Kada slušamo duge, teško razumljive, možda i loše pripremljene propovijedi ne možemo ne pitati se čemu to – jesu li nam propovijedi još uvijek potrebne? Ta stalno slušamo, u školi, na poslu, kod kuće, zatim dođemo u Crkvu pa još i tu, gdje nekako priželjkujemo imati svoj mir, moramo slušati. Uza svu tu inflaciju riječi danas često ne vidimo niti smisao jer propovijed kao da na jedno uho uđe a na drugo izađe pa i ako je dobra obično završi na tome „kako je svećenik danas lijepo pričao“ i ništa više od toga, bez ikakvog odjeka na život.
Upravo ove i ovakve misli navele su me da se malo pozabavim tom temom i pokušam otkriti uz pomoć Svetoga pisma i teološke literature što je to propovijed i koji joj je smisao te zašto i tko sve smije propovijedati.
“Propovijed, u širokom smislu, je navješćivanje riječi Božje“[1] i kao takva oduvijek je prisutna kako u židovskom bogoslužju tako i u katoličkom. “Propovijed ili homilija kao izlaganje svetih tekstova pripada najstarijim elementima službe Božje.”[2]
Već u Novom zavjetu imamo brojne primjere gdje Isus u sinagogi tumači Pisma: “I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi” (Mk 6, 2), “i uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati” (Lk 4, 16), “druge subote uđe u sinagogu i stane naučavati.” (Lk 6,6), “obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama” (Mt 4, 23), a i sam Isus pred velikim svećenikom svjedoči: “Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi” (Iv 18, 20). Djela apostolska i “najraniji kršćanski spisi svjedoče nam o propovijedanju apostola i njihovih nasljednika”[3] te su i sami crkveni oci bili poznati kao vrsni propovjednici.
Za propovijed su potrebna tri elementa: Sveto pismo koje se čita i tumači, Isus koji tumači Pismo, te zajednica kojoj tumači. Prirodno okruženje Svetoga pisma oduvijek je bila zajednica vjernika jer je pismo “oduvijek, pa tako i danas, prvenstveno namijenjeno da bude navješćivano i tumačeno u zajednici”[4]. Tumačiti Božju riječ, odnosno propovijedati, može samo netko “koga je Crkva za to ovlastila u ime Isusa Krista”[5]. Ovlašteni služitelji su: “biskup, svećenik, đakon, a redovito predsjedatelj liturgijske zajednice, kao znak posebne Gospodinove nazočnosti”[6].
Kako bi narod mogao shvatiti, prihvatiti te aktualizacijom odgovoriti na taj Božji govor, potrebno je tu naviještenu riječ tumačenjem učiniti razumljivom. Možemo reći da je propovijed jedan oblik dijaloga između Boga i njegova naroda jer u “čitanjima Svetoga pisma, koja tumači propovijed, Bog govori svome narodu, otkriva mu otajstvo otkupljenja i spasenja te mu pruža duhovnu hranu”[7].
Propovijed zauzima važno mjesto u liturgiji jer “Kristovo otajstvo, u zajednici vjernika koja slavi liturgiju, propovijed čini da se aktualizira naviještena Riječ: ‘Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima’ (Lk 4,21)”[8]. Riječ Božja je uvijek živa i djelotvorna te se ista “riječ Božja, upravljena nekoć Božjemu narodu u određenom povijesnom kontekstu, ostvaruje i sada među slušateljima”[9].
Propovjednik ima zadatak tako razložiti riječ Božju “da vjernici razumiju i prihvate da je to riječ njima upućena u tomu određenom trenutku, te da se odnosi na sve njih i na svakoga pojedinačno, već prema stanju njihove vjere, nade i ljubavi”[10].
Dakle, propovijed nam treba pomoći da shvatimo i u život primijenimo naviještenu Riječ. Pa i kad je to teško i kad ne razumijemo ili mislimo da nema smisla (jer ionako se već sada ne sjećamo što je svećenik propovijedao prije 2-3 tjedna), nije smak svijeta. I tada propovijed nije besplodna. Kako je jedan novinar lijepo u šali rekao „ne sjećam se ni što mi je supruga kuhala prije dva tjedna, ali sigurno znam da mi je koristilo za održavanje života, a tako i propovijed, iako se ne sjećam što je svećenik pričao sigurno mi je koristilo.“
[1] Karl RAHNER – Herbert VORGRIMLER, Propovijed, u: Teološki rječnik, Đakovo, 2004.
[2] Adolf ADAM, Uvod u katoličku liturgiju, Zadar, 1993., 159.
[3] usp. Zvonko PAŽIN, Liturgijsko – teološko utemeljenje homilije, u: Diacovensia, 18 (2010) 3, 517 – 535.
[4] Isto.
[5] Karl RAHNER, Propovijed, u Teološki rječnik,
[6] R. GERARDI, Homilija, u: Enciklopedijski teološki rječnik , Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009, 380.
[7] Marko BABIĆ, Homiletska građa u “Službi Božjoj”, u: Služba Božja, 50 (2010) 4, 447 – 462.
[8] usp. Zvonko PAŽIN, Liturgijsko – teološko utemeljenje homilije, u: Diacovensia, 18 (2010) 3, 517 – 535.
[9] Isto.
[10] Isto.