Kristova Duha.
Reče jednom jedan monah da su tri biblijska glagola, kao tri koraka, koja bi trebala formirati naše odnose prema Bogu i ljudima. Slušati, čuti i poslušati. Zato ne čudi da su danas naši razgovori kao razgovori gluhih u kojem se nikako ne uspijevamo razumjeti jer nedostaje… (vidi tri glagola). Nadalje, u nama je često prisutna želja da se svojim govorom drugima svidimo – da nam se oni dive. Ipak se cijene nakićeni, pompozni i pametni govori koji, već znate, započinju s pozdravom mnogopoštovani/a. Potvrdu vlastitoga mišljenja sadržanom u našim (od)govorima, naravno, tražimo u Svetom Pismu ili pak nekim autorima od značenja što nam daje na važnosti. Čini se ipak da bi naši odgovori trebali biti oblikovani od Božje riječi, a ne obratno.
U tom izrečenom nizu svakodnevnih iskustava, Jao koji Franjo izriče u drugom dijelu opomene upućen je onima koji nakon iskustva Boga trče da spase svijet govoreći svima svoje iskustvo koje se kad – kad nameće i kao mjera autentičnosti i vrijednosti iskustava drugih jer je ipak moje iskustvo. Pri tom, pokazujući svoju vjeru ljudima riječima, od njih očekuju nagradu što su dobri vjernici. Za Franju je pak, suprotno tomu, plod istinskog iskustva Boga promjena vlastitoga života, mišljenja, stavova koji drugima govore i kad ništa ne kažu jer se vide. Propovijedajte, a ako je potrebno i riječima.
Dijelimo isto tako iskustvo da smo se nakon ispričana iskustva osjećali praznima ili pak ispražnjenima od plodova iskustva. Naravno, jer smo primili svoju plaću (Mt 6,2.16) tj. malo udivljenja, ponekad pljeskanja od ljudi koja brzo prestaju. I dobro je da je tako jer se od toga, svi znamo, ne živi!
Na kraju… gle paradoksa… da bi se govorilo o šutnji ne znam je li bilo korisnije više šutjeti nego li (ovoliko) govoriti?
