1. Anđeoski čovjek Franjo nije nikada običavao uzimati predah u vršenju dobrih djela. Poput nebeskih se duhova po Jakobovim ljestvama (usp. Post 28,12) radije ili uspinjao k Bogu, ili je silazio k bližnjemu.63 Tako je naime naučio dobiveno vrijeme za stjecanje zasluga razborito raspodijeliti da je jedan dio upotrijebio u korist bližnjih, a drugi bi posvetio smirenim zanosima kontemplacije. Zato, kad je prema zahtjevima mjesta i vremena izišao u susret potrebama spasenja drugih, napuštao je mnoštvo koje ga je smetalo, potražio bi skrivenu samoću i mjesto mira da bi se što slobodnije bavio Gospodinom i očistio prašinu, ako bi se nešto od nje našlo zbog boravka među ljudima. Dvije godine prije nego što je dušu predao nebu, nakon mnogovrsnih napora, vođen providnošću došao je u osamu na visoku goru koja se zove Alverna.64 Kad je ondje prema običaju počeo postiti četrdesetnicu na čast svetom Mihaelu arkanđelu, više nego obično bijaše obasut milinom nadnaravnoga promatranja i raspaljen žar- čim plamenom nebeskih čežnja; počeo je obilnije osjećati ulijevanje nebeskih darova. Uzdizao se u visinu, ali ne kao radoznali tražilac pretjerane časti (Izr 25,27), nego je kao vjeran i razborit sluga (Mt 24,25) istraživao volju Božju s kojom se s najvećom gorljivošću želio suobličiti.
2. Bilo mu je objavljeno da će mu Krist po otvaranju evanđelistara pokazati što će Bogu na njemu i po njemu biti najdraže. Pošto se najprije pobožno pomolio, s oltara je uzeo evanđelistar i dao da mu ga jedan od subraće, čovjek zaista pobožan i svet, otvori u ime Presvetoga Trojstva. I kad se kod svakog od tri otvaranja knjige svaki put namjerio na Gospodinovu muku, čovjek pun Boga razabrao je da se Kristu mora tako suobličiti u patnjama i bolima muke, prije nego što se odijeli od ovoga svijeta, kao što ga je za života nasljedovao u djelovanju. Iako je zbog velike strogosti prijašnjega života i zbog neprestana nošenja Gospodinova križa tjelesno oslabio, nipo- što se nije plašio, nego se još gorljivije oduševljavao za podnošenje mučeništva. U njemu se nesavladiv požar ljubavi prema dobrom Isusu razbuktao u buktinje vatre i plamena da mnoge vode ne mogoše ugasiti njegovu veliku ljubav (Pj 8,6–7).
3. Serafskim se plamenom želja uznosio u Boga i suosjećajnom se nježnošću preoblikovao u Onoga koji se iz ljubavi dao raspeti. Dok se jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja Svetoga križa molio na jednom obronku gore, ugledao je serafa koji je imao šest vatrenih, sjajnih krila, kako se spušta s neba. Kad se munjevitim letom u zraku spustio do mjesta koje bijaše blizu čovjeka Božjeg, među krilima se pokazao lik propeta čovjeka koji je imao ispružene ruke u obliku križa i noge pribijene na križ. Dva mu krila bijahu izdignuta iznad glave, dva su bila raširena za let, a dva su pokrivala cijelo tijelo. Kad je to ugledao, silno se zapanjio, a srce mu je ispunila žalost pomiješana s radošću. Radovao se doduše ljubaznom pogledu kojim ga je Krist gledao u obličju serafa, ali mu je prikovanost na križ mačem suosjećanja bola probadala dušu (usp. Lk 2,35). Promatrajući neshvatljivo viđenje, bio je vrlo zadivljen. Znao je da se bol muke nikako ne podudara s besmrtnošću serafskoga duha. Po Božjoj je objavi shvatio da mu je to viđenje pružila Božja providnost da ga promatra kako bi kao Kristov prijatelj unaprijed spoznao kako se ima sav preoblikovati u obličje Krista propetoga, ali ne po mučeničkoj smrti tijela, nego po požaru duše. Kad je čudesnoga viđenja nestalo, u njegovu je srcu ostao čudesan žar što ga je i u njegovo tijelo utisnuo čudesni lik znakova. Odmah su se naime počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku propetoga čovjeka. Vidjelo se kako su ruke i noge u samoj sredini probijene čavlima. Glave su se čavala pokazivale na dlanovima ruku i na gornjem dijelu stopala, a vršci su im se nalazili na protivnoj strani. Glave su čavala na rukama i nogama bile okrugle i crne, a šiljci bijahu dulji, zavinuti i kao sabijeni. Izlazeći iz samoga tijela, stršili su izvan tijela. I desni mu je bok bio kopljem proboden i prekriven crvenom ranom. Iz njega je često istjecala sveta krv, koja je ostavljala trag na tunici i gaćama.
4. Kristov je sluga uvidio da se rane koje su tako vidljivo utisnute neće moći pred povjerljivom braćom sakrivati, a jer se bojao otkriti tajnu Gospodnju (usp. Tob 12,7), našao se u velikoj stisci i neodluč- nosti: treba li reći što je vidio ili to prešutjeti. Zato je pozvao nekolicinu braće i, izražavajući se općenitim riječima, iznio je pred njih sumnju i zatražio savjet. A jedan između braće, koji bijaše prosvijetljen po milosti i po imenu,66 razabravši da je vidio nešto čudesno i da je zbog toga vrlo zbunjen, rekao je svetom čovjeku: »Znaj, brate, da su ti gdjekada otkrivene božanske tajne ne samo poradi tebe nego i poradi drugih. Čini mi se da se opravdano treba bojati da bi mogao biti suđen kao krivac zbog sakrivanja talenta (usp. Mt 25,25), ako prikriješ ono što će biti na korist mnogima.« Ta je riječ svetoga čovjeka ganula, premda je inače običavao kazati: Moja tajna pripada meni. Ipak je tada s velikim strahom ispripovijedao tijek viđenja i nadodao kako je onaj koji mu se ukazao nešto rekao što ne bi nikada, dok bude živ, mogao otkriti nijednom čovjeku. Zaista treba vjerovati da su riječi onoga svetog serafa koji se čudesno ukazao na križu bile tako otajstvene da ih nije slobodno govoriti ljudima (Iz 24,16).
5. Pošto je dakle prava ljubav Kristova ljubitelja preoblikovala u isti lik (usp. 2 Kor 3,18), navršilo se četrdeset dana što ih je odlučio provesti u samoći i došla je svetkovina svetoga Mihaela arkanđela. Anđeoski je čovjek Franjo sišao s gore, noseći sa sobom lik Propetoga, ali ne na kamenim ili drvenim pločama urezan rukom umjetnika, nego na tjelesnim udovima utisnut prstom Boga živoga (usp. Pnz 9,10; 2 Kor 3,3). A jer je dobro čuvati tajnu kraljevu (Tob 12,7), zato je čovjek, svjestan kraljevske tajne, koliko je bilo moguće, sakrivao te svete znakove. Božja je stvar da na svoju slavu objavljuje velike tajne. To je učinio sam Gospodin koji je na otajstven način utisnuo te znakove; dao je da se po njima otvoreno dogode i pokažu čudesa da bi se sakrivena i čudesna snaga tih rana očitovala po sjaju čudesa.
6. U pokrajini Rieti zavladala je vrlo teška pošast koja je nemilice tamanila goveda i ovce, a nije pomagao nikakav lijek. Neki je bogobojazni čovjek noću bio upozoren da brzo ode u samotište braće i ondje uzme vodu kojom je sluga Božji Franjo, koji je u to vrijeme ondje boravio, oprao ruke i noge, pa neka njome poškropi sve životinje. Kad je taj čovjek ujutro ustao, otišao je onamo i kad je od subra- će svetoga čovjeka kriomice dobio one vode, njome je poškropio bolesne ovce i goveda. I gle čuda! Odmah čim je škropljenje i u najmanjoj mjeri zahvatilo bolesne životinje koje su ležale na zemlji, one su zadobivale prijašnju snagu. Odmah su poustajale i požurile na pašu kao da ih nije zahvatila nikakva pošast. I tako se eto dogodilo da je po čudesnoj snazi one vode koja se dotakla svetih rana posvema nestalo svake pošasti. Zaraza je od stada otjerana.
7. Unaokolo spomenute gore Alverne, prije nego što je sveti čovjek ondje boravio, iz oblaka koji se dizao sa same gore strahovita je tuča običavala opustošiti sve usjeve i plodove. No nakon onoga blagoslovljenog ukazanja tuča je na čuđenje stanovnika prestala da bi razvedreni nebeski svod mimo običaja i sam očitovao uzvi- šenost onoga nebeskog viđenja te pokazao čudesnu snagu ondje utisnutih rana. Dogodilo se da je u zimsko doba zbog tjelesne slabosti i neravnih putova jahao na magarčiću nekoga siromašnog čovjeka. Prenoćio je pod nagibom jedne visoke stijene da bi se nekako sklonio pred snijegom i noći koja se bližila; to ga je priječilo da nije mogao stići do gostinjca. Kad je sveti čovjek primijetio da taj čovjek prigušeno mrmlja i da tu i tamo uzdahne što zbog oštre zime ne može počivati, Franjo je, raspaljen božanskim žarom ljubavi, ispružio ruku i dotaknuo ga se. I gle čuda! Najednom, kad ga se dotakla ona sveta ruka koja je nosila vatru serafskog žara, rastjerana je studen i čovjeka je iznutra i izvana obuzela tolika toplina kao da je iz peći u njega prešla kao neka snaga vatre. Odmah je duševno i tjelesno ojačao i, kao što je kasnije sam tvrdio, na kamenju i snijegu do jutra je spavao slađe nego što je ikada počivao u vlastitom krevetu. Tako je po tim znakovima očito da su one svete rane bile utisnute snagom Onoga koji serafskim djelovanjem očišćuje, prosvjetljuje i raspaljuje, jer su, očišćujući čudesnim djelovanjem izvana, donosile ozdravljenja od pošasti, vedrinu i toplinu kao što se pokazalo i nakon njegove smrti očitijim čudesima koja će na svome mjestu biti spomenuta poslije.
8. Iako je s najvećom pomnjom nastojao sakriti blago nađeno na njivi (Mt 13,44), ipak ga nije mogao učiniti nepoznatim, da neki ne bi vidjeli te rane na rukama i nogama, premda je ruke na neki način imao pokrivene i otada uvijek išao s obuvenim nogama. Dok je bio živ, vidjela su ih mnoga braća. Premda su to poradi osobite svetosti bili posve vjerodostojni ljudi, ipak su, da bi se otklonila svaka sumnja da je to tako i da su vidjeli rane, potvrdili to prisegom, dotaknuvši sveto evanđelje. Također su i neki kardinali zbog bliskosti koja ih je vezala sa svetim čovjekom vidjeli rane. Istinito su u prozi i pjesmama te antifonama iznijeli pohvale svetih rana koje sastaviše njemu u čast.67 Oni su i riječju i pismeno posvjedočili istinu (usp. Iv 5,33). I vrhovni je svećenik, gospodin Aleksandar, kad je pred mnogom braćom i preda mnom propovijedao narodu, potvrdio da je i sam za svečeva života vlastitim očima vidio one svete rane. Kad je umro, više je od pedesetoro braće te Bogu posvećena djevica Klara s ostalim svojim sestrama i nebrojeni svjetovnjaci od kojih su ih vrlo mnogi, kao što će na svome mjestu bili rečeno, vidjeli, poljubili i pobožnim ih se osjećajem dotakli rukama da bi njihovo svjedočanstvo bilo još čvršće. Ranu je na boku skrivao tako brižno da je nitko za njegova života nije mogao vidjeti drugačije nego samo kradomice. Jedan ga je brat, koji ga je običavao revno posluživati, pobožnom lukavštinom nagovorio da svuče tuniku da je ispraši. Ovaj je pažljivo gledajući vidio ranu koju je također s tri prsta brzo dotaknuo. Tako je pogledom i doticajem upoznao veličinu rane. Sličnom je lukavštinom vidio ranu i onaj brat koji u to vrijeme bijaše njegov zamjenik. Jedan brat, čovjek divne jednostavnosti, kad mu je zbog bolesti trljao pleća, ruku je provukao kroz njegovu kapucu i slučajno je utisnuo u ranu te mu je zadao veliku bol. Zato je Franjo otada nosio tako načinjene hlače da su mu one sezale sve do pazuha da bi tako pokrivale ranu na boku. Braća koja su povremeno prala te hlače ili su mu prašila tuniku po očitu znaku dođoše do nesumnjive spoznaje o svetoj rani, jer su ih nalazila zakrvavljene. Napokon su je prigodom svečeve smrti mogli nesmetano gledati i s mnogim drugima promatrati te su je ujedno mogli počastiti.
9. Daj sada, prehrabri viteže Kristov, nosi oružje svoga nepobjedivog Vojskovođe! Njime oboružan i obilježen, pobjeđivat ćeš sve protivnike. Nosi zastavu svevišnjega Kralja. Pogled na nju svim borcima Božje vojske daje hrabrost. Nosi također pečat velikoga svećenika Krista da poradi njega svi priznaju tvoje riječi i djela istinitima i vjerodostojnima. Već i poradi rana Gospodina Isusa što ih nosiš na svome tijelu neka ti nitko ne dosađuje (Gal 6,17), nego te, štoviše, svaki Kristov sluga treba ljubiti i štovati. Za ove posve pouzdane znakove ne svjedoče samo dvojica ili trojica svjedoka (usp. Pnz 19,15), nego ih potvrđuju vrlo mnogi – više ih je nego što treba – da su Božja svjedočanstva u tebi i po tebi nadasve vjerodostojna i uklanjaju svaku sumnju nevjernika, a oni koji vjeruju u vjeri se učvr- šćuju, rastu u ufanju i raspaljuju se vatrom ljubavi.
10. Već se zaista ispunilo prvo viđenje što si ga imao, da se naime kao budući vojskovođa u Kristovoj vojsci moraš opskrbiti nebeskim oružjem i uresiti znakom križa. Već te je na početku tvoga obra- ćenja viđenje Propetoga na duhovan način probolo mačem supatničke boli, ali i slušanje glasa koji je dolazio s križa kao s Kristova uzvišenog prijestolja i otajstvenog pomirilišta, kako si sam potvrdio svojom svetom izjavom da je sve to nesumnjivo istinito. Za vrijeme tvoga redovničkog života brat Silvestar vidio je križ koji je na čudesan način izlazio iz tvojih usta, sveti je Pacifik vidio mačeve u obliku križa koji su probadali tvoje srce, a anđeoski je čovjek, brat Monaldo, za vrijeme propovijedi svetog Antuna o križnom natpisu vidio kako si u obliku križa bio uzdignut u zrak. Vjeruje se i jamči da to nisu bili plodovi mašte, nego prava Božja objava. I napokon kad ti se potkraj života istovremeno ukazao i kao seraf veličanstvena izgleda i kao ponizni lik Propetoga koji te iznutra raspalio, a izvana na tijelu obilježio kao drugog anđela koji izlazi od Sunčeva istoka, otada na sebi nosiš znak Boga živoga (Otk 7,2). To našoj vjeri daje čvrstoću s obzirom na spomenuto i pruža vjerodostojno svjedočanstvo. Eto, Bog je tijekom vremena na čudesan način na tebi i u vezi s tobom pružio i očitovao sedam ukazanja Kristova križa. Tako si napokon preko šest stepenica prispio i do ove sedme na kojoj ćeš konačno i počinuti. U početku si svog obraćenja vlastitim očima gledao križ i prigrlio ga. Od tada si ga tijekom zemaljskih dana uzornim životom neprestano na sebi nosio i drugima si postavljen kao uzor. Zato nas to čvrsto uvjerava da si konačno dosegao najviši vrhunac evanđeoskog savršenstva. Stoga nijedan pravi pobožnik ne smije odbaciti takav dokaz kršćanske mudrosti koji se očitovao na tvome smrtnom tijelu. Nijedan ga pravednik ne smije napadati, nijedan istinski poniznik ne smije prezirati, jer ga je iznio sam Bog pa zato zavređuje da općenito bude prihvaćen (usp. 1 Tim 1,15).
Veći životopis sv. Franje Asiškog ( fra Bonaventura Banjoređijski),
XIII. poglavlje