4. Kritika etike i teologije
4. 1. Etika i estetika
Kad govori o etici i estetici, Ayer pokušava dokazati da su svi sintetički sudovi[1] empirijske hipoteze. No tu neki nameću pitanje vrijednosti. Možemo reći i ovako; uz iskustvene činjenice, naše znanje je temeljeno i na vrijednosnim iskazima. Ili, ti su iskazi vrijednosti isto sintetički sudovi, a nisu ipak empirijski. Naprotiv, ukoliko etički iskazi nisu znanstveni, nisu uopće ni značajni. Oni su obični izrazi emocija koji po sebi ne mogu biti ni istiniti ni lažni. Ono što se kaže o etičkim izričajima, moći će se preslikati na slučaj estetskih izričaja također.[2]
Ayer smatra da etički sudovi nemaju empirijsku vrijednost i nisu podložni verifikaciji i falsifikaciji. Ne možemo za njih reći jesu li istiniti ili lažni i u tome su slični metafizičkim tvrdnjama. Ne možemo utvrditi da je nešto dobro ili nije. Jer kako se može utvrditi da je nešto dobro? Dobro je nešto što je neopipljivo. Ono nije podložno iskustvu osjeta te ga ne može dohvatiti eksperimentom. Tome slično ni lijepo, ružno. Riječ je o kategorijama koje su za svakoga drugačije, različite.
Tako Ayer smatra da ti sudovi izriču govornikove osjećaje, ali jasno da utvrđivanje nečijih osjećaja nije moguće – moguće je samo utvrditi da je netko izrekao svoje osjećaje. Ima li on doista takve osjećaje ne možemo znati. Možemo izjaviti da je nečiji sustav vrijednosti neispravan, ali ne možemo dokazati ni da je naš ispravan. Mi vrijednosti prosuđujemo u vidu naših osjećaja i to je sve. Zaključuje kako su svi etički koncepti uistinu pseudo-koncepti i kao takve ih ne možemo analizirati. Etički iskazi izražavaju osjećaje i Ayer ih prepušta psihologiji kao fenomene, a niječe mogućnost bilo kakve etičke znanosti u smislu da stvara istinski moralni sustav. Svi takvi sustavi su, prema Ayeru, tek skup osjećaja i ne možemo reći da je jedan istinski, a drugi lažan. Moralne sustave možemo proučavati na razini socijalnih znanosti, kao pojave u određenom društvu, ali ne kao neki zakon koji je istinit.[3]
Ayer, promatrajući Kantovske i hedonističke teorije o moralu, otkriva da je jedan od važnijih uzroka moralnog ponašanja strah, svjestan i nesvjestan, od božjeg nezadovoljstva i strah od neprijateljstva u društvu. I ovo je razlog zašto se moralna percepcija nekim ljudima predstavlja kao kategorička zapovijed. Moralni kod društva djelomično je određen njegovim vjerovanjima, odnosno društvo prilagođava svoje običaje i uvodi moralne sankcije kako bi održala zadovoljstvo i sreću u društvu kao cjelini. Zato je jasno zašto društvo promiče altruizam, a ne egoizam. Taj posljednji cilj društva, hedonizam, sreća i mir naposljetku dovodi do toga, baš kao i teorija morala kod Kanta, da moralni koncepti imaju snagu nepromjenjivih zakona. Sve moralne teorije zaboravljaju međutim da etički iskazi svake vrste izražavaju osjećaje (koji mogu postojati i nepostojati u subjektu koji ih iskazuje) i po sebi su pseudo-koncepti. Drugim riječima, ne mogu se analizirati metodom falsifikacije i verifikacije.[4]
4. 2. Religija
Jedino što prema autorovu mišljenju možemo naučiti proučavajući etiku i estetiku jest naš vlastiti mentalni i fizički sastav. Bilo koji pokušaj stvaranja osnove za metafizičke teorije od estetskih i etičkih koncepata o postojanju svijeta vrijednosti, kao različitog od svijeta činjenica, uključuje u sebi krive analize tih koncepata. Ayer smatra da je pokazao kako je njegova analiza otkrila da fenomen moralnog iskustva ne može uopće biti korišten za stvaranje bilo kojega racionalističkog ili metafizičkog učenja. Još jasnije rečeno, taj se fenomen ne može rabiti kako bi se dokazalo postojanje transcendentnoga boga, kao što je Kant mislio da se može.[5]
Tako dolazimo do pitanja same mogućnosti nekakvog religioznog znanja[6]. Ayer želi pokazati da je ta mogućnost već odstranjena njegovom ocjenom metafizike[7]. Tvrdi kako je danas je poznato da se postojanje bića koje možemo nazvati bogom bilo koje ne-animističke religije ne može dokazati. Potrebno je vidjeti koje su premise iz koji se takav zaključak izvodi. Ako zaključak da bog postoji mora biti siguran tada i te premise moraju biti sigurne. Zaključak deduktivnog argumenta već sadržan u premisama; bilo koja nesigurnost koja bi mogla postojati o istinitosti premisa postoji također i u samom zaključku. Empirijska propozicija ne može nikada biti nešto više nego samo moguća. Samo su a priori iskazi logički sigurni. Budući da ne možemo izvesti božju opstojnost od iskaza a priori[8], slijedi da ne postoji mogućnost prikazivanja božje opstojnosti[9].
Napokon, nemoguće je da postoji nešto kao kršćanski Bog, tvrdi autor. Jer ako je postojanje takva boga moguće, tada bi premisa da on postoji bila empirijska hipoteza. I bilo bi moguće u tom slučaju iz nje izvesti druge empirijske hipoteze, određene iskustvene iskaze koji nisu sami po sebi bili mogući bez te prethodne hipoteze. Ali takvo što nije moguće u ovom slučaju. Kad kažemo da Bog postoji na osnovu nekog sklada u prirodi tada po Ayeru poistovjećujemo Boga sa određenim pravilnostima koje se u prirodi javljaju. No religiozan čovjek to tako ne bi zaključio, već bi Boga nazvao transcendentnim bićem koje se može spoznati određenim očitovanjima u prirodi, ali se ne može definirati samom manifestacijom. Po Ayeru, takvo je poimanje boga metafizičko. Kad je metafizičko, onda je nepodložno verifikaciji.[10]
Ayer svoj stav ne definira ni kao ateistički ni kao agnostički. Agnostik priznaje mogućnost postojanja boga kojega ne može spoznati, a ateist smatra da je postojanje boga najmanje vjerojatno ili da ga uopće nema. Ayer tvrdi da su svi iskaze o prirodi i postojanju Boga besmisleni. Sukladno tome, ateistička tvrdnja da ga nema je jednako besmislena. A agnostik tvrdi da nemamo dovoljno sredstava s kojima možemo odrediti istinitost ili neistinitost postojanja Boga. Ayer, s druge strane, smatra kako je tvrdnja o postojanju Boga metafizička i ne može biti verificirana ili falsificirana, zato je kao takva besmislena i nepotrebna. Tvrdnja o Bogu ne dotiče se empirijskog svijeta, neopipljiva je, nije provjerljiva iskustvom.[11]
Vjera u transcendentnog boga dolazi zajedno s vjerom u život poslije smrti i one su po autoru povezane. No u formi koju ona obično zauzima, sadržaj ovog vjerovanja nije ispravna hipoteza. Možemo reći da čovjek nikada ne umire ili izreći da je smrt tek stanje produženog neosjetnog iskustva. Takav sud (o produženom neosjetnom stanju) doista jest valjan sud koji možemo izraziti, međutim svi dostupni dokazi idu u prilog tome da je pogrešan. Reći usprkos tome da postoji nešto u čovjeku što ne možemo percipirati, kao što bi bila duša ili njegovo pravo ja koje će živjeti i nakon smrti, posve je drugačije. Time izričemo čisto metafizički sud koji sam po sebi nije potvrđenija činjenicama od tvrdnje da postoji transcendentni bog.[12]
Ayer tvrdi da ne postoji nikakav sukob religije i prirodnih znanosti jer su sudovi koje religija donosi metafizičke besmislice – one ni s čim ne mogu biti u sukobu. Antagonizam koji vidimo između religije i znanosti odaje dojam da znanost oduzima neke od motiva koji čine čovjeka religioznim. Jer dobro je poznato, tvrdi autor, da je jedan od glavnih izvora religioznog osjećaja nesposobnost čovjeka da odredi svoju sudbinu, a znanost se trudi uništiti osjećaj čuđenja s kojim čovjek promatra strani svijet tako da mu nudi sposobnost da razumije i preduhitri prirodne fenomene – čak da ih do određene granice kontrolira.[13]
Uostalom i sami teisti govore o Bogu kao misteriju koji se ne može nikada dostatno razumjeti. Reći da nešto nadilazi ljudsko razumijevanje znači i da je ne-inteligibilno. Što pak nije inteligibilno ne može biti jasno opisano. Ako je Bog nešto što je pridržano samo mističnom iskustvu i ako mistik priznaje da je objekt njegove vizije nešto što se ne može opisati, tada on također mora priznati da je primoran govoriti besmislice kad ju opisuje. Mi ne možemo ući u iskustvo mistika i nema koristi od toga što tvrdi da razumije činjenice, ali ih je nesposoban izraziti. Jer ako je on zbilja primio nekakvu informaciju, bio bi sposoban izraziti je. Mistik samo objašnjava stanje u svome umu, ništa o vanjskom svijetu.[14]
Ayer zaključuje da su svi argumenti religijske prirode samo pogrešno vjerovanje. Za psihologa je interesantno što čovjek ima religijsko iskustvo, ali ne postoji nikakvo religiozno znanje, kao što ne postoji ni moralno znanje tj. znanje o moralu. Ayer to dvoje razlikuje. Dokle god spoznaje onoga koji govori o Bogu nisu empirijski verifabilne, Ayer je siguran da samo sam sebe obmanjuje. Takva osoba može vjerovati da su njegova iskustva kognitivne prirode, ali za to nemamo dokaz. Iskaz moramo moći verificirati i falsificirati i tek se tada može uključiti u korpus empirijskih iskaza koji sačinjavaju znanost.[15]
[1] sintetički sud, po I. Kantu, sud kod kojega predikat izriče subjektu nešto što u njem nije smisleno uključeno. Razlikuje se od analitičkoga suda, gdje predikat kazuje nešto što je već sadržano u pojmu subjekta (»Sva su tijela protežna.«). Pravu spoznajnu vrijednost, po Kantu, imaju samo sintetički sudovi, jer oni proširuju sadržaj subjekta novim smislenim doprinosom predikata. Dok su sintetički sudovi a posteriori stvoreni induktivno u iskustvu, apriorni proizlaze iz općevažnih i konstantnih, oblikovanih funkcija transcendentalne svijesti. (Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56169 (15. 10. 2016.))
[2] usp. Alfred Jules AYER, Langauge, Truth and Logic, Great Britain, Penguin Book, 1975, 136.
[3] usp. Isto, 146 – 149.
[4] usp. Isto, 149 – 150.
[5] usp. Isto, 150 – 151.
[6] Isto, 151.
[7] Isto.
[8] A priori iskazi su tautologije pa su zato sigurni, a iz seta tautologija se ne može zaključiti ništa više od još tautologija. (Usp. Isto.)
[9] Isto, 152.
[10] usp. Isto.
[11] usp. Isto, 152 – 153.
[12] Isto, 154.
[13] Isto, 155.
[14] usp. Isto, 156 – 157.
[15] usp. Isto, 158.