U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.«
Iv 3, 16-18
Tko je naš Bog, ili eventualno možemo pitati kakav je naš Bog? Naime, prastari problem čovječanstva nije dilema postoji li Bog ili ne, nego voli li nas Bog ili ne, je li dobronamjeran prema nama ili nije, zanima li ga naša sudbina ili nezainteresirano sjedi na svom prijestolju u svom blaženstvu?
U povijesti čovječanstva čovjek je dao mnogo različitih odgovora na ova pitanja. Postojala su vremena kada se gledalo na Boga kao velikog neprijatelja ljudi kojeg treba umilostiviti žrtvama, koji čeka svaki naš i najmanji propust i to revno bilježi u svoju “knjigu primjedbi” kako bi nas brže-bolje kaznio. Na sve ovakve i slične bojazni odgovor je blagdan presvetog Trojstva: Bog se objavljuje kao onaj kojemu je jedina briga ljudska sreća.
Sigurno su se različite misli o Bogu (stas, glas, izgled, karakter…) vrzmale po Mojsijevoj glavi dok se penjao na brdo Horeb. Tamo gore zadobio je zadovoljavajući odgovor: Boga boli ljudska patnja. Naš Bog je dakle, Bog koji suosjeća s nama, našim problemima, našim patnjama. Naš Bog ima srce i to srce kuca za nas.
U drugom čitanju sveti Pavao Boga kršćana prikazuje s novim atributom: On je Bog mira. U teološkom smislu: on je izvor svega dobroga, a u društvenom i duhovnom: Bog je Bog sklada, blagostanja i pomirenja.
Susret s našim Bogom jedna je od najvažnijih zadaća duhovnoga života. Pri tome je važno da se usudimo Boga nazvati moj Bože! Naš Bog ima mnogo imena, toliko iz koliko mu se životnih situacija obratimo. Mojsije mu se obratio u ime svog naroda koji je stenjao pod jarmom ropstva, i Bog mu se očitovao kao milosrdni Bog.
Naš Bog je stvoritelj. Bog je stvorio svijet i čovjeka. Ova istina ima dalekosežnu poruku. Postajemo svjesni da živimo u Božjem svijetu, nismo gospodari svijeta i prorde, već samo gosti, odgovorni Bogu za svoje postupke. Istovremeno postajemo svijesni toga da je svijet u Božjim rukama koji neće dopustiti da zlo pokvari njegovo djelo. Stvoritelju se obraćamo s riječima 139. psalma kada nas obori strah i briga zbog naše, ali i sudbine svijeta: “Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem. Izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.”
Naš Bog je Dobri Pastir. Bog nas nije samo stvorio (deizam), već s ljubavlju prati naš život. Takvom se Bogu molimo riječima psalma 23. kada nas pritisnu životne poteškoće:” Gospodin je Pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam.”
Naš Bog je otac zaodjenut majčinskim crtama. Krasan primjer za njega je otac rasipnoga sina koji bez uvjeta prihvaća nazad svoje dijete (Lk 15). To je zapravo majčinska gesta. Takvom se Bogu molimo kad nas pritisne teret naših grijeha.
Naš Bog je Bog koji na sebe preuzima ljudsku patnju. Svoje suosjećajno srce Bog je pokazao u raspetom Isusu. Dobrom i dobrohotnom Bogu se molimo u bolesti i patnji, ponavaljujući Isusove ohrabrujuće riječi: “Oče, ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja!” (Lk 22,42).
Kada se Mojsije spustio s brda, pokrio je svoje lice jer je s njega zračila sreća zbog susreta s Bogom. Ponesimo i mi sa sobom sreću zbog susreta s Bogom u molitvi, današnjoj Euharistiji, susretu s bližnjim… Ponesimo i mi sa sobom sreću koja zrači zbog susreta s dobrostivim Bogom, da bi pozlatili život svih onih koji se možda još boje Boga.
