Ulomak iz poznatog udžbenika iz dogmatike Matthias-a Scheebena:
(Scheeben, Matthias. A Manual of Catholic Theology. 3rd ed. Vol. 1. New York, Cincinnati, Chicago: Benziger Brothers, 1906.)
Kontinuitet Objave
Nositelji službe u Učiteljskom apostolatu čine neprekinuti lanac koji potječe od Boga, te je stoga nauk koji oni u bilo kojem trenutku naviještaju nastavak i razvoj izvorno objavljenog nauka, obdarena istim božanskim karakterom. Isus Krist, neposredni Poslanik svoga Oca, objavio je ono što je čuo od Oca; apostoli, neposredni poslanici Krista, propovijedali su ono što su čuli od Krista i Duha Svetoga; nasljednici apostola, baštinici apostolske misije, zauzvrat su poučavali i još uvijek poučavaju nauk primljen od apostola, te je tako Objava prenošena iz generacije u generaciju bez ikakvog prekida.
Prijenos i poučavanje Objave u biti su jedan te isti čin promatran iz dva različita aspekta. Kad god se Božja Riječ naviješta, ona se također prenosi, a ne može se prenijeti a da se na neki način ne objavi. Stoga prijenos i objavljivanje nisu dva čina različite prirode, kao što bi to bio slučaj kada bi se Objava prenosila samo pisanim dokumentom ili isključivo povijesnim svjedočanstvom. Tridentski sabor nas poučava da su Predaje „diktirane Duhom Svetim, došle do nas od apostola, prenošene kao iz ruke u ruku“ te govori o „Predajama sačuvanim neprekidnim naslijeđem u Katoličkoj Crkvi“ (Sjednica br. 4).
Prijenos je djelo živih, ovlaštenih službenika, koji predaju Objavu zakonitim nasljednicima svoje službe. Ipak, moramo razlikovati autentičnost i autoritet čina prijenosa. Kada, primjerice, neki sabor učini vjerovanje u određeni dogmu obveznim, taj čin sadrži dvostruki element: on pruža autentično svjedočanstvo o postojanju dogme u apostolskom pologu i autoritativno nameće vjeru u tu dogmu. Autentično svjedočanstvo pripada cijeloj Crkvi, koja, bilo u naučavanju bilo u ispovijedanju vjere, svjedoči o postojanju određenih istina, dok moć nametanja obveze vjerovanja pripada samo upravljačkom tijelu i njegovoj Glavi. Međutim, riječ „Predaja“ ne izražava pojam „vjere učinjene obveznom“, već samo „vjere predane od autentičnih svjedoka“. Stoga ćemo ovaj pojam koristiti u potonjem smislu, iako se, u stvarnosti, prijenos i nametanje vjere obično događaju zajedno.
Tri faze Objave
Tri faze, više ili manje vremenski razdvojene, ali slične u svojoj naravi, mogu se uočiti u razvoju i postupnom napretku prijenosa objavljenog nauka:
- Apostoli povjeravaju Polog Objave Crkvi uz obvezu da nastavi njegovo širenje.
- Prijenos Objave unutar i putem Crkve.
- Nametanje vjere kroz Pravilo vjere koje propisuju Poglavari Apostolata.
Apostolski Polog
Apostoli su bili prvotni čuvari kršćanske Objave i njezini prvi navjestitelji. Oni su svojim nasljednicima predali istine koje su posjedovali, zajedno s ovlastima koje su odgovarale njihovoj misiji. Ova prva faza naziva se Apostolska predaja ili Apostolski polog, pri čemu se potonji izraz temelji na 1 Tim 6,20: “Čuvaj ono što ti je povjereno” (depositum). Svo kasnije poznavanje Objave crpi se iz Apostolskog pologa, koji se stoga naziva Izvorom ili Izvorištem vjere.
Apostolski polog prenesen je na dva načina: usmenom predajom i pismom. Novi zavjet, premda su ga sastavili Apostoli ili njihovi učenici, nije puko ponavljanje apostolskog naučavanja. Napisali su ga ljudi pod Božjim nadahnućem, po Njegovoj zapovijedi, te je, poput Starog zavjeta, izvorni i autentični dokument Objave. Oba Zavjeta su, kao što ćemo vidjeti, prenesena Crkvi autoritativnim činom Apostola.
Apostolski polog, dakle, obuhvaća Stari zavjet, Novi zavjet i usmeno naučavanje Apostola. Postupnim razdvajanjem značenja, pojam “Polog” ograničen je na pisani dio Objave, dok se pojam “Predaja” odnosi na usmeno naučavanje.
Crkvena predaja
Crkva ima zadaću čuvati i prenositi cjelokupni Polog, pisani i usmeni, u njegovoj cjelovitosti, te s njim postupati onako kako bi to činili Apostoli da su još živi. Ova aktivnost Crkve naziva se Aktivna predaja, dok se sami nauci nazivaju Objektivna predaja.
Pojam “Crkvena predaja” ponekad se koristi u užem smislu kako bi označio nepisane istine Objave, koje stoje u istom odnosu prema Svetom pismu kao što je usmeno naučavanje Apostola stajalo u odnosu prema njihovim pismenim spisima. Tijekom vremena i ova se Predaja zapisivala, te je kao pisana Predaja sada u istom položaju prema živoj Aktivnoj predaji kao što su Sveti spisi.
Pravilo vjere
Crkva ima još jednu ulogu. Nasljednici Apostola imaju pravo i dužnost:
- propovijedati, propisivati i održavati u svakom trenutku, za cijelu Crkvu, nauk Apostola i Crkve kroz povijest;
- nametnuti i provoditi taj nauk kao zakon vjere obvezujući sve vjernike;
- donositi autoritativne odluke o nejasnim, spornim ili osporavanim pitanjima.
U ovoj ulozi Crkva djeluje kao regulator vjere, a ovi doktrinarni zakoni, zajedno s aktom njihovog nametanja, nazivaju se Pravilom vjere.
Svi članovi Crkve dužni su podložiti svoj sud u pitanjima vjere ovom pravilu i time, prakticirajući “poslušnost vjere”, pokazati da su živi članovi jednog Kraljevstva božanske istine.
Vidimo, dakle, da božanski poredak, uspostavljen za očuvanje i provođenje kršćanske istine u Crkvi, u najvišem stupnju posjeduje sva sredstva i jamstva koja se koriste i u građanskom društvu za sigurnu pohranu i tumačenje pravnih dokumenata. U oba slučaja postoje razni dokumenti, svjedoci (javni i privatni) te suci različitih razina. Ali u Crkvi su suci istodobno svjedoci, upravitelji i zakonodavci.
U protestantskoj teoriji postoje samo pisani dokumenti, bez žive autentične predaje i autoritativnog tumačenja.
Matthias Scheeben, “Poglavlje II, odjeljak 15,” u Priručnik katoličke teologije, 3. izd., sv. 1 (New York, Cincinnati, Chicago: Benziger Brothers, 1906).