Četiri su marijanske dogme koje Crkva predlaže kao objavljenu istinu u obliku koji obvezuje cjelokupni kršćanski puk tako da se nijekanje takve istine proglašava krivovjerjem. Te istine koje Crkva naučava pripadaju Božjoj objavi, pisanoj ili predanoj riječi Božjoj. Prva dogma je da je Marija Bogorodica, druga da je Marija Vazda Djevica, treća da je Marija bezgrešno začeta te četvrta da je Blažena Djevica Marija dušom i tijelom uznesena na nebo.
Marija Bogorodica
Marijino božansko majčinstvo temelji se na učenju Svetog pisma, spisima crkvenih otaca, a definirano je na koncilu u Efezu 431. godine. Prema sv. Ivanu (Iv 1,14) Isus je Riječ koja je tijelom postala, Riječ koja je preuzela ljudsku narav u krilu Marije. Kako je Marija uistinu Isusova Majka (usp. Mt 1,25), a Isus je uistinu Bog od prvog trenutka njegovog začeća, Marija je uistinu majka Boga.
Nestorije, carigradski patrijarh (428.- 431.) smatrao je da je Marija majka samo Isusove ljudske naravi, ali ne i božanske, pa je radije koristio izraz majka Kristova umjesto majka Božja i time se usprotivio pučkom običaju da se Mariju naziva majkom Božjom.[1] Problem je bio u tome da ako Marija nije bogorodica onda se time niječe utjelovljenje druge božanske osobe Isusa Krista. Ova dogma definirana je ne samo kako bi se obranila istina o Marijinu bogomajčinstvu, nego i istina o utjelovljenju Isusa Krista, Boga koji je postao čovjekom. Jasno je da stvorenje ne može roditi stvoritelja, ali činjenicom da se Bog utjelovio, što je jedno veliko otajstvo, Bog Isus Krist je u svojoj osobi koja je jedna, ujedinio dvije naravi, ljudsku i božansku, a to je ostvareno upravo u utrobi Marije. Stoga je ispravno tvrditi da je Marija njegova majka te ona nije majka samo dijela Krista, već čitavog Krista.
Marija vazda djevica
O tome da je Marija bila vazda djevica također se razmatralo na koncilu u Efezu 431. godine. Iako je u to vrijeme bilo osporavano Marijino bogomajčinstvo, njezino vazda djevičanstvo je bilo već definirano. Na drugom Carigradskom koncilu 553. godine Marijino vazda djevičanstvo je bilo naglašavano. Na sinodi u Lateranu 649. koju je sazvao papa Martin I. donešeno je sljedeće:
Tko zaista i u skladu s istinom,… ne ispovijeda da je sveta i uvijek djevica i bezgrešna Marija Bogorodica, budući da je zaista i uistinu nepovrijeđeno rodila samog Boga,… a da je njezino djevičanstvo i nakon poroda ostalo nerazoreno, neka bude osuđen.[2]
U knjizi proroka Izaije piše: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!(Iz 7,14) Veznikom i povezuje se da će začeti kao djevica i roditi sina kao djevica, a ne samo začeti sina kao djevica. Novozavjetni izraz da je Isus bio prvorođenac (Lk 2,7) samo je pravni način kojim se naziva prvo dijete te se ne implicira tvrdnja da su postojala i druga Isusova braća. Međutim, činjenicu da su evanđelisti pisali o Isusovoj braći potkrepljujemo objašnjenjem semitskog mentaliteta koji je bio u pozadini tih izričaja. Hebrejski jezik nije posjedovao specifične izraze kojima se označavaju dalje rodbinske veze, te su pisci preslikali svoj mentalitet u drugi jezik.
Marija bez grijeha začeta
Dogmu o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije proglasio je papa Pio IX. 8. prosinca 1854. godine. U buli stoji:
Blažena Djevica Marija, u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućeg Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage izvornog (istočnog) grijeha…[3]
Neki protestanti smatraju kako se iz Marijinog hvalospjeva Veliča može zaključiti kako Marija nije bila bez grijeha jer u hvalospjevu piše i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju. Kako je Marija trebala Spasitelja smatraju kako je morala imati grijeha, no to je krivo shvaćanje katoličkog učenja. Svi ljudi, uključujući i Mariju, trebaju Krista da bi se spasili. Zbog Adamova grijeha svi su ljudi rođeni u stanju istočnoga grijeha te se netko može izvući iz toga stanja surađujući s milošću. Marija, milosti puna također je spašena Kristovom žrtvom na križu, ali na savršeniji način. Marija je bila očuvana da nikada ne dođe u stanje istočnoga grijeha i budući da Bog nije ograničen vremenom, zaslugama Isusa Krista Marija je bila očuvana od istočnoga grijeha od trenutka njezina začeća.[4]
Uznesenje Blažene Djevice Marije
Blagdan Marijina uznesenja na nebo najvjerojatnije je najstariji marijinski blagdan iako je posljednja od proglašenih marijanskih dogmi.[5] Apostolska konstitucija Munificentissimus Deus sadrži dogmu o Marijinu uznesenju na nebo. Konstituciju je proglasio papa Pio XII. 1. studenog 1950. U njoj stoji:
Konačno je, kao najvišu krunu svojih povlastica, postigla to da bude sačuvana netaknutom od raspadanja u grobu te da i ona kao i njezin Sin, nakon potpune pobjede nad smrću, bude tijelom i dušom uznesena u najvišu nebesku slavu, gdje ona sjaji kao kraljica, uz desnu istoga svoga Sina, besmrtnoga kralja vjekova.[6]
Kako to tropar svetkovine Usnuća Bogorodičina (Velika Gospa) iz bizantske liturgije govori:
U porodu si, Bogorodice, sačuvala djevičanstvo, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se k Životu, jer si Majka Života i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše.[7]
fra Marko Dominik Ricov
[1] Usp. Enciklopedijski teološki rječnik, str. 732
[2] Denziger-Hunermann, 503
[3] Denziger-Hunermann, 2803
[4] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, 490-493
[5] Usp. Catholic encyclopedia, The Blessed Virgin Mary (https://www.newadvent.org/cathen/15464b.htm)
[6] Denziger-Hunermann, 3902
[7] Katekizam Katoličke Crkve, 966
SLIKA: Freska uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo iznad oltara franjevačke crkve u Samoboru