Nakon šokantnih događaja na Veliki četvrtak gdje Krist ustanovljuje Presveti Sakrament i objavljuje da će ga jedan od učenika izdati, prošavši pregorke i strašne trenutke muke i smrti na Veliki petak, glasno viče šutnja Kristova hladnoga groba. “Udaljio si od mene prijatelja i druga: mrak mi je znanac jedini” (Ps 88, 19), viče David. U takvim trenucima vidimo svu prolaznost ovoga svijeta i nemogućnost da nas zadovolji. Tada počinjemo tražiti utjehu u Onom koji nas jedini može trajno ispuniti. Kad prestane ovosvjetska buka, u tišini ćemo vidjeti Boga.
Toma Kempenac nas u svojoj knjižici potiče ovako:
Radi života vječnoga valja podnositi sve teškoće
Gospodin: Sinko, neka te ne slome napori, koje podnosiš radi Mene, i neka te nevolje nipošto ne učine malodušnim; nego neka te Moje obećanje u svakoj zgodi ojači i utješi. Ja sam u stanju, da ti vratim iznad svakog poimanja i mjere.
Nećeš se dugo ovdje mučiti niti će te uvijek pritiskivati boli. Počekaj malo, i vidjet ćeš brzi svršetak zala. Doći će čas, kad će prestati svaka muka i buka. Neznatno je i kratko sve, što prolazi s vremenom.
Što činiš, čini! Radi vjerno u vinogradu Mojemu; Ja ću biti tvoja plaća.
Piši, čitaj, pjevaj, uzdiši, šuti, moli, podnosi muževno protivštine; život vječni je svega toga vrijedan, pa i još većih borba. Doći će mir jednoga dana, koji je poznat Gospodu.
I neće više biti dana ni noći, to jest ovoga vremena, nego vječno svjetlo, beskonačni sjaj, stalan mir i siguran pokoj.
Tada nećeš govoriti: „Tko će me osloboditi od tijela smrti ove?“ (Rim 7, 24). Niti ćeš vikati: „Jao meni, što je produljeno stanovanje moje!“ (Ps 119, 5). Jer će smrt biti oborena i spasenje će biti potpuno; nikakve stiske, blaženo milje, mila i krasna zajednica.
O, kad bi vidio vječne krune svetaca u nebu; u kakvoj slavi klikću i sada oni, koje je svijet nekada smatrao prezira vrijednim te nedostojnim skoro i samoga života; sigurno bi se odmah snizio do zemlje i volio bi biti svima podložan, nego jednome zapovijedati. I ne bi žudio za veselim danima ovoga života, nego bi se više radovao nevoljama podnešenim za Boga. I smatrao bi najvećim dobitkom, kad te ljudi ne bi cijenili
O, kad bi ti to bilo ugodno i kad bi ti prodrlo duboko u srce! Kako bi se onda usudio ma samo i jednom potužiti?
Zar ne moramo sve muke podnositi radi vječnoga života? Nije to nikakva sitnica izgubiti ili zadobiti kraljevstvo Božje.
Podigni dakle lice svoje k nebu! Evo Ja i sa Mnom svi moji sveci, koji su u ovom životu imali izdržati veliku borbu, sad se vesele, sad se tješe, sad su sigurni, sad počivaju i ostat će bez kraja sa Mnom u kraljevstvu Oca Mojega.
– Nasljeduj Krista III, pogl. 47